U njemu kao da živi cijela jedna epoha: sjećanja na Sarajevo koje je mirisalo na asfalt i košarkaške mrežice, na ljetne dane u kojima su parketi bili oltari, a lopta nešto sveto. Teoman Alibegović jedan je od zadnjih svjedoka tog svijeta, onoga koji je rastao pod sjenom Mirze Delibašića, tražio svoje mjesto između ljubavi i odanosti, i koji je, možda baš zato, postao simbol druge nacije – slovenske.

Njegova generacija bila je čudo, Bijeli Harlem iz Bormija – Toni, Dino i Vlade, momci koji su igrali košarku kao da plešu, s lakoćom koja je mirisala na slobodu. A on, Teoman, s tom tihom, gotovo suzdržanom karizmom, bio je most između onoga što je Jugoslavija bila i onoga što će Europa tek postati.

Na prekrasnoj Adi Bojani popričali smo o svemu. O toj prokletoj neprospavanoj noći u Wroclawu, kad je u dresu Slovenije igrao protiv Dražena Petrovića, ne sluteći da će to biti posljednji put da svijet Mozarta iz Šibenika vidi živog. O Mirzi, njegovu učitelju i idolu, o čovjeku čija je slojevitost bila toliko velika da je mogla i razdvojiti i spojiti cijele gradove. O dramatičnom odlasku iz Sarajeva, o odluci da nosi slovenski dres, ali i o vječnoj zahvalnosti koja je sačuvana u imenu njegova sina – Mirza.

U Teomanovim rečenicama ima nostalgije i tišine, ali i dostojanstva čovjeka koji zna da su godine prošle, a sjećanja nisu izblijedjela. Jer njegova priča nije samo o košarci. Ona je o vremenu u kojem su ljudi još vjerovali u igru, u prijateljstvo, u nešto veće od pobjede. I o tome kako se sve to jednom zauvijek razbilo – negdje između Bormija, Sarajeva i Wroclawa.

Njemačka je pojam za najveću nogometnu silu, a u košarci je i dalje shvaćaju prilično neozbiljno. Stvarnost je takva da su Nijemci u košarci aktualni svjetski i europski prvaci, a u nogometu proživljavaju nezapamćenu krizu. Kako, kao netko tko je bio u Njemačkoj u njezinim formativnim košarkaškim godinama, objašnjavate to?

Uvijek tvrdim da je svijet cikličan. To što je napravio Pešić kad je nakon Bormija 1987. godine stigao tamo nešto je nevjerojatno. U samo šest godina od 'rukometne' reprezentacije stvorio je prvaka Europe u košarci. Kad je on stigao, u Njemačkoj je košarka bila amaterski sport. Detlef Schrempf, Uwe Blab i Christian Welp, koji su studirali u Americi, zaobilazili su reprezentaciju u širokom luku. Vidjeli su kako se prije radilo, pa se valjda nisu željeli sramotiti. Međutim, kad je Pešić stigao, sve se iz temelja promijenilo.

Na kvalifikacijskom turniru za Igre u Barceloni 1992. igrao sam za Sloveniju, a oni su nas za dlaku preskočili i plasirali se na turnir. Već iduće godine, košem povratnika Welpa u finalu protiv Rusije, senzacionalno su osvojili naslov prvaka Europe. Nijemci su vidjeli kako Pešić radi, što planira i, kao zemlja koja sustavno rješava sve svoje probleme – pa tako i sportske – prepoznali su trenutak i počeli ozbiljno ulagati u košarku. Ne bih želio sebe gurati u prvi plan, ali mogu reći da sam sretan što sam bio važan dio pomicanja tog kotača.

Naime, kad sam kao igrač Fortituda iz Bologne bio najbolji strijelac talijanskog prvenstva – ispred mene je bio samo legendarni Oscar Schmidt – u travnju po mene dolazi Pešić i zove me da idem s njim u 'tamo neku' Albu iz Berlina. Ne znam jesam li tad uopće čuo za taj klub. Do tada je monopol na sve trofeje u Njemačkoj imao Bayer iz Leverkusena, jer je taj farmaceutski gigant davao novac i za nogometnu i za košarkašku ekipu. Uopće nije bilo upitno hoće li oni biti prvaci. Praktički se njemačko prvenstvo igralo za drugo mjesto.

