Ovisnost o videoigrama prepoznata je, odnosno uvedena u medicinu kao dijagnoza tek 2018. godine, što, prema riječima psihologinje Hane Hrpke iz Hrabrog telefona, znači da nažalost imamo malo podataka o tome koliko je raširena.

'Ono što znamo je da u Hrvatskoj preko 80 posto djece igra videoigre i to već od najranijih nogu. Također puno češće probleme s kontroliranjem toga koliko igraju imaju dječaci, odnosno mladići. Prve znakove za zabrinutost mogu prepoznati roditelji, to da dijete ne može kontrolirati koliko ih igra, da bira igranje videoigara ispred druženja s vršnjacima, odlazaka na izlete i druge aktivnosti kojima se prije veselilo te da ne želi prestati čak i kada se suoči s negativnim posljedicama poput pada školskog uspjeha ili gubitka prijatelja… Nadalje, tu su problemi sa spavanjem, pojava agresivnosti, tuge i razdražljivosti kada prestane igrati – takozvani apstinencijski simptomi itd.', kaže Hrpka.

Također, kako je psihologinja rekla i za HRT, važno je da ipak ti simptomi traju duže vrijeme, oko 12 mjeseci, da bi se baš postavila dijagnoza ovisnosti.

Što se posljedica na zdravlje tiče, odnose se na razvoj agresivnosti, razdražljivost, narušene odnose, kao i sve simptome apstinencijske krize i visokih preklapanja s drugim poremećajima poput depresije.

'Od fizičkih posljedica, to su debljina, a nekretanje dovodi do problema s kralježnicom…, kao i svi oni sjedilački problemi, problemi s prstima i šakama', kaže psihologinja.

Razlika između virtualnog i stvarnog

O štetnosti videoigara se s jedne strane dosta govorilo, no doista postoje i prednosti – razvoj psihomotorike, kreativnosti, načina rješavanja problema, pa čak i sklapanja prijateljstava igranjem igara online…

'Neke igre su baš edukativne, tako da pomažu, posebno djeci s raznim teškoćama, u savladavanju gramatike, čitanja i matematičkih operacija', kaže Hrpka.

Što se tiče mogućnosti djece da prepoznaju razliku između virtualnog i stvarnog svijeta, psihologinja kaže da će se ona više voditi time da su im igre zanimljive i zabavne, da igraju ono što igraju druga djeca, no roditelji su ti koji trebaju voditi računa o tome kakve igre djeca igraju, da pogledaju na YouTubeu kako izgledaju, prouče oznake za koju su dob preporučene i da se drže toga…

'Upravo je ta razlika između virtualnog i stvarnog svijeta problematična, a kod mlađe djece nije teško doći do preklapanja', kaže Hrpka, dodajući da u sprečavanju prekomjernog igranja prije svega treba djelovati preventivno - uvođenjem granica i pravila te paziti da kod djeteta niti ne dođe do ovisnosti o videoigrama, pratiti njegov školski uspjeh, kao i njegove socijalne odnose i druženje s vršnjacima te uvesti sportske i druge aktivnosti.

'Djecu treba poticati i na druge aktivnosti, uvesti jasna pravila za to kad i koliko vremena mogu igrati, pratiti koje igre igraju te zajedno dogovoriti pravila i sankcije', zaključila je.