Na sad već prošlogodišnjem turniru titulu seniorskih prvaka uzela je zagrebačka ekipa CB Sport & SC Flegar & Zloćo pobijedivši u finalu Raju iz Sarajeva 1:0.

Momčad iz BiH bila je baš ono što joj i ime govori; sarajevska raja koju su organizirali Almin Dolović i Zlatan Burina, a vodio ih je najtrofejniji čovjek bh. futsala Dženan Muminović. Raja je čitav turnir igrala jako dobar nogomet, ali preko dečki iz Dubrave ipak nije mogla. Ponajbolji njihov igrač bio je Zajko Zeba (42), a on u Hrvatskoj nije toliko poznat, ali je u BiH živa legenda.

Legendarni kapetan sarajevskog Željezničara jedan je od onih na čiji spomen će vam navijači Želje reći: 'Eh, kakav je to majstor bio, ali mogao je napraviti puno veću karijeru.' Obilježili su ga nevjerojatni golovi s centra, driblinzi i lažnjaci, koje je često demonstrirao i na Kutiji, na oduševljenje gledatelja, osobito kad je u finalu doslovno na glavu bacio protivničkog igrača (pogledajte OVDJE).

Zeba je danas igrač niželigaškog sarajevskog kluba FK Pofalićki, a u zanimljivoj nogometnoj karijeri dvaput se vraćao u svoj Željezničar, s kojim je 2012. godine osvojio titulu prvaka i tri kupa; onaj iz 2018. zadnji je Željin trofej. Igrao je s Edinom Džekom, igrao je i u Mariboru i u Rusiji, za reprezentaciju BiH (pet nastupa), ali i u onoj kultnoj momčadi RNK Split u sezoni 2012./2013. U intervjuu za tportal Zeba je pričao o nevjerojatnim dogodovštinama u Splitu, o tome kako ga je Zdravko Mamić htio dovesti u Dinamo te o tome kako igrača kao što je on danas više nema zahvaljujući rigidnim metodama treninga.

Kako je bilo na Kutiji šibica?

Nije meni ovo prva Kutija. Igrao sam dosad, čini mi se, pet ili šest puta. Igrao sam i seniorski turnir, daleko sam dolazio, ali nikako da osvojim. Mali nogomet sam uvijek volio, igrao sam ga i dok sam bio profesionalac. Kad sam bio u Mariboru, u zimskoj pauzi bih se vratio kući u Sarajevo i igrao sve turnire. Nisam ih propuštao. Otkad sam u igračkoj mirovini, stalno igram mali nogomet. Ne propuštam termine.

Kao i mnoge igrače vaše generacije, i vas je obilježio rat u Sarajevu. Kako je bilo tih godina, kako ste se uopće bavili sportom?

Odrastao sam u Novom Sarajevu, jako blizu Grbavice, Željinog stadiona. Bili smo djeca, osam, devet godina, nisi ni svjestan što se događa. Tek kasnije, kad sam odrastao i kad je sve prošlo, shvatio sam što je to zapravo bilo. Na svakom koraku 'pazi, snajper', ali igraš nogomet, što da radiš?

Igrali smo ispred zgrade ako bismo bili zaštićeni. Svaki parking imao je iscrtano nogometno igralište. Što ćeš raditi u kući? Izađeš, igraš bilo što, nogomet, basket, i onda se čuju sirene pa roditelji s prozora viču da se sklonimo. Takva su vremena bila, nitko te ništa nije pitao. Teško je bilo, ne daj bože nikome.

Sarajevo je obilježeno velikim rivalstvom vašeg Željezničara i Sarajeva. Koji je bio vaš prvi derbi?

