U 'Parku za sva vrimena', simboličnom prostoru posvećenom navijačima Hajduka, od jučer je i pločica s imenom Edina Salaharevića - za mnoge najtalentiranijeg mladog košarkaša bivše Jugoslavije, mladića čiji je život brutalno prekinut u Vlasenici 13. rujna 1992. Imao je samo 19 godina kada je najprije zatočen, potom mučen i na kraju ubijen.

Talent koji je imao sve, osim vremena

Tog dana Edin je s ocem Muhamedom u dvorištu obiteljske kuće odvojen od majke Hatidže i pet godina mlađeg brata Nedima. Nakon toga odveden je u zloglasni logor Sušica, gdje je nakon stravične torture pogubljen. Najstrašnije u cijeloj priči jest to što su u njegovu progonu sudjelovali mladići s kojima je odrastao, ljudi koje je poznavao, s kojima je dijelio djetinjstvo i košarku. Razlog je bio jednostavan i užasan - zvao se Edin Salaharević, a u Podrinju 1992. to je bilo dovoljno da ti netko oduzme život. Postojao je, međutim, i drugi motiv, možda još mračniji. Edin je imao ono što njegovi krvnicima nije bilo dano - talent, perspektivu i budućnost.

Salaharević, junior tuzlanske Slobode i aktualni juniorski prvak Jugoslavije, bio je jedan od onih igrača za koje se odmah vidi da nisu samo još jedan talent više. Bio je visok, snažan, pokretan, skočan, s osjećajem za igru i vrlo dobrim šutom - prototip modernog centra prije nego što je taj izraz uopće postao svakodnevan. Nije čudno da mu je idol bio Dino Rađa. Nije čudno ni to što su ga pratili veliki europski klubovi. No baš kao što je bio meta skauta, postao je i meta vlaseničkih četnika. Onima koji preko noći postanu zvijeri najteže pada tuđa mogućnost da postaneš nešto veliko. Edinov najveći 'grijeh' bio je što je pred sobom imao život.

Odrastao s njima, a oni su ga ubili

Bio je dio juniorske reprezentacije Jugoslavije koja je u travnju 1992. trebala igrati kvalifikacije za Europsko prvenstvo. Plan je bio da iz Tuzle ode u Beograd i priključi se generaciji u kojoj su bili budući asovi srpske i europske košarke - Dejan Bodiroga, Dejan Tomašević, Milan Tomić, Miroslav Berić, Miroslav Radošević te najbolji mu prijatelj i suigrač iz Slobode, Damir Mularomerović. No Edin je prije toga želio otići kući, provesti Bajram s obitelji i vidjeti oca, majku i mlađeg brata. Ta odluka stajala ga je života. Bio je premlad, previše čist i previše okrenut sportu da bi shvatio kako je zlo već stiglo u njegovu ulicu.

Pokušaji spašavanja koji nisu imali šanse

Pokušaja da ga se spasi bilo je mnogo. Zvali su iz Partizana i Crvene zvezde, pokušavalo se urgirati na sve moguće adrese. Radomir Šaper, legenda jugoslavenske košarke, i Branislav Rajačić, dugogodišnji koordinator omladinskih selekcija, danima su molili lokalne gospodare života i smrti da obitelj Salaharević puste na sigurno. Nije pomoglo. Naprotiv, nakon svakog takvog poziva tortura je postajala još gora.

'Kakvi ste vi to Srbi kad se tako borite za jednog baliju?', rečenica je Branislava Drakulića, tadašnjeg predsjednika Osnovnog suda u Vlasenici. U isto vrijeme među vlaseničkim Srbima vrijedilo je jezivo pravilo - 'cijela obitelj Salaharević može izaći, samo Edo ne'. Agonija je završila 13. rujna 1992., kada su zločinci odlučili dovršiti ono što su naumili.

'A ti, što si igrao košarku, igrao si je. Više nećeš', rekao je toga dana Edinu Predrag Bastah, jedan od rijetkih vlaseničkih zločinaca osuđenih za masovne zločine u tom gradu. Edin i njegov otac Muhamed odvedeni su u logor Sušica, u središtu Vlasenice, gdje su nakon mučenja ubijeni. Majka Hatidža i mlađi brat Nedim deportirani su autobusima na slobodni teritorij u Kladanj. Edinove kosti pronađene su tek 2009. u nekoliko grobnica, a Hatidža je deset godina poslije umrla s mirom da je barem mogla dostojno pokopati starijeg sina.

