Izgleda da nova saznanja o hobotnicama propitkuju dosadašnje pretpostavke o razvoju inteligencije. Nova studija sugerira da društveni život možda nije jedini razlog zbog kojeg se tijekom evolucije razvijaju veći mozak i složeno ponašanje. Analiza glavonožaca, skupine koja uključuje hobotnice, lignje i sipe, pokazuje da su ključnu ulogu u tome možda imali okoliš i potreba za učenjem, a ne život u velikim društvenim skupinama.

Naime desetljećima je među biolozima prevladavala takozvana hipoteza društvenog mozga, prema kojoj se on razvija kao odgovor na zahtjeve života u složenim društvenim zajednicama. Takav obrazac dobro odgovara brojnim sisavcima, uključujući primate, kitove, dupine, vukove, lavove i šišmiše, jer žive u većim društvenim krugovima i često imaju veći neokorteks.

Glavonošci, međutim, predstavljaju iznimku. Iako su poznati po velikom mozgu i izrazito složenom ponašanju, većina vrsta nije osobito društvena. Hobotnice uglavnom žive samotnjačkim životom i neke su čak agresivne prema pripadnicima vlastite vrste, a nakon razmnožavanja ugibaju, zbog čega ne razvijaju roditeljsko ponašanje kao temelja mnogih društvenih struktura.

Zbog toga su istraživači u novoj studiji, objavljenoj u časopisu iScience, razmotrili alternativno objašnjenje poznato kao hipoteza kulturnog mozga. Tu su teoriju 2018. godine predstavili ekonomski psiholog Michael Muthukrishna i njegovi suradnici, a prema njoj se veliki mozak razvija zato što omogućuje pohranu, obradu i primjenu informacija stečenih učenjem, neovisno o tome odvija li se ono u društvenom okruženju ili samostalno.

Autori ističu da hipoteza društvenog mozga počiva prvenstveno na statističkoj povezanosti između veličine mozga i društvenosti, ali sama po sebi ne objašnjava evolucijske mehanizme koji su doveli do toga, piše Science Alert.

'Desetljećima je glavno objašnjenje bilo da su se veliki mozgovi razvili kako bi upravljali sve većim i složenijim društvenim skupinama. Glavonošci pokazuju da postoji i drugi put do velikog mozga. Često žive samotnjački, kratkog su životnog vijeka, ponekad su čak i kanibali, a ipak imaju velike mozgove i inteligentno ponašanje', rekao je prof. Muthukrishna s Londonskog učilišta za ekonomiju i političke znanosti. U istraživanju su analizirani podaci o veličini mozga 79 vrsta glavonožaca te njihove ekološke značajke, ponašanje i stupanj društvenosti. Rezultati pokazuju da su veći mozgovi češći kod vrsta koje žive u plićim vodama i na morskom dnu, odnosno u okolišu koji je složeniji i bogatiji različitim izvorima hrane.

Takva staništa zahtijevaju veću prilagodljivost. Hobotnice, primjerice, mogu loviti različite vrste plijena, provlačiti se kroz uske pukotine, koristiti alate i prilagođavati ponašanje raznovrsnim uvjetima u okolišu. Sve to čine uglavnom bez pomoći drugih jedinki.

Istodobno vrste glavonožaca koje pokazuju više društvenog ponašanja, poput nekih lignji i sipa, nisu imale proporcionalno veće mozgove od samotnjačkih vrsta. To upućuje na zaključak da hipoteza društvenog mozga u njihovu slučaju ne vrijedi.

'Ovo bi nas trebalo podsjetiti da znanstvene dogme uvijek treba preispitivati. Glavonošci ponovno pokazuju da ne slijede predvidive evolucijske putove', rekla je psihologinja Jennifer Mather sa Sveučilišta u Lethbridgeu, jedna od voditeljica istraživanja.

Autori naglašavaju da se i njihovi zaključci temelje na korelacijama, a ne na izravnom dokazu uzročno-posljedične veze. Ipak, smatraju da rezultati podupiru ideju da postoje različiti evolucijski putovi koji mogu dovesti do razvoja inteligencije.

'Naše istraživanje započelo je matematičkim modelom razvoja ljudskog mozga koji je predvidio postojanje drugog puta prema velikim mozgovima. Samotnjačke životinje mogu ih razviti ako žive u dovoljno bogatom i složenom okolišu koji nagrađuje učenje. Podaci o hobotnicama, lignjama i sipama dobro se uklapaju u to predviđanje. Pokazalo se da postoji više od jednog puta do razvoja inteligencije', zaključio je Muthukrishna.