Tko bi rekao da je od prvih demokratskih višestranačkih izbora u Hrvatskoj prošlo već točno četvrt stoljeća. Naime, 22. i 23. travnja 1990. održan je prvi krug izbora za tadašnja tri saborska vijeća (Društveno-političko vijeće, Vijeće općina i Vijeće udruženog rada) te istodobno lokalni izbori. Hrvatska je nakon Slovenije bila druga među bivšim jugoslavenskim republikama koja je organizirala demokratske izbore za predstavnička tijela vlasti na republičkoj i općinskim razinama. Ostale četiri republike svoje su prve demokratske izbore organizirale u jesen 1990., dok demokratski izbori na razini federacije nikad nisu provedeni. Godinu dana nakon izbora počeo je rat te je Hrvatska prve izbore kao samostalna država provela u kolovozu 1992. Osim tog prvog dvogodišnjeg razmaka između dvaju provedenih izbora, svi su ostali hrvatski parlamentarni izbori organizirani u gotovo punim četverogodišnjim razmacima. Obistine li se najave da će birači zastupnike u Hrvatski sabor sljedeći put birati tek krajem 2015. ili početkom 2016., odnosno u redovitom ustavnom roku, Hrvatska će ostati jedna od tranzicijskih država koje od 1990. nisu imale učestale izbore za svoje zakonodavno tijelo. Usto, Hrvatska će vrlo vjerojatno ostati i jedna od rijetkih europskih zemalja u kojoj su izborni pobjednici na samom početku demokratske tranzicije u izglednoj prilici pobijediti i 2015.

Pobijedi li HDZ na sljedećim parlamentarnim izborima kao što je pobijedio i 1990., malo će koja politička stranka u Srednjoj i Jugoistočnoj Europi imati takav dugogodišnji niz izbornih pobjeda i obnašanja vlasti. To bi značilo da će HDZ do 2020. biti čak dvadeset i dvije godine na vlasti u Hrvatskoj, a njihovi politički suparnici u samo dva četverogodišnja mandata. Takvom rezultatu od Baltika do Jadrana može konkurirati još jedino makedonska politička stranka VMRO-DPMNE, albanska Demokratska stranka te bosansko-hercegovačke političke stranke nacionalnog predznaka, dok su sve ostale bivše socijalističke države imale puno dinamičniju izmjenu stranaka na najvišoj razini vlasti. Kada su posrijedi političke stranke određenog ideološkog profila Hrvatska je, dakle, u društvu Bosne i Hercegovine, Makedonije i Albanije, to jest puno bliže 'regiji' nego li srednjoeuropskim državama unatoč drukčijim porukama. Zbog čega su političke prilike i stranački sustav, primjerice, Poljske, Češke, Mađarske i Slovenije proteklih dvadeset i pet godina omogućili dolazak na vlast većeg broja različitih političkih stranaka nego li u Hrvatskoj i – s kojim je razlogom upravo Hrvatska ostala vjerna svojim vodećim političkim strankama još od 1990.?

I danas su, baš kao i 1990., u Hrvatskoj najjače političke stranke HDZ i SDP s tom razlikom da je HDZ puno češće na vlasti i s manjim oscilacijama u podršci birača. HDZ je nesumnjivo najuspješnija hrvatska politička stranka kada je riječ o stjecanju podrške birača i to u veoma različitim političkim okolnostima, s različitim vodstvima i u potpuno promijenjenom domaćem i stranom kontekstu. U europskim zemljama koje su u istom razdoblju prešle put od jednostranačkih sustava do manje-više konsolidiranih demokracija, znatno je više primjera u kojima vodeće političke stranke i koalicije s početka višestranačja danas uopće ne postoje nego li što su i dalje prve ili druge po popularnosti. HDZ-u je to uspjelo iz tri razloga. Prvi je taj što je na početku raspada bivše Jugoslavije najjasnije postavio cilj hrvatske samostalnosti koji su hrvatski birači prepoznali kao branu politici srbijanskog vodstva na čelu sa Slobodanom Miloševićem, bez obzira na sve kasnije kontakte s Miloševićevim. Drugi je vođenje države tijekom rata što je honorirano solidarnošću većine birača s predsjednikom Franjom Tuđmanom i njegovom strankom, neovisno o svim unutarnjim problemima kroz koje je zemlja prolazila. Treći je razlog što se HDZ i u oporbi većini birača učinio uvjerljivijim političkim akterom od SDP-a i njegovih koalicija, usprkos HDZ-ovim pretvorbenim i korupcijskim aferama na samom vrhu stranke.

Ukratko, kad god je SDP došao na vlast u Hrvatskoj, na njoj se zadržao u samo jednom mandatu. Isključivši početak 1990. kada su hrvatski reformirani komunisti predali upravljanje državom izbornim pobjednicima iz HDZ-a, SDP-ova vladajuća koalicija nije uspjela sačuvati vlast na izborima 2003., kao što ni SDP-ov kandidat na predsjedničkim izborima Ivo Josipović nije ove godine ponovio izborni uspjeh iz 2009. Prateći trendove u ispitivanjima javnog mnijenja posljednje dvije godine i, što je važnije, rezultate na europskim, lokalnim i predsjedničkim izborima, SDP čeka novi izborni poraz nakon još jednog četverogodišnjeg mandata na vlasti u kojem su socijaldemokrati izgubili povjerenje vlastitih birača jednakom brzinom kojom su HDZ-ovci to povjerenje vratili među svojim biračima. Taj gubitnički imidž SDP-a i pobjednički niz HDZ-a kojemu birači opraštaju štošta i gotovo odmah nakon prethodnog poraza, ključna je razlika između dvije vodeće hrvatske političke stranke. Jednostavno, HDZ je uvjerljiv i nakon što ga poraze, a SDP neuvjerljiv i nakon što pobijedi.

Stoga ne čudi da je stranka koju je 1990. prema prvoj izbornoj pobjedi poveo Franjo Tuđman i danas prvi izbor hrvatskih birača unatoč nepopularnosti njezina aktualnog predsjednika Tomislava Karamarka kojemu neće biti nimalo lako na planiranom mjestu predsjednika vlade. Franjo Tuđman ostavio je svojim nastavljačima političku marku koja je puno jača od svih onih koji se njome trenutačno koriste. Ta je marka izgrađena u povijesno dramatičnim uvjetima, a njezina se izborna pobjeda poklopila s pobjedom ciljeva koje je zagovarala. Zato se ovih dvadeset i pet godina održala u vrhu, čak i onda kada je izgubila birače. HDZ-ovim suparnicima ne preostaje ništa drugo nego ponuditi jasne vrijednosti za koje će se boriti i podjednako čvrstu uvjerljivost u toj borbi. Zasad toga nema.