Nakon više od dva desetljeća pravne bitke Argentinac Arturo Miguel Heller dobio je djelomičnu satisfakciju. U Zagrebu mu je vraćeno 2127,29 četvornih metara poslovnih prostora na uglu Tomašićeve i Martićeve ulice, poznatijih kao zgrada Hrvatske sveopće prometne banke, sagrađene 1926. prema projektu Aladara Baranyaija iz 1922. godine. Riječ o tipičnoj zgradi za bankarske i novčarske institucije međuratne zagrebačke arhitekture.

Milijuni za najam

Kažemo djelomičnu, jer bitka za povrat stanova u zgradi, koja je bila u vlasništvu njegove bake, Slovenke Dorotee Dore Heller, rođene Heinrihar, odnosno njezine tvrtke Privreda d.d., proizlazi iz dokumentacije koja će se naći na predstojećoj sjednici Gradske skupštine Grada Zagreba, i dalje traje.

Naime, kako su se u trenutku povrata, što se dogodilo prije godinu dana, u dva prostora od 910 i 481,25 četvornih metara na tri kata nalazile gradske službe, Heller će ih sada dati Gradu u desetogodišnji najam za 14 eura po četvornom metru mjesečno, što ukupno iznosi 19.477,50 eura mjesečno, uvećano za PDV.

Grad će morati dati polog u iznosu nešto većem od 58 tisuća eura i tijekom desetogodišnjeg ugovora platiti 2,33 milijuna eura plus PDV.

Industrijalci iz Slovenije

Arturova baka Dora s djedom Arturom, Židovom iz Češke koji se nakon Prvog svjetskog rata doselio u Sloveniju i stekao jugoslavensko državljanstvo, bila je vlasnica kranjskog Textilindusa, tvrtke za proizvodnju tekstila koju su osnovali 1928. godine.

Prema podacima talijanskog Centra za istraživanje internacije i deportacije, na početku Drugog svjetskog rata Artur je uhićen, a njegova kuća i tvornica bile su konfiscirane.

Cijela obitelj internirana je u Bellunu u Italiji u studenome 1941., a potom u Agordu u siječnju 1942. godine. Poslije kapitulacije Italije pobjegli su i skrivali se šest mjeseci u blizini prijevoja Aurine, a potom u mjestu La Valle Agordina.

Egzil u Argentinu

U svibnju 1945. godine vratili su se u Agordo. U studenome je Artur došao u Kranj kako bi pokušao spasiti barem nešto od svoje imovine, ali bez uspjeha. Njegov Dorian je preko Međunarodnog crvenog križa zatražio dozvolu za odlazak u Argentinu, koju je 1948. godine i dobio, a kasnije mu se ondje priključio ostatak obitelji.

Paralelno je komunistički režim oduzeo Dorotei sve dionice Privrede, a zgrada na uglu Tomašićeve i Martićeve konfiscirana joj je u studenome 1944. godine primjenom odluke o prijelazu neprijateljske imovine u državno vlasništvo. U veljači 1949. godine sud joj je zaplijenio cjelokupnu imovinu, pozivajući se na odluku Okružne komisije za zapljenu u Kranju iz 1946. godine, a u veljači 1950. Privreda je najprije likvidirana, potom i izbrisana iz sudskog registra.

Zanimljivo je da povijesni izvori bilježe da su se u poslovnim prostorima u Martićevoj 14 tijekom rata nalazili Komercijalni biro jugoslavenskih željezara, za vrijeme NDH predstavništvo Hrvatskih rudnika i talionica d.d. Sarajevo, a potom i sjedište njemačkog 22. operativnog odjela vojne željeznice (F.B. Abt. 22), vojne željezničke direkcije za NDH. Nakon rata na toj je lokaciji bio poštanski ured, a potom niz tvrtki.

Dorotea Heller umrla je 1974. godine, a njezin unuk započeo je pravnu bitku za povrat imovine 2002. i vodi je i danas.