I te 1993., nakon što je s Njemačkom postao prvak Europe, Pešić na klupi Albe mijenja Faruka Kulenovića i kreće graditi nešto novo. Na mojoj poziciji krila bio je i Mario Primorac i na početku smo se nas dvojica sudarali. Igrali smo istu poziciju i nikako nismo mogli pronaći stil igre koji bi radio razliku. Morate znati da sam za ono vrijeme bio atomsko krilo. Dizao sam 150 kilograma na bench pressu, 250 na squatu, a na 20 metara trčao 2,6 sekundi… To su fascinantne brojke i za današnje doba.

Problem je bio što nam je do tada prvi play bio Henrik Rödl. Mučili smo se i tražili sve dok Alba nije dovela Sašu Obradovića na početku iduće sezone. On je sezonu ranije sam odveo Crvenu zvezdu do naslova prvaka tadašnje SRJ. Kad je on stigao, naša je igra postala totalno ludilo. Uz atlete i trkače koje smo imali u ekipi, Saša je podigao ritam i od ekipe koja je zabijala 'maljkovićevskih' 50 ili 60 poena počeli smo zabijati 90 ili 100. Iduće sezone osvojili smo Kup Radivoja Koraća i to je bio prvi europski naslov u povijesti njemačke klupske košarke.

U finalu smo u dva susreta šokirali Tanjevićev Stefanel iz Milana. Gregor Fućka, Dejan Bodiroga, Nando Gentile, Hugo Sconochini, Rolando Blackman… nevjerojatna ekipa, a mi ih osušimo bez nekih većih problema. Saša je u prvoj zabio 32, ja 30, a u drugoj sam ubacio 36 poena. Nakon tog finala Boša Tanjević me kupio do kraja života. Znate što je napravio? Nakon što je čestitao nama, otišao je do trećeg reda na tribine i čestitao mojoj mami. Tada sam rekao: 'Gospodin se ne postaje, gospodin se rađa.'

Rekli biste još nešto o Saši Obradoviću?

Osim što je kao igrač bio čudo, još je veći kao čovjek. Poput Boše, i on me doživotno dobio. Rat je trajao, a u Beogradu se organizirao neki turnir. Real je Željku Obradoviću zabranio da dođe jer je Jugoslavija bila pod sankcijama i pola pozvanih klubova odbilo je doći. Najprije nisam želio igrati, ali su mi onda Srbi u Berlinu svašta pisali po autu, prijetili mi ženi… A onda, kad sam odlučio da ću ipak doći, tada su mi Muslimani svašta govorili.

Da idem u Beograd plesati s četnicima… Užasni su to trenuci bili. Međutim znao sam što radim i zašto to radim. Moj amidža bio je general JNA i jedan od 200 visokih časnika koji su bili u kućnom pritvoru jer su odbijali ratovati. Nazvao sam Radomira Šapera, jednog od najvažnijih ljudi jugoslavenske košarke, i obećao da ću doći ako mi ispuni nekoliko uvjeta. Hoću vidjeti strica i strinu i hoću da mi moj predsjednik potpiše da će, u slučaju ako mi se nešto dogodi, do kraja ispoštovati moj ugovor. Jer imao sam obitelj.

Išao sam sa šest ljudi u pratnji, koji su bili članovi njemačke specijalne policije, a u Beogradu me dočekala njihova specijalna policija. S vremenskim odmakom mogu reći da mi je to bio jedan od najljepših turnira na kojima sam igrao. U Beograd sam došao napaljen kao zvijer, a u dvorani se skupilo nekoliko divljaka kojima je jedini cilj bio vrijeđati me na nacionalnoj osnovi. To su bili navijači Zvezde, a Saša je bio zvezdaš.