Grad koji ni danas nije završio s prošlošću

Za ubojstvo Edina i stotina drugih bošnjačkih stanovnika Vlasenice dosad su osuđeni Dragan Nikolić Jenki, Predrag Bastah Car i Goran Višković Vjetar. No porazno je da većina počinitelja i dalje slobodno hoda gradom u kojem su prije 34 godine počinili zločine. Među njima je i aktualni načelnik općine Miroslav Mićo Kraljević, čovjek kojem se sudi za masovna ubojstva na vlaseničkom području, a koji i dalje obnaša funkciju prvog čovjeka grada.

Edinov brat Nedim danas živi u Tuzli, ali velika mu je želja obnoviti obiteljsku kuću u Vlasenici. Kada se prije gotovo četiri godine prvi put vratio na kućni prag, njegov povratak izazvao je nelagodu među mještanima. Oni koji su možda naučili živjeti sa zaboravom, u Nedimu su ponovno vidjeli Edu i sve ono što je učinjeno njemu i stotinama njihovih sugrađana.

U jednom od obilazaka kuće Nedim je u dvorištu pronašao jezivu poruku - nožem rasparanu novu košarkašku loptu. Nije na njoj ništa pisalo, ali poruka je bila jasna. Bez kajanja, bez isprike, bez ikakvog pokušaja da se barem šutnjom prizna što se dogodilo. Vlasenica ni nakon više od tri desetljeća nije do kraja izašla iz svoje tame.

Dječak koji je sanjao Split

I kakve sve to veze ima s Hajdukom i Poljudom? Ima, i to itekako. Potpisnik ovog teksta je za Index 13. rujna 2024. objavio veliki tekst o Edinu, a jedan od sugovornika bio je njegov brat Nedim. Tada smo doznali koliko je Edo bio zaljubljen u Split i sve što je iz Splita dolazilo. Obožavao je Olivera, Jugoplastiku, Dina Rađu, a najviše Hajduk.

'Sjećam se da smo Edin i ja crtali grbove, na majice pisali imena Asanovića, Bokšića, Vulića... Svi smo u kući voljeli Hajduk, ali Edin je bio njime opsjednut. Obožavao je sve što je dolazilo iz Splita. Hajduk, Jugoplastiku, čak i glazbu iz Splita. Stalno je govorio da će se jednom preseliti u Split.'

U Splitu je bio samo jednom, još kao dječak, kada je njegova Sloboda na jednom turniru igrala protiv Jugoplastike. Nije stigao upoznati grad, nije stigao upoznati Poljud. Mislio je da vremena ima. Nije ga imao, jer su mu ga drugi oduzeli.

Na Poljud je stigao tek nakon 30 godina

Više od 30 godina poslije njegova je priča, barem simbolično, dobila svoj krug. Indexov tekst o Edinu došao je do jednog člana Uprave Hajduka, koji je želio ostati anoniman, a kojeg je njegova sudbina duboko dirnula. Najmanje što je mogao učiniti bilo je omogućiti da Edin napokon dođe na Poljud, makar ovako i makar toliko godina nakon smrti. Preko osobe koja je tada radila u Hajduku uspostavljen je kontakt s Nedimom Salaharevićem, koji je trebao dati samo jednu dozvolu - da ime njegova brata zauvijek bude ugravirano na stadionu koji je toliko volio.

I zato ta pločica u 'Parku za sva vrimena' nije tek još jedno ime među tisućama drugih. Ona je mali, tihi, ali važan čin pravde u svijetu u kojem je Edinu sve veliko i bitno oteto prerano. Nije dočekao Split, nije dočekao Poljud, nije dočekao život kakav je zaslužio.

Ali je, na kraju, ipak stigao tamo gdje je oduvijek želio biti. Ne kao prolaznik, nego kao netko tko ondje pripada. Zauvijek. Tik uz svog idola Dina Rađu.