Na malonogometnom turniru u Skenderiji. Tad se igralo jako puno tih turnira na kojima su igrali i prvoligaši i to s glavnim igračima. Imao sam 15 ili 16 godina i zvali su me da igram sa starijima. U finalu mi i Sarajevo i – penali. Puna dvorana, pet, šest tisuća ljudi, pola navijači Želje, pola Sarajeva. Prošle tri serije penala i ovi stariji kažu meni: 'Ajde ti, mali, pucaj.' Zabio je ja pod gredu, malo sam se okrenuo prema navijačima Sarajeva i stavio prst na usta, ali tako je to bilo. Pa bio sam navijač; ujutro treniraš s juniorima, poslijepodne si na tribini s Manijacima.

Kao mladi igrač postali ste član Zrinjskog i osvojili prve trofeje. Kako pamtite te godine?

Tamo sam uživao. Imao sam 20, možda 21 godinu i imali smo jako dobru momčad. Velež je bio u drugoj ligi pa nije bilo tog rivalstva niti ikakvih problema. Bilo je lijepo jer nitko nije gledao tko je koje nacionalnosti. Nikad mi nitko ništa nije rekao što sam musliman, bilo je Srba, a možda čak najmanje Hrvata. I nikome ništa, kako treba i biti. Imali smo kafić pokraj stadiona, nije bilo treninga ili utakmice da se nismo ostali družiti poslije, često i do jutra.

Stari i mladi, svi smo bili; s curama i ženama. Vidim da toga ima sve manje u današnjem nogometu i zbog toga mi je žao. Kad sam bio iskusniji, gdje god sam igrao bio sam kapetan i vjerujte mi da sam više pažnje posvećivao tome da se svi družimo, da smo klapa, nego nekim drugim stvarima. Ako nećeš pivo, ne moraš, popij sok, ali moraš biti s ekipom. Danas igrači završe s treningom, svi u aute i – kući.

Prije vas u Zrinjskom je igrao i Luka Modrić. Niste igrali zajedno, ali sjećate li ga se?

Kako ne, lagao bih kad bih rekao da se već tad vidjelo da će biti igrač. Svakako je bilo jasno da nije neki levat, da zna, ali nitko nije mogao predvidjeti ovo što je on napravio. Slično je i s Edinom Džekom, s kojim sam igrao u Želji. Vidjelo se da on ima sve, ali tko bi rekao da će postati ovakva igračina. Džeko je iz mojega kvarta, a mlađi je od mene. Eto, ja sam u to vrijeme bio veća zvijezda nego on, još je bio u juniorima. A pogledajte gdje je sad.

Moram reći da je ostao sasvim normalan momak. Znaš kako je u Sarajevu, teško ti je tamo biti zvijezda. Ako glumiš neku zvijezdu, svi će reći: 'Vidi ovoga što glumi, tko je on sad najednom?' Evo nas u finalu Kutije šibica pa kažu: 'Ma, to starci igraju, ništa to.' Specifična je to sredina, vjerujte mi, ali ima ono nešto. Mijenja se, kao i svaki grad, ali zadržao je tu svoju dušu.

Liga u BiH tad je bila strašno teška, a kakva je bila za mladog igrača?

Pa Luka Modrić vam je sve rekao ono kad je izjavio da je u BiH ojačao, očvrsnuo i preživio. Vjerujte mi, tko je to preživio, ništa mu kasnije nije bilo teško. Tko u gostima pobijedi, taj je prvak. Nemoguće je u gostima bilo pobijediti, pa prvaci su imali po sedam, osam poraza u prvenstvu. U gostima nisi mogao pobijediti, to je bilo smiješno. A nije bila ni prevelika razlika između prvih i zadnjih. To te udaraju, šamaraju, nitko te ništa ne pita. Nema tu faula za goste, ha, ha.

Jednom ste rekli da ste sa Zrinjskim morali pustiti polufinale kupa Širokom Brijegu...