S gornjeg kata dvorane počeli su se jedan po jedan spuštati sve do koša i krenulo je… Je*li su mi sve po spisku. U tom trenutku Saša je doletio, stao je sam ispred njih i počeo ih vrijeđati. Da kako ih nije sram, da sam došao u Beograd da njih ispoštujem, da su osramotili i klub i Srbiju… Saša je tim potezom preuzeo moj križ i čitavu utakmicu su mu isti ti skandirali 'pi*ko ćelava'. Mene su ostavili na miru, a Saša je do kraja trpio užasne uvrede.

Tad sam shvatio da su ljudske vrijednosti puno važnije od same igre. Osvojili smo taj turnir, bio sam najbolji igrač i strijelac, a na kraju je cijela dvorana ustala da mi aplaudira jer su shvatili da sam unatoč svemu došao zbog njih. Poanta je da su uvijek oni radikali, koji su manjina, najglasniji. Imamo glasnu manjinu i tihu većinu. Oni su glasni i ne dozvoljavaju pametnim ljudima da dođu do izražaja. Ne želim to, hoću se boriti protiv toga jer je to nepravda. Nisam nikad bio najvoljenija osoba, ali tko me shvaća, taj me respektira. Tko ne, nema veze. I ne mora. Do takvih mi nije ni stalo, a svijet je dovoljno velik da ima dovoljno mjesta za svakoga.

Premda je sad doživio debakl na Eurobasketu i iako je na ružan način otišao s klupe Srbije, Svetislav Pešić je kao rijetko tko obilježio povijest europske košarke. Željko Obradović je rekordnih devet puta osvojio Euroligu, no osim Partizana 1992. godine, uvijek je u rukama imao top ekipe i mogao je dovesti igrača kojeg je poželio. S druge strane, Pešić je uvijek išao težim putem – Bormio, Njemačka, Alba, Indianapolis, Manila i Igre u Parizu. Na koncu, Barcelona nikad nije mogla do naslova u Euroligi, a onda su zvali Pešića i titula je stigla. Vi ga kao rijetko tko poznajete. Koja je tajna fenomena Svetislava Pešića?

Ima jedna anegdota. U ono doba, kad je nogometni klub Crvena zvezda bio prvak Europe, ljudi iz kluba dolazili su kući po jednog važnog igrača. Nije važno kojeg. Tom igraču otac je bio seljak. I sad, došli su ljudi iz Beograda u crnom Mercedesu s koferima punim novca i vide oca samog na njivi. Zovu ga, a on pita je l' to njega možda dozivaju. A nigdje nikoga na čitavoj njivi. To 'tko, je l' ja?' bila je mudra, seljačka kupovina vremena. On ih je promatrao i studirao, proučavao ih je. Takav je i Kari. To 'tko, je l' ja?' bila je kupovina vremena da bi se krenulo u kontra tendenciju.

Pešić je čovjek koji sve što je u životu radio, radio je težim putem. Nikad nije išao linijom manjeg otpora. Uvijek je išao najtežim mogućim putem, stalno se svađao i iza sebe je ostavljao tonu prijateljstava, ali i puno neprijateljstava. Uvijek je bio tvrd, ali i maksimalno fer. Pešić je stalno furao svoje. Tko ga je mogao prihvatiti, taj ga voli, a onaj tko nije, taj i danas ružno priča o njemu. Evo, tko je mogao povjerovati da će otići u Indianapolis, početi turnir onako loše, a onda pred ključnu utakmicu zbog jedne banane izbaciti važnog igrača i na kraju uzeti svjetsko zlato? Tko je mogao vjerovati da će s nama u Bormiju doći do svjetskog zlata?

