Ova pitanja našla su se u mini-anketi koju sam prije koji tjedan proveo na Twitteru među nogometnim novinarima i analitičarima, ali i 'običnim' fanovima iz raznih zemalja.

Najzanimljiviji odgovori bili su: 'Elegancija, ne i razmetanje, obilje playmakera'; 'Borbeni duh protiv jačeg od sebe, dobra tehnika, atraktivan stil'; 'Elegantni, kreativni playmakeri koji mogu igrati na bilo kojoj poziciji u veznom redu'; 'Strastveno, intenzivno, kreativno i nedisciplinirano'; 'Vrhunske 'desetke', bolno spori stoperi'; 'Dobro tehnički potkovani igrači, ali usto i borci koji će dati sve od sebe na terenu'; 'Jednom rječju – improvizacija'. I onaj nesumnjivo najlaskaviji: 'Totalitet vještine. Asanović, Boban, Modrić... Totalni nogometaši s taktičkog i tehničkog gledišta'.

Ovu zadnju ocjenu, možda je zanimljivo za reći, uputio je Rene Marić, 'naše gore list' te urednik i glavni autor sjajne njemačke stranice Spielverlagerung.de, posvećene nogometnoj taktici. Marić i inače ima vrlo zanimljive ideje o mogućim taktičkim postavkama hrvatske reprezentacije, on i izbornik Kovač doista bi se imali o čemu 'zašprehati' – možda uskoro i hoće.

Nije bilo velikih odstupanja u stavovima. Svi odgovori na temu 'kako nas vide vani' dali bi se svesti na jedan: Hrvati su kao nogometaši kreativni, polivalentni i borbeni tehničari, ali im ponekad nedostaje taktičke organizacije i discipline.

Hrvatska je na međunarodnu scenu stupila kao nova nacija prepoznatljiva po neobičnim, pomalo psihodeličnim dresovima nalik na stolnjake i čak trojicom (Asanović, Boban i Prosinečki) razigravača u prvom sastavu. Kasnije, kad se činilo da evolucija nogometne taktike ide prema eliminiranju playmakera te dominaciji brzine i snage nad vještinom, Slaven Bilić predstavio je 'novu' Hrvatsku s dvojicom igrača koje bismo nekoć zvali 'desetkama' (Modrić i Kranjčar), ali u modernijem, evoluiranom ruhu.

I danas, Hrvatska je zemlja playmakera. Kao što je to nedavno napisao Sid Lowe, Guardianov kolumnist i autor knjige 'Fear and Loathing in La Liga', diveći se Modriću i Rakitiću: 'Zar su dvojica najboljih središnjih veznjaka u Španjolskoj – Hrvati?'

Izabrao sam ispričati vam ovu priču iz perspektive stranih novinara, ali to ne znači da se radi o pseudo-filozofskoj fiksaciji nekih 'knjiških moljaca' koji 'nikad u stvarnosti nisu šutnuli loptu na pravom terenu'. Treneri i izbornici također smatraju da je važno njegovati identitet nogometne nacije i na njemu graditi taktiku i stil.

Ćiro Blažević tako je rekao Jonathanu Wilsonu: 'Postoje tri čimbenika koje morate uzeti u obzir kad donosite odluku o tome koju formaciju i taktiku ćete upotrijebiti: 1) atributi igrača koje imate na raspolaganju; 2) tradicija i 3) spajanje prva dva faktora u sustav igre. Samo loš trener će doći u novu momčad i reći: 'Igrat ću s ovim sustavom', bez da respektira i akceptira karakteristike svojih igrača i tradiciju. Samo će loš trener postati žrtva sustava'.

Wilsona je ova lekcija impresionirala dovoljno da je upotrijebi u novom, proširenom izdanju svoje knjige 'Inverting the Pyramid: The History of Football Tactics', u kojoj je Ćiri i njegovom razvoju formacije 3-5-2 od Dinama '82. do Hrvatske '98. posvetio značajan prostor.