A bilo je svega tad na početku. Jednostavno, takva vremena. Gledalo se puno i politički, da sva tri naroda budu zadovoljna, da svatko nešto osvoji. Nije nama nitko rekao 'e, morate pustiti', ali bilo je jasno što se očekuje. Nasreću, osobno nisam imao puno doticaja s tim osim tog polufinala kupa protiv Širokog Brijega, ali da je bilo svega – bilo je.

Danas je bolje, ali je suđenje i dalje ogroman problem iako imamo VAR. Smiješno je nekad. Gledaš utakmicu, vidiš što se dogodilo, a oni kao da ti se smiju u lice odlukama. Prije te pokrade i ne možeš mu ništa reći, a sad imaju i VAR i opet su loše odluke. Dok se to ne popravi, nećemo napredovati, ali barem mi je drago da se infrastruktura i uvjeti za treniranje popravljaju pa je mlađima lakše. Mi smo neke utakmice komotno mogli igrati u čizmama.

Kako pamtite sezonu u Mariboru?

U Mariboru mi je bilo stvarno prekrasno, meni je to bilo kao da sam došao u Real Madrid. Dođeš kod oružara, a on mi na ekranu pokazuje koje kopačke mogu odabrati. Ronaldove, Ronaldinhove, dotad to nisam doživio u karijeri. Imali smo jako dobru momčad, a u Intertoto kupu izbacili smo Villarreal koji je par mjeseci ranije igrao polufinale Lige prvaka – ono kad je Riquelme promašio penal protiv Arsenala.

Strašna momčad, Forlan, Riquelme, Senna, Nihat Kahveci, trener Pellegrini. Tamo smo ih slučajno dobili 2:1, ne znam ni ja kako, a u uzvratu je bilo 1:1. Kako smo to preživjeli, ja ne znam. Oni napadaju, ti samo stojiš, gledaš oko sebe. Bilo je to pravilo gola u gostima, to nam je išlo na ruku i izbacili smo ih da bismo onda ispali od Partizana.

Igrao sam jako dobro u Mariboru i znam da me Zdravko Mamić htio. Nije zvao mene osobno, ali znam da je bio u kontaktu s menadžerom i klubom, ali se nije dogodilo. Želio me i dok sam bio u Splitu, a i danas, kad ga sretnem u Međugorju, uvijek mi kaže - 'tebe sam htio dovesti u Dinamo'. Onda kaže da me nije uspio dovesti kao igrača, ali da će kao trenera. E, rekoh, kao trenera sigurno nećeš, tih ambicija nemam, ha, ha.

Biste li došli u Dinamo?

Pa tko bi odbio Dinamo!? Sjetite se samo kakva je to momčad tad bila. Naravno da ne bih odbio, ali nije mi žao jer sam u Mariboru zaista uživao.

Iz Slovenije u Rusiju, u malo poznati Kamaz iz još manje poznatog Naberežnje Čelnija...

Ostala mi je godina i pol ugovora u Mariboru i došla je ponuda Kamaza. Oni su me vidjeli kad smo igrali Europu protiv Zete iz Golubovaca, ali nisu gledali mene, nego dva crnogorska igrača. No vidjeli su mene, poslali ponudu i Maribor je prihvatio. To je isto zanimljiva priča. Misliš da je ruski drugoligaš neki cirkus, ali oni su se ponijeli nevjerojatno. Prije potpisa ugovora su agentu, supruzi i meni poslali avionske karte da dođemo vidjeti klub i grad, da se upoznamo.

U tom gradu je ta poznata tvornica kamiona Kamaz, regija je Tatarstan i grad je bio stvarno lijep. A oni mene odmah u tvornicu kamiona da me impresioniraju. Kamioni strašni, unutra kuhinja, stan... Ti kamioni su pobjeđivali na onoj utrci Pariz-Dakar, sve su mi pokazali, osigurali su mi sve i potpisao sam. Tamo sam baš dobro igrao, ali klub nije imao ambiciju ući u prvu ligu. Redovito bismo bili prvi ili drugi do pred kraj sezone i onda zadnjih par kola trener stavi juniore. Nema tu namještanja, ali napraviš sve da ne uđeš u prvu ligu. Otišao sam u Alaniju iz Vladikavkaza, ali kratko. Htio me Dinamo iz Moskve, ali sam se na kraju vratio u Želju. U Rusiji je bilo odlično, tamo sam i zaradio neki ozbiljniji novac.