Pešić je u Bormio otišao kao trener bez kluba. Bosna ga je potjerala u proljeće 1987. godine i tražio je klub. Trebao je otići u Slobodu. Sjećam se da smo u Kraljevu igrali kvalifikacije za SP. Na povratku za Sarajevo Pešić je vozio nas četvoricu u Golfu – Radenka Dobraša, Samira Avdića, Dževada Alihodžića i mene. Netko od nas kupio je beogradski Sport i mi vidimo da je Bosna dala otkaz Pešiću.

Sva četvorica smo ostali u šoku. Nitko mu nije smio reći. Držimo te novine, skrivamo ih. Piš-pauza i svi šutimo. Nitko ne govori ništa. Kad smo stigli u Sarajevo, bacili smo tu stranicu i pobjegli koliko god su nas noge nosile. Tu večer ga je klub i službeno smijenio, a on o tome nije imao pojma dok mu nisu kazali. Tako da nas je bez kluba, na neki način ponižen i otjeran, odveo u Bormio i postali smo prvaci svijeta.

U jednom intervjuu Pešić mi je rekao da je nakon Bormija očekivao da će on preuzeti klupu A reprezentacije poslije odlaska Kreše Ćosića. 'Ja sam stvorio tu ekipu, a netko drugi je došao i pokupio kajmak', rekao mi je Pešić, misleći pri tome na Dudu Ivkovića. Zato se vjerojatno razočaran pokupio u Njemačku?

Jedna stvar je jako važna kad pričamo o tome. Duda je tad bio trener, Pešić je tek to postajao. Volim Karija. Voljeli smo se, svađali se i mirili se, ali Duda je bio trener, a Pešić je to tek postajao. Pešić je vodio Bosnu i dobio je partijski zadatak da preuzme mladu reprezentaciju, 1967. i 1968. godište, od Rusmira Halilovića i da pokuša nešto napraviti. U redu, kad smo osvojili svjetsko zlato, možda je tad trebao postati izbornik jer je Krešo bio smijenjen. Ali, eto, nije – i sam je sebi pronašao put.

Vratimo se na Bormio. Jeste li mogli zamisliti da ćete se, nakon terora priprema na Staroj planini i Igmanu pod Svetislavom Pešićem i profesorom Milivojem Karalejićem, rutinski prošetati do svjetskog zlata; da će vas talijanski novinari zbog ljepote igre nazvati Bijelim Harlemom te da će čak trojica iz te generacije – Kukoč, Rađa i Divac – postati stanari Kuće slavnih?

Žao mi je što sad nemam tu fotografiju kad smo prvi put bili selekcionirani. Jugoslavija je tada u Puli napravila najveći međunarodni košarkaški kamp. Tamo su dolazili svi… Nizozemci, Belgijanci, Nijemci… nema tko nije bio. Nas je dolazilo svaki put po 30, 40. Sve su to nadgledali Krešo Ćosić, Zmago Sagadin i Janez Drvarič. Kompletna ekipa najboljih košarkaških umova u državi. Bila je to strašna grupa ljudi koja je krenula u ozbiljnu selekciju mladih igrača. U toj selekciji ostalo bi nas 50–60, a na početku nas je bilo više od 300.

Krešo je bio najvažniji jer je on krenuo s tim programom. Tad je bio izbornik A reprezentacije, a svejedno je obilazio čitavu državu i po nekoliko dana radio s nama mladima. Ta je selekcija bila nevjerojatna. Stalno su nam dovodili neke likove, a nitko od nas pojma nije imao tko su i što su. Tek nakon više od 20 godina Pešić mi je priznao da su ti ljudi bili psiholozi iz Vojne akademije u Beogradu i da su pisali naše profile. Ništa nije smjelo biti prepušteno slučaju. Ništa to nije bilo naoko vidljivo.

Ti bi ljudi sjedili s nama za doručkom, dodavali bi nam lopte na treningu, malo bi neobavezno popričali s nama, a mi nismo imali pojma što se događa, tko su oni i što točno rade. Na kraju smo došli u Bormio i tako smo dominirali da su svi talijanski navijači navijali za nas, a ugledni novinar Gazzette Enrico Campana zbog načina igre nazvao nas je Bijelim Harlemom. Gary Payton, čuvena Rukavica te jedan od najboljih obrambenih igrača ikad u NBA-u, moj kasniji suigrač na Oregon Stateu, čuvao je Kukoča u prvoj utakmici s Amerikancima u skupini kad im je on uvalio 11 od 12 trica. Spržio ih je.

