Počelo je opskurno. Ledeni vjetar šibao je uz Temzu kad je neugledni i oronuli Craven Cottage 6. veljače otvorio svoja vrata Hrvatima i Korejcima, koji su u rano poslijepodne odigrali prijateljsku utakmicu na Fulhamovom stadionu. Još uvijek je uz Hammersmith End stajao kip Michaela Jacksona, a tribine su mahom popunile azijske šiparice koje su se jako uzbuđivale svaki put kad bi njihovi momci prešli centar, dok je svaki dodir s loptom Heung-Min Sona bio popraćen gotovo orgazmičkim krikovima.

Malobrojna grupica branila je čast najžešćih hrvatskih navijača, ali čini se da je i njima sredinom drugog poluvremena prisjela hladnoća, pa su počeli izvikivati kako su spremni za (ići) dom(a) – što je, naravno, starohrvatski izraz za 'bjež'mo kuć''. Kad su primijetili da se ustaše neki neutralci u sektoru do njih, vjerojatno da bi ugrijali promrzle prste uz vreli čaj ili Bovril, ushićeno su povikali i 'ajmo, ajmo, ajmo...'.

Hrvatska je nastupila u više-manje najjačem sastavu i lako se poigrala s Korejcima: 4:0. Kuriozitet dana bio je pogodak već gotovo zaboravljenog Mladena Petrića, tada domaćeg na Cottageu; bila je to avantura možda dobra za team building, ali ništa više od toga.

Nismo tada mogli znati da će proći gotovo cijela kalendarska godina prije nego što nekoga opet tako nadigramo.

Iako, crne slutnje bile su prisutne i ranije, od samog početka kvalifikacijskog ciklusa. Umjesto postojanog taktičkog plana, izbornik Štimac prečesto se služio improvizacijom; prije svake utakmice nagađalo se o iznenađenjima i rošadama u sastavu, a poslije svake pričalo o izbornikovom hazarderstvu. Uvijek smo strepjeli koga i što će izbornik poslati na teren, a Hrvatska – momčad prepuna kreativaca – pobjeđivala je ružno: na silu, sreću, nadahnuće i blef.

U ožujku je napokon došla na red domaća utakmica sa Srbijom, unaprijed proglašena epskom. U moru podsjećanja na to zašto bi taj susret trebao biti po 'poseban', nadali smo se da neće biti puno drugačiji od bilo kojeg drugog – točnije, da će fokus s motivacije biti prebačen na nogometnu tematiku u kojoj smo nedvojbeno bili jači od Srba. Bilo je napeto i dramatično, ali na kraju smo pobijedili bez puno igre: dvije velike pogreške gostujuće obrane bile su dovoljne za prednost 2:0, koju smo u drugom poluvremenu uspjeli obraniti – iako na trenutke panično.

Četiri dana kasnije u Swanseaju, hrvatski je 'romb' odigrao jezivo loše prvo poluvrijeme i postigao ono što se činilo nemogućim – učinio da Wales izgleda kao pristojna momčad. Kovačić je igrao zadnjeg, Modrić prednjeg veznog, a polulijevo je od početka ordinirao – Sammir. Već danas nam taj podatak zvuči bizarno, a zamislite kako će biti kad se toga sjetimo za koju godinu... U nastavku je Štimac prebacio na 'Frankenstein-formaciju' i izvojevao pobjedu Lovrenovim dalekometnim udarcem 'kroz uši' Myhillu i Eduardovim golom kroz noge golmana na Olićev centaršut.

Dva i pol mjeseca su prošla do sljedećeg susreta. Štimac je 'Turnejom ljubavi' po Hercegovini i potpisivanjem peticija 'budio Hrvatsku'; u međuvremenu su ga napustili savjetnici Jurčić i Tudor, koji su preuzeli poslove u Dinamu i Hajduku, a izbornik se osilio i povjerovao da ima dovoljno znanja i dara da sam postavlja taktiku. A onda je naletio na minu.

