Samo nekoliko tjedana prije nego što je ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski posjetio Bahmut u prosincu, ukrajinski vojnik nadimka Medvjed zurio je kroz prozor uništenog stana na šestom katu s pogledom na istočni dio grada. Thomas Gibbons-Neff, bivši marinac koji je iz Bahmuta izvještavao za The New York Times, stajao je pored njega.

Bitka ispod njih odvijala se u prigušenoj žestini. Rakete su obasjale nebo. U daljini je gorio tenk. Na jugu su ruski zapaljivi projektili bili na putanji prema tlu, tanki luk bijelog plamena zapalio je male vatre na zemlji, ali ništa više od toga. Više od toga nije se moglo spaliti, područje je već bilo granatirano do te granice da ništa nije postojalo.

'Bahmut je u teškom stanju', napisao je tada novinar The New York Timesa u svoju bilježnicu.

Bila je to duga noć od njih stotinu takvih, a on je u međuvremenu postao žarište nekih od najžešćih borbi u ratu - objekt akutne želje za Rusiju i uporne obrane za Ukrajinu. Čini se da je sada grad pao u ruke Rusa nakon 10 mjeseci, ostavljajući tisuće ranjenih ili ubijenih vojnika i dugotrajno pitanje: Kako je neugledni grad za koji svijet nikada nije čuo postao mjesto na kojem su obje strane odlučile boriti se do kraja, bez obzira na cijenu?

'Čini se da su svi lešinari ovdje', stajalo je u SMS poruci koju je reporteru NYT-a poslao ukrajinski vojnik kada su u Bahmut u ožujku, a tada se činilo da će grad pasti, stigle gomile novinara. 'Gdje ste bili prije nego što je postalo ovako strašno?' istaknuo je taj vojnik.

Putanju ratnih zbivanja nemoguće je unaprijed spoznati. Vojne snage, politički vjetrovi i vojna strategija imaju jednaku riječ u bitkama koje se vode i nasilju koje slijedi. Bahmut, bivša kozačka utvrda i grad koji je na početku ruske invazije bio poznat po rudnicima soli, postao je mjesto na kojem su se sudarile dvije vojske. Ponos, prkos i čista tvrdoglavost brzo su mu dali preveliku važnost.

Faludža u Iraku bila je nepoznata velikom dijelu svijeta sve dok SAD nije pokušao suzbiti rastuću pobunu 2004. godine. Vodile su se dvije bitke za grad - jedna je trajala tri, druga šest tjedana. Bile su intenzivne, ali mnogo manjeg opsega od razaranja i gubitka u Bahmutu.

Gettysburg, mjesto jedne od najpoznatijih bitaka Američkog građanskog rata, karakterizira krajolik brda i polja tipičnih za južnu Pennsylvaniju, ali slučajno je to mjesto na kojem su tri dana uzaludnih borbi uništila izglede Roberta E. Leeja da preokrene rat u svoju korist. Iwo Jima nije ništa više od otočića u Tihom oceanu, ali SAD ga je trebao za bombardere dugog dometa, a borba za njega postala je jedna od najiscrpnijih bitaka u Drugom svjetskom ratu.

Bilo da se radi o Bahmutu, Iwo Jimi ili Faludži, kraj bitke, bez obzira na rizike i uloge ili pobjednika, uvijek je isti: nesaglediv gubitak i suočavanje s onim što slijedi.

Do ponedjeljka ujutro ukrajinski dužnosnici govorili su o kontroli 'predgrađa' Bahmuta i pripremanju operacija na bokovima bojišta, što je suptilan pokazatelj da je bitka unutar grada došla do kraja. Usred ruševina - predratno stanovništvo od oko 70.000 ljudi smanjilo se na nekoliko tisuća ili manje.

Rusko zauzimanje Bahmuta u jednom trenutku činilo se malo vjerojatnim. Ukrajinska vojska potisnula je Ruse iz okolice Harkiva prošlog rujna, a u studenom je oslobođen lučki grad Herson. Ukrajina je pobjeđivala. Dio stanovnika u Bahmutu nadao se da će ukrajinske trupe nastaviti napredovati i preokrenuti tijek ratnih zbivanja.

No unatoč porazima na drugim mjestima, ruske trupe uz Wagnerove plaćeničke snage, skupinu koja je predvodila napad na Bahmut, nikada nisu prestajale napadati grad.

Ruski predsjednik Vladimir Putin jasno je dao do znanja da će njegove snage zauzeti Bahmut, a zatim kao cilj postaviti čitavu mineralima bogatu regiju Donbas, u kojoj se nalazi. Nije bilo zimskog zatišja, a proljeće je donijelo još više razaranja u žestokim i krvavim borbama od ulice do ulice.

