U Sjevernoj Koreji nogomet je, kao i sve ostalo u državi, obavijen velom tajni. Raspored utakmica u tamošnjoj Premijer lige se ne zna unaprijed. Navijači saznaju kada njihov klub igra i protiv koga tek kada se obavijest pojavi ispred stadiona dan prije utakmice.

Nogometni zaljubljenici iz ostatka svijeta će do informacija doći još teže. Pored nekoliko karipskih otoka i Eritreju, Sjeverna Koreja je jedina država koja je članica FIFA-e, a čije domaće prvenstvo ne možete pronaći na nekoj od aplikacija za rezultate.

Informaciju o tome možete saznati tek kada njihovi državni mediji objave kratke izvještaje tijekom sezone i kada netko od inozemnih medija tu objavu uhvati. Ipak, The Sweeper Podcast i portal football.365 su sakupili dovoljno informacija da slože sliku kako izgleda nogomet u toj državi. Ovo su njihova saznanja.

Momčadi vezani uz tvornice i državne odjele

Postoji piramida s tri razine – i u muškom i u ženskom nogometu. Sezona traje od prosinca do rujna i podijeljena je u tri faze. Prema FIFA-i, igrači su amateri, no budući da su plaćeni zaposlenici organizacija koje predstavljaju, nisu amateri u najstrožem smislu te riječi.

Daleko najuspješniji klub u zemlji je April 25 Sports Club (poznat i kao 4.25), nazvan po danu utemeljenja revolucionarne vojske Sjeverne Koreje. Kao rekorderi i aktualni prvaci, imaju ukupno 22 naslova, a 2019. su čak bili finalisti AFC kupa – tada drugog po snazi klupskog natjecanja u Aziji.

Ostali klubovi u prvoj ligi od 12 momčadi uglavnom su smješteni u Pjongjangu i vezani su uz različite industrije, tvornice ili državne odjele.

Najveći nogometni stadion na planetu

Većina utakmica igra se u prijestolnici, koja je dom najvećem nogometnom stadionu na svijetu. Stadion Prvog svibnja (Rungrado) nalazi se na otoku na rijeci Taedong koja protječe kroz Pjongjang i ima kapacitet od 114.000 mjesta.

Sa 16 lukova raspoređenih u krug, dizajniran je da podsjeća na cvijet magnolije – iako više nalikuje na izvanzemaljski svemirski brod. Grad je također dom Stadiona Kim Il Sung, nazvanog po bivšem vrhovnom vođi, koji prima 50.000 ljudi, te Stadiona Yanggakdo s 30.000 mjesta.

Iako se čini kao nevjerojatno mjesto za nogometni turizam, odvažniji ljubitelji stadiona (tzv. groundhopperi) mogu posjetiti ova zdanja rezervacijom organizirane ture.

No, to nije za one slabog srca: posjetiteljima se provjerava prtljaga zbog krijumčarene robe, na utakmicama su izolirani kako ne bi došli u kontakt s lokalnim stanovništvom, a prate ih lokalni vodiči koji su više čuvari nego bilo što drugo.

Prijenosi Premier lige, ali ne onakvi kakve poznajemo

Odlazak na utakmice uživo jedini je način da se pogleda cijela utakmica domaće lige. Trenutačno je lokalno praćenje lige ograničeno na kompilacije ili sažetke.

Zapravo, većina Sjevernokorejaca ima bolji televizijski pristup velikim europskim ligama i međunarodnim natjecanjima nego vlastitom prvenstvu. Danas se gotovo sav program svodi na englesku Premier ligu, ali je to potpuno drugačije iskustvo gledanja nego u ostatku svijeta.

Utakmice se ne prenose uživo, već sa značajnim zakašnjenjem, ponekad i do godinu dana, i repriziraju se nekoliko puta. Također su skraćene s 90 minuta na oko sat vremena, uz proizvoljno izrezane dijelove, što ponekad uklanja i ključne trenutke.

Sav engleski tekst vidljiv na stadionima prekriva se korejskom grafikom. A ako momčad ima južnokorejskog igrača, poput Son Heung-mina, možete se kladiti da on neće biti prikazan.

Čini se da je Sjeverna Koreja izvukla pouku iz traumatičnog iskustva na Svjetskom prvenstvu 2010. u Južnoj Africi. Nakon srčane izvedbe u porazu 3:1 od Brazila, vlasti su odlučile dopustiti prijenos iduće utakmice uživo što je u Pjongjangu gotovo nečuveno.

No, težak poraz od 7:0 protiv Portugala brzo je pokopao ideju o prijenosima uživo. Sjeverna Koreja se od tada nije vratila na muško Svjetsko prvenstvo.

Djevojke pale na dopingu zbog mošusne žlijezde jelena

Slično dugo čekanje proživljava i ženska reprezentacija Sjeverne Koreje, koja je zadnji put nastupila na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj 2011. Tada je pet igračica palo na doping testu nakon uzimanja tradicionalnog kineskog lijeka dobivenog iz mošusne žlijezde jelena.

Izaslanstvo Sjeverne Koreje se branilo tvrdeći da je lijek primijenjen nakon što je nekoliko igračica pogodio grom. Ekspresno su izbačene sa SP-a 2015., propustile su turnir 2019. zbog lošije gol-razlike u odnosu na Južnu Koreju, a 2023. nisu sudjelovale zbog COVID restrikcija.

Sada, međutim, sjevernokorejske nogometašice imaju priliku prekinuti izbivanje i osigurati plasman na turnir 2027. u Brazilu. Započele su kampanju na Azijskom kupu u Australiji pobjedom protiv Uzbekistana. Preostale utakmice u skupini igraju protiv Kine i Bangladeša, a šest reprezentacija koje prođu u nokaut-fazu izravno osiguravaju put na Svjetsko prvenstvo.

Teorija zavjere da su djevojčice zapravo dječaci

Iako su osvojile tri naslova prvakinja Azije, seniorska reprezentacija nije doživjela toliko slave kao njihove mlade selekcije. Djevojke Sjeverne Koreje aktualne su svjetske prvakinje u uzrastima U17 i U20.

Taj je uspjeh doveo do bizarnih teorija zavjere, od toga da igračice lažu o godinama do toga da su zapravo dječaci. Stvarni razlog je vjerojatno taj što su sve smještene u Međunarodnoj nogometnoj školi u Pjongjangu gdje se daleko od javnosti zajedno razvijaju od sedme do sedamnaeste godine.

I vrhovni vođa Kim Jong Un i njegov prethodnik Kim Il Sung rano su prepoznali potencijal ženskog nogometa kao sporta u kojem je lakše postati konkurentan na svjetskoj sceni. Sjeverna Koreja sada bere plodove na omladinskoj razini, ali tu dominaciju posljednjih godina teško pretvaraju u seniorske trofeje.

To je uglavnom posljedica okolnosti, ali i činjenice da nemaju jaku domaću ligu, a represivni režim igračicama ne dopušta odlaske u inozemstvo.

Sve navedeno čini nogomet u Sjevernoj Koreji jednom od najbizarnijih sportskih priča na koje možete naići.