Zbog mučenja, silovanja i okrutnog ubojstva čak 201 seljaka u Dos Erresu u pokrajini Petén na sjeveru Gvatemale u prosincu 1982, četvorica umirovljenih pripadnika gvatemalske vojske kažnjena su rekordnim kaznama od 6.060 godina zatvora za svakoga od njih
Iako cifra djeluje bombastično, nema mogućnosti da se izvuku jer će u zatvoru, kako tumači gvatemalski krivični zakon, morati provesti najmanje 50 godina. Za svakog ubijenog seljanina dobili su po 30 godina zatvora (ukupno 6.060 godina svaki) te još po 30 godina zatvora svaki zbog toga što su počinili zločin protiv čovječanstva. Osuđeni su Daniel Martínez, Manuel Pop, Reyes Collin i Carlos Carías, koji su bili pripadnici elitnih vojnih snaga, tzv. Kaibiles.
Događaj se zbio za vrijeme diktature generala Efraína Ríosa Montta, a masakr je zapamćen kao najteži zločin počinjen u ratu oružanih snaga protiv marksističke gerile, iako umirovljeni generali, časnici i vojnici to ne priznaju i govore, što je nama poznata stvar, o nekakvom 'dignitetu gvatemalskog domovinskog rata'.
Preživjeli su na sudu kazali da je u njihovo selo stigla vojna patrola od oko 40 vojnika i da su najprije odijelili muškarce od žena i djece. Muškarce su strijeljali poslije mučenja noževima, a žene i djecu su strpali u crkvu u kojoj se nastavilo divljanje i odakle su se čuli stravični glasovi dječaka koji su vapili za pomoć. Sve su žene silovane i zaklane, a djeci je pucano u glave. Leševi su bačeni u bunare toga sela. Samo je nekoliko djece preživjelo tu agoniju, sakrivši se u obližnjoj prašumi, o čemu govore još uvijek s velikim strahom.
Suđenje je pokazalo da je zločin uslijedio nakon sačekuše u kojoj su gerilci u travnju 1982. ubili 21 vojnika. Dakle, radilo se o hladnoj i proračunatoj osveti. Međutim, i sami bivši gerilci kažu da su bili jako začuđeni kada je vojska koncem te 1982. godine napala to selo jer su smatrali njegove stanovnike desno orijentiranima ili nesklonima gerilcima koji su ga izbjegavali jer su se bojali da će ih mještani prijaviti vojsci.
Suđenje, koje se odvijalo 28 godina nakon masakra, trebalo je dočekati povratak demokracije 1985. i potpisivanje trajnog mira 1996, nakon čega se uopće neki sud odvažio krenuti protiv vojnih lica, a iz straha od osvete mnogi su svjedoci pobjegli iz zemlje. Jedan od njih, bivši časnik Flavio Pinzón Jerez, danas politički azilant u Meksiku, pripovijeda da je vidio da je jedan od optuženih odveo malu djevojčicu na stranu, žestoko je silovao, bacio, vratio se do nje nakon 20 minuta i odrezao joj glavu!
Veterani okupljeni u udruzi Avemilgua upozoravaju da neće dozvoliti suđenja i progon 'domoljuba koji su branili domovinu i spasili je od pobjede komunista'.