Na Igrama u Seulu 1988. godine Duda Ivković sve je više računao na mlade snage iz Bormija pa su u ekipi bili mlađahni Paspalj te praktički još juniori Kukoč, Rađa i Divac. Je li vam žao što niste dobili priliku postati dio vjerojatno najbolje neameričke košarkaške ekipe u povijesti i mislite li da ste zaslužili svoje mjesto?

Naravno da mi je bilo žao i bio sam siguran da ću upasti u tu ekipu. Odlučio sam se tad pobuniti protiv tretmana u sarajevskoj Bosni, a bio je to period prvih košarkaških profesionalnih ugovora. Ljudi iz kluba došli su nama mladima i onako bahato rekli da svi moramo potpisati ugovore na šest godina. Ugovori su se onda potpisivali na dvije, četiri i šest godina. Mirza je samo došao i rekao da moramo potpisati na šest.

Rekao sam mu da neću potpisati i onda je počelo… Svašta su pokušavali, svašta su mi radili i poludio sam. Znao sam ja nešto engleskog, ali smo tada Radenko Dobraš i ja počeli ozbiljno učiti da bismo položili ACT test kako bismo mogli otići studirati u Ameriku. Jednu večer zadnjim vlakom stigli smo iz Sarajeva u Beograd, tamo uspješno položili i vratili se odmah za Sarajevo. Navečer nitko na treningu nije imao pojma što smo napravili – nitko nije ni slutio da ćemo na kraju sezone otići u SAD.

Ta priča mi jako teško pada jer sam tad došao u ozbiljan konflikt s Mirzom i u suzama sam otišao u svlačionicu. Skinuo sam bandaže i rekao: 'Raja, ovo je moj zadnji dan u Sarajevu', otišao sam i nikad se više nisam vratio. Kad sam otišao, blokirali su mi sve račune u Privrednoj banci u Sarajevu, tako da sam otišao na bauštelu u Njemačku kako bih zaradio za kartu do Amerike. U Americi sam dobio prvog sina i dao sam mu ime Mirza. Moja žena to nije mogla shvatiti. Pita me: 'Pa što Mirza, pa on te otjerao iz Sarajeva?' Kažem ja njoj: 'Ljubavi, nije. Mirza je meni dao sve.'

Bio je moj idol. Mirza me doveo u Bosnu iz Ljubljane. Janez Drvarič nije sa mnom razgovarao pet godina jer sam ga prevario dan pred potpis za Olimpiju. Tad se stvarala neka nova, moćna Olimpija, a Jure Zdovc, Slavko Kotnik i ja trebali smo biti predvodnici mladog vala. Međutim odabrao sam Bosnu samo zbog Mirze Delibašića. Taj čovjek je šarmirao i mene i cijelu moju obitelj. Kompletna uprava Bosne došla mi je u Ljubljanu da bi me nagovorili da odem u Sarajevo. Supruzi sam kasnije rekao da je nikad ne bih upoznao da nisam došao u Sarajevo. Da se nikad ne bih afirmirao da nisam došao u Sarajevo. A u Sarajevo sam došao samo zbog Mirze. I kad me otjerao, dao mi je sve, jer da sam ostao, vjerojatno bih bio u ratu, a možda ne bih ni živ dočekao kraj rata.

Filmska je priča o tome kako je reprezentacija BiH s Mirzom na čelu iz opkoljenog Sarajeva otišla na Eurobasket 1993. godine i tamo osvojila čudesno osmo mjesto. Manje je poznato to da ste im baš vi puno pomogli.

