Slaven Bilić je statistički drugi najuspješniji izbornik u povijesti Hrvatske. To je činjenica, to je neosporivo, isto kao što je neosporiva činjenica da je Zagreb glavni grad Republike Hrvatske! U 64 utakmice ostvario je 42 pobjede, 8 poraza i 14 remija. Naravno, nije sve bilo ni jednoznačno, počeo je hrabro i odlučno uvođenjem mladih igrača poput Modrića, Eduarda i Ćorluke da bi zatim njegova hrabrost i vizija splasnuli. No, nemojmo zaboraviti kako je biti izbornik naše nogometne reprezentacije vrlo stresan posao i svatko misli kako zna bolje od izbornika. Bilo je i nesretnih trenutaka u njegovom mandatu, u odlučujućim utakmicama kvalifikacija za SP 2010. u JAR-u pogodili smo četiri stative, Rakitić nije iskoristio zicer protiv Španjolske na zadnjem Europskom prvenstvu, a isti je igrač požurio u utakmici protiv Turske 2008. i umjesto da smo tada 'stali' na loptu, on je dugom loptom tražio Klasnića koji je bio u zaleđu. Nakon toga njihov je golman izveo slobodni udarac a inače visoki i skočni Josip Šimunić nije dobro reagirao u skoku i primili smo taj gol koji nas je odveo u lutriju jedanaesteraca.

Što je s nesviranim penalom nad Ćorlukom u njegovoj zadnjoj utakmici izborničkog mandata? Poanta svega je da bi mi drugačije pisali i pričali o Slavenu Biliću da su se samo neke od nabrojenih situacijama drugačije rasplele. Npr, neka su od nabrojanih samo dvije situacije otišle na našu stranu, to bi već bilo dovoljno. Zašto onda stavljati neku "crnu mrlju" nad ime Slavena Bilića kad je možda baš Ivan Rakitić glavni krivac što nismo prošli u polufinale Europskog prvenstva 2008. i što nismo prošli u četvrtfinale EP-a 2012? Samo sa tim rezultatima Slaven Bilić bio bi statistički najuspješniji hrvatski izbornik, a možda čak onda ne bi ni stali samo na tim rezultatima. Dakle, pokušajmo situaciju sagledati malo dublje, nemojmo glavnog krivca uvijek nalaziti na klupi, u našoj reprezentaciji oduvijek su postojali igrači (a postoje i u drugim reprezentacijama) koji bolje igraju u klubu nego u reprezentaciji i ne može izbornik, neovisno koji, biti taoc njihov izvedbi za reprezentaciju. Jer kao što Bilić nije vječno živio na 'staroj stazi slave', tako neće ni Rakitić (niti bilo koji drugi igrač) vječno živjeti u sjeni odličnog dodavanja Messiju.

Da, počeo je Bilić hrabro, uveo je Modrića, Eduarda, Ćorluku, sve je dobro funkcioniralo u prvom kvalifikacijskom ciklusu, suvereno smo prošli kroz grupu na Europskom prvenstvu, s rezervama smo dobili ne baš slabe Poljake, a onda je došla Turska. Mnogi će Vam govoriti kako je Turska bila prekretnica te Bilićeve generacije, tih tzv. "Bilić Boysa", mnogi će reći kako je nakon toga sve krenulo po krivu, ali i to je samo djelomično točno. Ne može sve biti ni u psihi. Činjenica je kako je u sljedećim utakmicama Bilić počeo lutati sa sustavom, a etabilirao je i uvježbao klasični 4-4-2 sustav. Počeo je lutati sa igračima, neki su igrači dobivali pozive na temelju starih zasluga, igra nam je postala predvidljiva, obrana spora, kronični problem na lijevom boku riješen je tragikomično Pokrivačem što nam se i obilo o glavu u utakmici s Englezima u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo 2010. Nedostajalo je tada ideje, protok lopte bio je prespor, nismo na sebe "navlačili" igrača, nije bilo okomitosti, ali to su sve problemi s kojima se Hrvatska manje-više susretala, susreće se i susretat će se.

Sljedeća Bilićeva greška bila je instalacija Jurića na mjesto zadnjeg veznog, pa forsiranje Pranjića na lijevom bočnom. No nešto je kod Bilića oduvijek bilo primjetno za vrijeme njegovog mandata na čelu hrvatske nogometne reprezentacije. Igra reprezentacije bila je uvijek vidno bolja nakon određenog dužeg vremena rada i prihvaćanja njegovih ideja, vidjelo se to na oba velika natjecanja na kojima smo nastupali pod njegovim vodstvom. Bilić je i vrlo dobar taktičar, odlično je zatvorio sve prilaze našem golu u utakmici protiv Španjolske na Europskom prvenstvu 2012., jedino ostaje činjenica da smo se malo prekasno i prebojažljivo otvorili s obzirom da nam je trebala pobjeda za prolazak dalje. Hrabrost je taj pojam kojeg su mnogi spominjali, on ju je imao, kao rocker je imao i određenu dozu ludosti i bunta, ali ona ga je sve vremenom napustila. Zašto, teško je reći, ali sigurno nije odgovor u njemu samom, riječ je sigurno o nekim faktorima koji su na njega dodatno utjecali. Pobijedio je dva puta protiv Engleza, izgubio je dva puta od Engleza, izgubio je od Grčke, Gruzije, a remizirao s Italijom, pobijedio je Njemačku... To je njegova ostavština u hrvatskoj reprezentaciji, bilo je zaista svega i svačega.

Ali upravo je druga polovica zadnje rečenice prethodnog odlomka, poanta ovog teksta. Činjenica ostaje da je Slaven Bilić došao na izborničku funkciju u najtežim vremenima hrvatske nogometne reprezentacije, on je vrlo brzo apatiju zamijenio euforijom i čak ga je i naša sportska javnost brzo i bezrezervno prihvatila. Iskakao je iz "paštete", u medijima bio prikazan kao Superman, a iako Bilić ne ostavlja dojam samodopadne osobe, možda je to za njega bilo i kontraproduktivno. U hrvatskoj reprezentaciji nije ostavio pustoš, ostavio je posloženu momčad, generaciju koja je uz malo sreće mogla postići i nešto više, otišao je u klupski nogomet koji mu je oduvijek bio želja.

U Lokomotivu nije uspio, to je činjenica, ali nije tamo doživio ni potpuni debakl. Već nakon dvije-tri utakmice mogao se vidjeti "trenerski rukopis", a da nije loš trener, pokazao je i u Turskoj gdje je sa jednim Bešiktašem skoro postao prvak Turske. Sjetimo se, u Turskoj je Galatasaray "nacionalni klub", Fenerbache "sponzorski klub, klub bogatih", a Bešiktaš "klub radnika". Sa značajno manjim budžetom od Galatasaraya i Fenerbachea skoro je postao prvak Turske, što je samo po sebi uspjeh te pokazatelj kako je riječ o dobrom treneru.

Upravo stoga i zbog svega navedenog, ne možemo pričati da Slaven Bilić vješto prodaje svoje ime jer sukladno tome i Ronaldinhov brat, nogometni agent, samo vješto prodaje svoje ime. Slaven Bilić je statistički drugi najbolji izbornik Hrvatske u povijesti i čovjek koji je s posljednjim klubom skoro postigao gotovo nezamislivo. Slijedeći korak u karijeri, po svemu sudeći West Ham, dat će još neke odgovore, ali Bilić nikako nije u nogometu 'prodavač magle'.

Turska liga, 33. kolo:

Galatasaray - Bešiktaš 2:0 (Oztekin 11, Sneijder 80)