Dok se Hrvatska bori za polufinale Europskog prvenstva u vaterpolu, iz Beograda stižu riječi hrvatskog izbornika Ivice Tucka koje su snažno odjeknule i izvan bazena.
U razgovoru za srpski Sportal Tucak je govorio otvoreno o sportu, rivalstvu i poštovanju, ali i o jednom važnom poglavlju vlastitog života koje se veže uz Beograd i Crvenu zvezdu.
Hrvatsku u Beogradu čeka ključna faza turnira, a upravo je tamo, kako je sam podsjetio, Tucak proveo dio mladosti i igračkih dana. Iz matičnog Solarisa u Beograd je stigao 1989. godine, a Crvenu zvezdu napustio 1991., uoči izbijanja rata.
‘Da, bio sam mlad i imao sam kosu. Nedavno sam vidio neku fotografiju, baš jedno lijepo vrijeme… Danas više nema ni kose ni mladosti’, rekao je Tucak uz osmijeh pa nastavio prisjećanje na beogradsku epizodu.
U Crvenu zvezdu stigao je na poziv Nikole Stamenića, trenera kojem, kako kaže, duguje iznimno mnogo. ‘On mi je bio praktički drugi otac. Strašno je utjecao na moj sportski put i ovom prilikom mu želim reći jedno veliko hvala’, istaknuo je hrvatski izbornik.
Prisjetio se i generacije s kojom je tada igrao, ističući da je riječ o iznimno talentiranim vaterpolistima koji su kasnije ostavili dubok trag u jugoslavenskom i europskom vaterpolu. ‘Bila je to generacija velikih srpskih igrača. Osvojili smo sve kao mladići, a neki su se kasnije priključili i A reprezentaciji. To je bio jedan lijep period života, bio sam mlad i stvarno sam uživao.’
Naglasio je da je odlazak iz Beograda bio nagao, ali ne i dvojben. ‘Nije tu bilo puno izbora ni razmišljanja. Počelo se kuhati. Ja sam Hrvat, rođen u Šibeniku, i u tom trenutku nisam imao što vagati. Vratio sam se svojoj kući, roditeljima i svojoj zemlji. Bez osuđivanja ikoga i bez ijedne ružne riječi.’
Tucak je pritom jasno naglasio da u njegovu životu i karijeri nema mjesta za mržnju. ‘Imam jednu domovinu i to je Hrvatska. Volim je kao sebe. Ali isto tako, nitko nikada neće moći reći da sam ikada napravio pogrešan korak ili rekao nešto ružno na nacionalnoj, etničkoj ili rasnoj osnovi. Nastojim poštovati svakoga, a svoje volim i svoje ne dam. Mislim da je to normalno.’
Na kraju je poručio da sport mora ostati prostor poštovanja, bez obzira na rivalstva i povijest. ‘Ako je nacionalizam to da voliš svoje, onda jesam nacionalist, jer volim svoju Hrvatsku. Ali šovinist nisam i nikada nisam mrzio nikoga. Poštujem zemlju u kojoj boravim i njezina pravila. To je normalno i tako bi trebalo biti.’