Ne volim o tome pričati, ali kad već pitate… Da, Mira Poljo i ja smo im prvi priskočili u pomoć i pomogli kako financijski, tako i organizacijski. Puno su napravili i Toni i Dino. Otišli smo u Benetton kod Tonija i od tamo pokupili sve što smo mogli. Falsificirao sam pismo prava korištenja Tonijeva automobila jer je imao puno veći auto od moga. Napisao sam pismo da smijemo koristiti auto Tonija Kukoča i tako sam stigao na hrvatsku granicu. Molio sam boga da me ne uhvate, da me netko ne prepozna i pita – otkud ti u kolima Tonija Kukoča?

Reprezentacija BiH došla je na Eurobasket u Münchenu bez dinara. Otišao sam u svoj klub Fortitudo i zamolio ih da pomognu. Rekao sam ljudima u klubu da mi je ovo jako važno i tražio da organiziramo prijateljsku utakmicu s BiH te da se sav novac koji se prikupi preda njima. Nazvao sam svu 'raju iz Juge' i zamolio ih da sve što mogu – pošalju. Moja supruga je svim igračima kupila brijaće aparate, donje rublje, čarape, majice… Igrao sam s Fortitudom najvažniju utakmicu svoje mlade karijere za ulazak u prvu ligu, a moja supruga je četiri sata šila bosansku zastavu s drugim ženama iz Bosne. Zamisli to – ja kapetan Slovenije, a moja žena šije bosansku zastavu.

Tamo sam vidio Mirzu i sjeo sam s njim. Pogledao me i rekao mi je samo jednu rečenicu: 'Znaš, bio si za*eban, ali si bio pošten.' I to je bilo to. To je bila Mirzina isprika.

U tom trenutku bilo je oko nas dosta ljudi kad mi je rekao da me mora nešto pitati: 'Je li, zašto si sinu dao ime Mirza?' Mislim si ja – što da mu sad kažem na takvo pitanje. 'Bio je neki boksač Mirza, pa sam mu, eto, dao ime Mirza. Što misliš zašto sam mu dao ime Mirza?' Svi šute. Cijela recepcija šuti jer su svi mislili da ću ga nokautirati. Bez riječi je otišao. Shvatio sam da mu je bilo strašno teško jer je to bio najveći šutke odvaljeni šamar koji je dobio u životu.

Mirza je one noći u Sarajevu uvrijedio moju majku, ženu koja mu je davala jesti i piti i u čijoj je kući sjedio. Preko toga nisam mogao prijeći. Bio sam silan, velik i jak i nije mi bilo do zajebancije. Znao sam lako planuti. Kad je došlo do sukoba, Mirza me pitao mislim li se tući s njim. 'Mirza, ti i ja se ne možemo tući. Mogu te samo zakucati u pod', rekao sam mu i otišao. Bilo je to prvo kolo play-offa protiv Šibenke. Ušao sam u vlak Kozara Express i otišao kod tetke u Njemačku.

Zašto ste odlučili igrati za Sloveniju, a ne za BiH? Ima li ta odluka veze s vašim sukobom s Mirzom?

Djelomično, ali moji roditelji su živjeli u Sloveniji. Moji stariji brat i sestra rođeni su tamo. Rodio sam se u Zenici igrom slučaja jer je moj otac bio metalurg i tamo je dobio posao. Otac mi je bio ozbiljan nogometaš. Igrao je za Olimpiju, Slovan i Odred. Ozbiljna priča. I dobio je šansu da potpiše za Stuttgart. Međutim, kako je bio stipendist željezare u Zenici, oni mu kažu da nije odradio stipendiju i po partijskom zadatku vrate ga u čeličanu u Zenici. Umjesto za Stuttgart, igrao je za Čelik. Natjerali ga.

U studenom je moja mama došla u Zenicu s trbuhom do zuba. Dva mjeseca kasnije sam se rodio i u Zenici smo živjeli do moje sedme godine. Tad smo se vratili. Dobio je posao u željezari u Jesenicama, a tamo sam počeo igrati košarku kod Marka Božića. Onda sam prešao u Iliriju, pa u Olimpiju kod Janeza Drvariča. Kad se država raspala, ja sam bio još u Americi i zvali su me iz KZS-a i pitali bih li igrao za Sloveniju.