RNK Split bio je hit momčad hrvatskog nogometa. Gazda Slaven Žužul okupio je strašno jaku momčad, a vi ste došli kao najbolji igrač lige u BiH. Bili ste u Splitu samo jednu godinu, ali bilo je svega...

U Splitu smo imali stvarno super ekipu, mislim najbolju iza Dinama. I dobro mi je krenulo. Bili smo na pripremama u Turskoj, bio je naravno i gazda Slaven Žužul. Igrali smo neku prijateljsku, ja na centru gurnem frajeru kroz noge i s centra zabijem gol. Žužul oduševljen, samo što nije utrčao u teren od sreće. Super je bilo, prva tri, četiri kola sam stvarno igrao dobro.

Ali iskreno, bilo je sve to skupa jako neozbiljno. Igrao sam u Bosni i bilo je svega, ali ovo je bilo baš… Do deset sati ujutro nismo znali gdje treniramo. Onda ti jave: 'Ej, u Dugopolju smo' ili 'Nema terena, idemo trčati na Marjan'. Bilo je i dana da smo prije treninga išli na janjetinu tamo kod Dunde u okolici Splita. Pazi, janjetina prije treninga. Dođe Žužul i kaže treneru Zoranu Vuliću: 'Ma nećemo danas ići na trening, kakav trening, družit ćemo se.' I ostanemo cijeli dan. Neki igraju boće, Žorž (Romano Obilinović, op.a.) radi cirkus. Ma neozbiljno je to bilo, a ekipa strašna. Križanac, Rebić, Erceg…

Sve je puklo u Hrvacama kad niste htjeli pucati penal. Što se dogodilo?

Jedno mjesec dana nisam igrao jer mi se od tog čudnog režima treninga upalila tetiva. To je bila utakmica županijskog kupa. Nije da nisam htio pucati penal, nego se nisam gurao jer se javilo već njih pet. I mi ispadnemo na penale. Prije nego što smo se vratili u Split, klub je službeno objavio da ja i još trojica igrača više nismo članovi RNK Split.

Ujutro smo se našli u klubu, Žužul mi je rekao da nisam htio pucati penal, a doveden sam kao pojačanje i da je kraj. Rekao sam: 'U redu', dogovorili smo raskid ugovora i sve OK. Međutim nije mi htio dati papire. Svakog dana sam dolazio u klub, a on bi prošao pokraj mene kao da me nema, a bez njega ništa ne mogu. Već sam odjavio i stan i onaj obrt koji moraš imati. Sjeo sam s Ivicom Križancem, a Križa je Žužul jako cijenio i slušao, i zamolio ga da ga nagovori da mi da papire. Kaže mi Križ za par dana: 'Ma, ništa, neće te pustiti. Zvat će te na sastanak.' I ja na sastanak, da bi mi Žužul rekao da je malo prenaglio, da sam ga iznervirao tim penalom, da zna koliko mogu i da želi da ostanem.

Rekoh: 'Pa na što to sad sliči? Objavljeno svugdje da sam otišao, zna se i u BiH i kako ću sad ostati?' Nije mi bilo ni do para, nisam htio ništa uzeti iako je on svima za raskid davao čitav ugovor, samo sam htio otići. Kaže on meni: 'Hajde, razmislit ću!' I opet par dana ne znam na čemu sam. Otišao sam u Sarajevo i Križ mi je rekao da će on to preuzeti na sebe, a i tajnik kluba bio je jako susretljiv. Kaže: 'Samo da ga uhvatimo kad je dobre volje, bit će sve u redu.' Na kraju je sve dobro ispalo i potpisao je papire.