Slaven Bilić, upitan koliko je na njegov taktički svjetonazor utjecala činjenica da je u brončanoj momčadi Vatrenih igrao s trojicom playmakera u veznoj liniji, u intervjuu za The Guardian je odgovorio: 'Puno, jer sam shvatio kakav nogomet Hrvatima najviše odgovara po karakteru. I sad imamo jake individualce. Moja namjera nije bila da gradim sustav oko njih, niti da ih pokušavam uklopiti u sustav – želim im dati obvezatni okvir u kojem će njihova lucidnost bolje doći do izražaja.'

Blažević i Bilić su, naravno, bili naši najuspješniji izbornici i jedini pod kojima je Hrvatska izgledala sposobnom pobijediti bilo koga: kod Ćire u legendarnima '96 i '98, a kod Slavena prvenstveno u prvom mandatu 2006.-2008. do tragičnog ispadanja s Eura od Turske. Euro 2012., bio je labuđi pjev Bilićeve generacije – turnir na kojem smo izgledali vrlo ozbiljno, ali i završili natjecanje u skupini s dva kasnija finalista.

Ostali izbornici (Barić, Jozić, Kranjčar) možda nisu bili te sreće da u svom mandatu na raspolaganju imaju vrhunske playmakere, dok je Igor Štimac propustio prepoznati, 'respektirati i akceptirati' karakteristike igrača i tradiciju, pa su njegovu mukotrpnu vladavinu obilježili stravični eksperimenti sa sustavima igre.

Niko Kovač tek se treba dokazati kao strateg. No ono što zasad govori i radi budi optimizam – igra koju je pod njegovim vodstvom Hrvatska predstavila u odlučujućoj utakmici protiv Islanda konačno je na pravi način uspjela ostvariti 'Ćirin poučak' te karakteristike igrača i tradiciju spojiti u smislen sustav. Kad je Modriću u srcu veznog reda pridružen Rakitić kao dodatni playmaker, a ne (kao kod Štimca) neki pomoćni kotačić kojeg se po potrebi seli od pozicije do pozicije, napokon je proradilo.

Luka i Ivan čine strahovitu, polivalentnu, kreativnu i taktički inteligentnu osovinu – Hrvatska nema puno vrhunskih igrača i jedina razumna taktika je na ovom dvojcu graditi igru te sredinu terena učvrstiti još jednim veznjakom koji bi im pružao sigurnost i zaštitu.

Međutim, čini se da Kovač planira otići još korak dalje. U prošlomjesečnom intervjuu za FIFA-inu službenu stranicu dotaknuo se teme svog dvojnog kulturnog identiteta i želje da ga prenese na momčad. 'Ja u potpunosti utjelovljujem tipično njemačke vrline poput temeljitosti, urednosti, discipline i organizacije', rekao je, ne zazirući nimalo od kulturoloških stereotipa. 'Da budem iskren, moj je mentalitet više njemački nego hrvatski... Hrvati vole malo spontanosti, organizacija nam nije prva i osnovna stvar. Ali ja pokušavam usaditi ideju da se neka pravila moraju poštivati i da se uspjeh temelji na disciplini, organizaciji i radu.'

I zaključak: 'Dragi nam je Bog dao talent koji drugim možda nedostaje. S druge strane, očito je da nemamo neke stvari koje drugi imaju. Jednom kad uspijemo spojiti svoj strastveni pristup sa sposobnošću da zadržimo prisebnost u nekim situacijama, imat ćemo jako dobru nogometnu momčad.'

U posljednjih desetak godina mnoge su najjače nogometne nacije (Španjolska, Italija, Njemačka...) ili transformirale svoj identitet i stil ili to svim silama pokušavaju napraviti. Svi su u svojoj evoluciji, kao da su se našli pred čarobnjakom iz Oza, tražili ono što im najviše nedostaje: netko hrabrost, netko srce, netko mozak ili nešto četvrto.

Sada je Niko Kovač poveo Hrvatsku putem od žute cigle do velikog nogometnog čarobnjaka Brazila. Dobra je vijest to što zna što će od njega zatražiti. Još je bolja da vrline koje nam nedostaju želi kao nadogradnju, bez žrtvovanja onoga što je tipično i prepoznatljivo naše: mašte, kreacije, vatrenosti. U teoriji sve to zvuči savršeno; vidjet ćemo što će biti kad stignemo u Smaragdni grad.