'Utopija' tako prikazuje niz naših političara u fazama 'prije' odnosno 'poslije' – dakle u vrijeme kad su javno rogoborili i istupali protiv korupcije i nemorala, odnosno u vrijeme kada su ih hapsili i osuđivali zbog koruptivnih radnji. Glavni su protagonisti filma Ivo Sanader, Ivan Čehok, Milan Bandić, Marina Lovrić Merzel i Nadan Vidošević. Iako njihove priče zapravo nisu nove hrvatskoj javnosti, u 'Utopiji' su posložene tako da jako dobro ocrtavaju njihovu nevjerodostojnost i licemjerje.

Povodom emitiranja 'Utopije' na HTV-u popričali smo s autorom dokumentarca Mladenom Ćapinom.

Koja vam je bila primarna motivacija za snimanje 'Utopije', koja ideja stoji iza takvog dokumentarca?

Motiv je zapravo vrlo banalan. Odlučio sam se za ovu temu ne primarno kao autor, nego kao građanin Hrvatske i kao roditelj dvoje djece jer sam htio kronološki opisati i staviti u jednu cjelinu tu hrpu nevjerodostojnosti koja se događala u posljednjih 10-ak godina u politici. Ideja je filma ta da se dokumentira ono što se dogodilo i da se ljude podsjeti na to.

Reakcije po društvenim mrežama vrlo su pozitivne. Kakve ste reakcije dobili?

Najvećim dijelom reakcije su pozitivne i dobre. Koliko god da se osobno ne volim medijski eksponirati, znao sam da će ova tema izazvati zanimanje u javnosti, jer ipak se tu radi o javnim osobama i politici koja ljude uvijek zanima i fascinira.

S obzirom na obilno korištenje arhivske građe u 'Utopiji', koliko je ukupno trajao rad na filmu?

Bilo je to puno posla: od predaje sinopsisa pa sve do završne špice i postprodukcije… Sve u svemu, okvirno nam je trebalo oko 10 mjeseci, a od toga su četiri mjeseca otišla na rad u arhivi, koji uključuje pregled materijala i selekciju. U filmu ima i sirovih materijala, a puno tog materijala nije ni izašlo u finalnim verzijama naših informativnih emisija. Puno rada bilo je i na dramaturgiji i postprodukciji. Veliku zahvalnost dugujem svojoj ekipi koja je prepoznala taj moj napor i uložila vlastiti dodatan napor: od snimatelja preko montažera do producenta. Imao sam i sreće, a to je u izradi dokumentaraca prilično važno.

Po kojem ste kriteriju odabirali glavne aktere, političare čije ste priče odlučili prikazati u 'Utopiji'?

Teško je napraviti nešto sveobuhvatno u kronologiji od 20-ak godina, ipak je dramaturgija zahtijevala da sve skupa stane u 50-ak minuta. Kriterij, dakle, nije bio ni osobni ni politički, kriteriji su bili nevjerodostojnost i problem s moralom, dakle kad ljudi koji su izabrani od građana govore jedno, a rade sasvim suprotno. Radili su za sve, samo ne za opće dobro. Bez obzira na činjenicu da film ima svoje protagoniste i priče, čini mi se da ga treba gledati depersonalizirano. Jer tu nisu bitna imena i prezimena mada su to sve ljudi koje znamo, bitan je obrazac ponašanja koji je katastrofalan, koji ne čini dobro ni društvu ni politici, barem ako politiku definiramo kao rad za opće dobro.

Kako ste se odlučili za tehniku i stil kojom je snimljena 'Utopija': izmjena kadrova političara prije i poslije njihova pada, isprekidana kadrovima Hrvatske uz definicije relevantnih filozofskih pojmova?

U filmu se koristi više vrsta materijala: postoji klasični arhivski materijal u izvornom obliku, iako je on manje zastupljen. Veći dio arhivske građe telekiniran je na naš interni način: po dogovoru sa snimateljem i montažerom, tu arhivsku građu smo projicirali na platno i onda smo HD kamerom skidali kadar po kadar s platna. Svaki kadar smo obrađivali u tri varijante, tako da je to bio ogroman posao. Korišten je i naš snimljeni materijal, kadrovi UNESCO-ovih spomenika kulture širom Hrvatske, jer smo htjeli pokazati najbolje što ova zemlja ima. U tim kadrovima išle su i definicije relevantnih pojmova iz Filozofijskog rječnika, što mi se učinilo kao dobra prijelomnica između sekvenci i svojevrstan kontrapunkt ostalome prikazanom u filmu.

Jedina ozbiljnija kritika upućena 'Utopiji' svodi se na sljedeće: svojim dokumentarcem dotičete se 'samo' političara koji su se bavili koruptivnim radnjama dok su u isto vrijeme javno grmjeli protiv korupcije i nemorala. Jeste li na neki način ekskulpirali ljude koji su birali te političare? Ivo Sanader je, primjerice, dvaput uvjerljivo slavio na izborima… Kolika je odgovornost birača za takve slučajeve?

Teško je odgovoriti na to pitanje. Birači biraju kako biraju i to je većina koju treba poštovati. Ja sam htio pozvati na nešto što se zove pamćenje. Po struci sam inače profesor povijesti i filozofije, pa u skladu s onim što znam o povijesti imam taj 'problem' da pamtim događaje, a s onim što sam dobio s filozofskim obrazovanjem pokušavam objasniti te događaje. Nisam razmišljao o tome bih li tu trebao nekog izuzeti. Ali, da, politički prostor nije jedini prostor nevjerodostojnosti, toga ima svugdje. Jedini je smisao filma poziv da mi kao ljudi, pa i ja sam, budemo bolji. Samo tako ćemo moći djelovati tako da nam kao društvu bude bolje.