Je li vam žao što duže niste ostali?

Nije mi žao, ali šteta za taj Split jer je to bila jako, jako dobra ekipa i dobra zezancija. Kažem, bilo je neozbiljno, ali je svako putovanje bilo smijeh i dobra atmosfera. Prvi put smo dobili Hajduk na Parku mladeži 3:1, a premije su bile, ako se ne varam, 3000 kuna za pobjedu. Slavlje u svlačionici, ulazi i Slaven, penje se na stol, pjeva. Pita ga kapetan Andrija Vuković: 'Predsjedniče, je l' dupla premija?' Kaže Žužul: 'Ma, šta dupla, trodupla. Ma ne možete vi tražiti koliko vam ja mogu dati.' I stvarno, za par dana uplati četiri puta veću premiju.

Recimo, treniramo na Parku mladeži pred utakmicu, a on stoji nasred terena i priča s Vulićem i ti vidiš da mu Vulić ne može ništa reći. Cirkus je to bio. Bilo je dosta starijih igrača: Križanac, Hrgović, Radeljić, Vidić, golman Vuković, Marčić je isto bio budala u dobrom smislu riječi, pa Žorž… Njima što manje radiš, to bolje, ali strašni igrači. Trening u 15 sati, janjetina kod Dunde u 11 i – nema treninga! Kaže Žužul Vuliću: 'Ajde, neće njima ništa biti ako propuste jedan trening.' Vulić kipti, ali šuti, šta će.

A strašna ekipa. Stariji, iskusni i mlađi kao Ante Rebić. Recimo, za njega se odmah vidjelo da će biti igrač. Kakva moć, nevjerojatno, a luda glava. Za Džeku ne bih rekao, ali za Rebu sam odmah znao da će biti igrač. Došao sam kao najbolji igrač lige u BiH, nosio desetku na leđima, ali eto, nije se nekako poklopilo.

Je li bilo interesa još nekih hrvatskih klubova?

Kad sam se vratio iz Shkendije, praktički sam sve dogovorio s Osijekom na polusezoni 2014./2015. Oni su se tad borili za opstanak. Dogovorili smo se preko telefona i ja sam bio na putu za Osijek kad me nazvao predsjednik Slobode iz Tuzle. Ponudio mi je odlične uvjete, malo sam razmišljao i, ništa, okrenuo za Tuzlu. Nazvao sam Osijek i rekao da sam dobio bolju ponudu i da neću doći. Nisu se ljutili, to je bilo to. Bilo je dobro, ostali smo u ligi i završili u sredini, sljedeće sezone smo bili i u finalu kupa i drugi u prvenstvu. Trebali smo biti prvaci, ali su nas tu srezali, tako je to, šta ćeš.

Najbolje i najgore trenutke karijere doživjeli ste sa svojim Željom. Kup iz 2018. zadnji je trofej koji je Željezničar osvojio, a koji trenutak vam je bio najteži?

Kad sam se zadnji put vratio u Želju, te 2017. trebali smo biti prvaci. Tri kola prije kraja imali smo četiri boda prednosti ispred Zrinjskog nakon što smo ih dobili u derbiju 2:1. Dobio sam treći žuti i nisam mogao igrati u sljedećem kolu u Krupi, završilo je 1:1, a nudili su nam se. U predzadnjem kolu igrali smo derbi sa Sarajevom na Koševu i dovoljan nam je bio i bod jer smo u zadnjem kolu imali Radnik kod kuće, a to bismo glatko riješili i imali bolji omjer sa Zrinjskim ako bismo završili na istom broju bodova.