Vojni analitičari, zapadni dužnosnici i mediji mjesecima su raspravljali o 'strateškom značenju' Bahmuta, kao da bi nekakav vojni žargon mogao opravdati gubitak cijelog grada. Rusi bi mogli bolje koristiti svoje resurse, govorili su analitičari. Ukrajina bi se trebala povući na bolji teren i nastaviti svoju ofenzivu negdje drugdje, tvrdili su.

'Sjećam se stručnjaka i medija 2010. godine, kada sam se kao marinac borio u bitki za Marju u južnom Afganistanu. Nije bilo ni blizu tako nasilno kao ono čemu sam svjedočio tijekom svojih brojnih putovanja u Bahmut kao novinar The New York Timesa, ali poput ukrajinskih vojnika koji se bore za svoj grad, znao sam da svijet gleda što se događa. Kako je to malo značilo 2010., kada nikakva količina pozornosti svijeta nije mogla utjecati na to hoće li moji suborci preživjeti ili umrijeti. I kako je to malo značilo za vojnike koji su se borili u Bahmutu, u kojem je svaka minuta bez granatiranja ili napada bila dobrodošao predah, a svakog dana cilj im je bio preživjeti i održati jedni druge na životu', piše reporter NYT-a.

Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski službeno je pretvorio Bahmut u glavno ratno žarište u prosincu, kada ga je posjetio i pojavio se u društvu od ratovanja umornih vojnika u nečemu što je izgledalo kao prazna tvornica blizu fronta. Gradić, koji se ranije zvao Artemivsk, od tada je bio u središtu pozornosti.

Bahmut, sa svojim nekoć uređenim pješačkim stazama te neobičnom i dobro poznatom vinarijom, odjednom je postao strateški značajan, slagali se s tim generali i analitičari ili ne.

Posjet Zelenskog bio je sve što je trebalo medijima i ukrajinskom narodu. 'Bahmut odolijeva' - postao je ratni poklič. Rat je dobio još jednu značajnu bitku, onu koja je bila jezivo slična opsadi Mariupolja te borbama u Lisičansku i Sjeverodonecku mjesecima prije: brojčano nadjačani branitelji koji se bore protiv puno veće vojske.

Nasuprot Zelenskom, u Bahmutu je bio i Jevgenij Prigožin, šef Wagnera. Nekada tajanstveni tajkun počeo se pojavljivati ​​u videima na bojištu u tom gradu. U jednom od njih Prigožin je snimljen kako okuplja svoje borce i izaziva Zelenskog. U videu objavljenom u ožujku 'zamolio' je ukrajinskog predsjednika da nastavi slati 'jedinice spremne za bitku' kako bi ih Wagnerove trupe mogle ubiti. Također se sukobljavao s ruskim vojnim vodstvom, osuđujući ih i rugajući im se, dodajući tako važnost priči o Bahmutu.

Bio je to sukob dvojice lidera pred kamerama, pojačan užasnim snimkama koje su stizale s prve linije fronta. Te snimke prikazivale su krajolik uništen granatama, prošaran slomljenim drvećem, vojnike koji su se borili iz blatnih rovova u vodi do koljena.

Bahmut su ubrzo usporedili s Verdunom 1916. (10-mjesečna bitka koja je imala stotine tisuća francuskih i njemačkih žrtava). Ali krvavi rovovski rat u istočnoj Ukrajini nije bio ništa novo, bio je glavni dio sukoba otkako su se separatisti koje podržava Rusija počeli boriti protiv tamošnje vlade 2014. godine.

A povijesne usporedbe, koliko god bile prikladne, nisu nimalo ublažile užase na terenu. Mjesecima su se mrtvi i ranjeni iz Ukrajine slijevali u jedinu bolnicu u Bahmutu. Mrtvi s ruske strane gomilali su se na okolnim poljima, a kamuflirani leševi pokazivali smjer njihova napada.

Posjet Zelenskog Bahmutu jasno je dao do znanja: njegove će se snage boriti do kraja. Bahmut će se pridružiti popisu gradova u kojima su mnogi vojnici umrli u zamjenu za samo nekoliko kilometara opustošene zemlje.

Oni vojnici koji prežive imat će ostatak života za razmišljanje je li to vrijedilo. A oni koji su umrli bit će zapamćeni kao pali heroji bitke za Bahmut, vojnici čiji je život završen u gradu za koji mnogi ljudi prije godinu dana nisu ni čuli.

'Dok sam stajao pokraj razbijenog prozora te hladne noći u prosincu, sjećam se kako sam pomislio da se unatoč zvukovima topništva i pucnjave bitka za Bahmut čini dalekom. Dva dana kasnije granata je pala na prazan stan u kojem smo stajali. Sada Rusi patroliraju gradom. Rat se nastavlja. Premjestit će se na nova mjesta na karti, još nerazorenim višemjesečnim topničkim borbama, gdje bi se mogle pojaviti nove parole i upitno 'strateško značenje' tog novog žarišta borbi, a dok svijet čeka još jedno krvavo finale', zaključuje novinar The New York Timesa Gibbons-Neff.