Hrvatska je izgubila od Škotske bez da je uopće opasnije ugrozila gostujući gol, a Strachan je u potpunosti nadmudrio Štimca – ili, možda je bolje reći, hrvatski izbornik namagarčio je samoga sebe. Opet je to bio 'romb' s defenzivnim Kovačićem i Sammirom-trequartistom, ali ovoga puta ni igra s četiri – četiri! – napadača u drugom poluvremenu nije mogla promijeniti stvari. Tu smo opako popušili, a tri dana kasnije u prijateljskoj s Portugalom tek rutinski (0:1) – no škotska šamarčina bila je za mnoge veliko otrežnjenje.

Ako se i činilo da je izbornik na putu iskupljenja, već prvi kvalifikacijski poraz drastično je okrenuo trend i pokazao da narod ne voli Štimca, bez obzira s koliko se djece slikao i koliko krunica izmolio. Njegov imidž mučenika, bogobojaznog viteza-templara i patriotskog evanđelista doživio je krah i ogoljen je na ono što doista jest bio: populist i demagog.

U kolovozu je 'šaptom pao' Lihtenštajn (3:2), a u rujnu je ponovo na red došla Srbija. Paradoksalno, utakmica u kojoj smo izborili vrlo dobar rezultat (1:1) prouzročila je najveću lavinu kritika na račun izbornika. U nakaznom rasporedu s trojicom centarfora Hrvatska je izgledala jadno, bijedno i besmisleno te je u 90 minuta uputila svega dva udarca na suparnički gol, a veći dio utakmice muku je mučila s prelaskom centra. Imali smo sreće, ali postajalo je sve jasnije da se reprezentacija pretvara u bezidejnu, amorfnu masu. U popravljanju dojma nije ni kozmetički pomogao daleki put u Južnu Koreju, gdje smo još jednom prijateljski svladali svoje vjerne mušterije.

Do listopadskih ogleda s Belgijom i Škotskom sve je već bilo dosta dramatično – igrači su najvećim dijelom (ali ne posve) bili pošteđeni kritika, a bijes javnosti sasvim se sručio na pompozno autoritarnog i svojeglavog Štimca. On je postao defenzivan prema medijima, ali i prema vlastitim igračima, pa je tako Modriću poručio neka 'manje brine o taktičkim zamislima stožera, a više se posveti ispunjavanju svojih zadaća'.

Poslije laganog i zapravo očekivanog domaćeg poraza od Belgije, u smiješnom i taktički naivnom rasporedu 3-4-2-1 (a zapravo 5-4-1), stanje je postalo neizdrživo. Štimčevi stravični eksperimenti više su sličili alkemiji nego taktici, zbunili su i demoralizirali momčad te otkrili nesposobnost njega kao stratega i veliku pogrešku u zajedničkom 'zločinačkom' poduhvatu HNS-a kojim je ustoličen kao izbornik. U online anketi jednog od najposjećenijih domaćih portala čak 98 posto ispitanih je tražilo njegovu ostavku. Posljednja utakmica u Škotskoj bila je rezultatski beznačajna, ali javnost je već bila uvjerena da se nema čemu nadati ako je taj izbornik povede u Brazil.

Zato je poraz u Glasgowu bio nešto najljepše što se Hrvatskoj dogodilo u 2013. On je isforsirao Štimčevo (navodno) nuđenje ostavke i postavljanje Nike Kovača na njegovo mjesto. Bivši vatreni kapetan uspio je mobilizirati razbijenu vojsku i, uz veliku sreću sa ždrijebom, izbaciti Island i izboriti put u Brazil. Položio je ispit s 'vrlo dobrim': u Reykjaviku je to izgledalo pomalo traljavo s igrom preko krila koja baš i nemamo, ali u Zagrebu smo suvereno pobijedili. Modrić i Rakitić odigrali su svoje najbolje reprezentativne partije ove godine, a zablistao je i Mateo Kovačić, konačno premješten bliže suparničkom golu. Bio je to happy end, katarza poslije mukotrpnog cjelogodišnjeg putešestvija.

Na kraju, jedan od naših senatora jasno je i glasno – čak preko mikrofona – izrazio želju da ostane doma, baš poput onih promrzlih navijača na obali Temze u veljači. FIFA mu je ispunila želju i kraj godine dočekali smo s više priče o povjesničaru u kopačkama nego o toliko željenom prekooceanskom putovanju. Ipak, s umjerenim optimizmom dočekujemo SP, polažući nade u mladog izbornika da će iznaći rješenja za zagonetke koje nas već jako dugo muče.