Sarajevu ništa nije trebalo, još su bili šokirani porazom u finalu kupa i nismo tu trebali imati problema. Sudio je Irfan Peljto, poznati navijač Želje, i dosudio penal za Sarajevo u prvom poluvremenu, sve čisto. Mi loši, ne ide nam nikako i ja više ne znam što da radim. Kažem Peljti pred kraj utakmice: 'Bolan, daj nešto napravi, vidiš da nam treba. Gledaj sebe, ali daj nas poguraj.' Ma nije htio ni čuti, takav je Peljto, pošten momak.

Završi utakmica, mi izgubimo i s klupe nam javljaju da je dobro sve jer Zrinjski u Bijeljini igra 1:1 s Radnikom. Kako je to rekao, javljaju da je penal za Zrinjski u 96. minuti. Dobiju oni 2:1, preskoče nas i to je bio kraj. Izmišljen penal, naravno, pao frajer bezveze. To mi je najbolniji poraz u karijeri, taj od Sarajeva. Sljedeće sezone opet smo bili drugi u prvenstvu i osvojili kup, ali za kup nikoga nije bilo briga. To je bio neuspjeh, a što bi danas navijači Želje dali za bilo kakav trofej.

Dobro, igrali ste jednom i za Sarajevo...

Ha, ha, to je isto luda priča. Bio sam tad u Mariboru i u zimskoj pauzi došao sam kući u Sarajevo. Bio je malonogometni turnir u gradu, a tu jednu ekipu organizirao je Ismet Ćelo Bajramović. Možda ste čuli za njega, on je bio, ajmo reći, dosta utjecajan tip u Sarajevu. I nazove me baš ovaj čovjek koji vodi Raju iz Sarajeva i kaže mi: 'Sutra u 9 ujutro u Skenderiji, igraš za tu i tu ekipu.' Ma, kažem ja, kakvih 9 ujutro, a on meni – zvat će te netko, javi se.

Zvoni mobitel i po glasu sam odmah znao tko je. Sve on fino, pristojno. 'Zajko, znam da si došao na odmor, ali ajde zbog mene, možeš li doći ujutro i igrati za nas? Ne do bog da ti zatrebam nekad u životu...' Ništa on meni naredio nije, ali što ti kaže, tako mora biti.

Nisam imao pojma za koga igram. Ulazim u svlačionicu, ono dresovi Sarajeva na klupi. I, kako to biva, baš u skupini sa Željom. Osvojili smo turnir, ima i slika mene u dresu Sarajeva, ha, ha.

S igračima kao što ste vi klasično je pitanje - jeste li mogli više?

Svatko je mogao više i manje. Jesam li mogao više? Sigurno da jesam, ali nije se ni potrefilo. Danas bi mi vjerojatno bilo lakše. Danas odigraš tri dobre utakmice i ti si bog. Sve se gleda, sve je na YouTubeu, a recimo mojih golova skoro da ni nemaš gdje vidjeti.

Igrača kao što sam bio ja, igrača poteza, danas ima sve manje, da ne kažem da ih nema uopće. Mislim da je to i do trenera jer se ubija klince odmah na početku. Nemoj driblati, nemoj ovo, nemoj ono. Pa pusti ih da igraju nogomet. Sad svi hoće trčati, biti brzi i jaki, a netko im mora valjda dodati loptu, ha, ha. Samo fizikalije, trči, udaraj.

Je li mi krivo zbog nečega? Ostvario sam svoj dječački san da sam odigrao jednu utakmicu za Željezničar, svoj klub. Da sam samo to napravio, dobro je. Na kraju sam bio kapetan - dižeš trofeje i to u svojem gradu, u svojoj, kako mi kažemo, mahali. Ponosan sam što me poštuju gdje god dođem. Karijeru sam završio u derbiju protiv Sarajeva i kad sam trčao počasni krug, pljeskali su mi i njihovi navijači. To ipak nešto govori i zbog toga sam stvarno sretan. I što i dalje igram nogomet. Malo termini, malo s Rajom, malo s Pofalićkima u Kantonalnoj ligi. Tamo dominiram, mogu što hoću, uživam!