Prije bilo koje odluke, javio sam se bratu i rekao mu da provjeri kod Emira Mutapčića zašto me nitko iz BiH nije zvao. Nekoliko puta sam isto to pitao, ali odgovor nisam dobio. Tada sam se javio Zmagi Sagadinu i rekao mu da pristajem. Dobio sam jednu od prvih putovnica. Imao sam slovensku putovnicu prije nego što su je dobili moji roditelji te brat i sestra, koji su se tamo rodili, odrasli, školovali se. Cijeloj reprezentaciji putovnice je uručio Milan Kučan na svečanoj ceremoniji.

Kako pamtite utakmicu Slovenija – Hrvatska, odigranu u Wroclawu 6. lipnja 1993. godine?

Bila je to jedina utakmica u mom životu za koju mi je žao što sam pobijedio. Nikad mi ničega u životu nije bilo žao, ali ovo je nešto drugačije. Rođenog bih brata, ako bih mogao, na lakat nabio samo da pobijedim. S Draženom sam imao sjajan odnos, pun respekta i međusobnog uvažavanja. Kad sam bio u Oregonu, Dražen je igrao u Portlandu. Skupa smo proživljavali te mučne trenutke njegova neigranja. Moja Lejla i njegova Renata bile su jako dobre. Imali smo sjajan odnos. U ona teška vremena Dražen je bio pravi.

Uoči te kobne utakmice, ja sam imao 17 poena više od njega u utrci za najboljeg strijelca turnira u Wroclawu. Noć prije utakmice nazvao me i rekao da nema šanse da ću ja biti prvi strijelac. Dražen je ubacio 30, ja nešto manje, ali svejedno sam završio ispred njega. Tijekom utakmice, sjećam se, bio sam na liniji slobodnih bacanja, a on mi je povlačio hlačice. Super je bio. Premda je utakmica bila totalno nevažna, nikako nije mogao prihvatiti poraz.

Bio je toliko ljutit da me nije želio na kraju ni pozdraviti, a imali smo dogovor otići na večeru nakon utakmice. Mislim čak da su se on i Dino nešto zakačili jer mu je Dražen zamjerio neku slabiju reakciju u obrani. Ujutro smo se vidjeli i Dražen mi se ispričao i rekao mi da ćemo otići na ručak u Varšavi. Sjedili smo Dražen, Franjo Arapović, ja i fizioterapeut slovenske reprezentacije. Znam da smo se nešto zezali s Mirom Poljo.

Oni su otišli za Frankfurt, a mi za Beč. Te večeri poslao sam kamion iz Ljubljane da mi skupi stvari jer sam morao za Berlin. Došao sam kući i vidim suprugu sa sinom Mirzom u ruci kako plače. 'Dražen je poginuo', govori i plače. Nisam mogao vjerovati što priča, kakve su to gluposti. Kako može Dražen poginuti? Kažem joj: 'Što pričaš, pa ručali smo skupa na varšavskom aerodromu.' Jecajući mi je rekla da je CNN javio tu vijest, pa sam odmah nazvao našeg zajedničkog agenta Warrena LeGarieja. Kad mi je rekao: 'Na moju žalost, vijest je točna', istog trenutka sam prekinuo tu suradnju. Onda sam nazvao Nika Gojaka, odvjetnika iz Portlanda, koji nam je obojici bio prijatelj.

Tek kad mi je Nik potvrdio da je Dražen zaista poginuo, povjerovao sam i samo sam sjeo. Bio sam potpuno prazan. Nedugo nakon tragedije, i Hrvatska i Slovenija otišle su na Mediteranske igre u Montpellier. Ali nikome se nije igralo. Ni taj turnir ni Eurobasket kasnije tog ljeta. Svi smo bili prazni. Nitko nije mogao vjerovati da se nešto tako može dogoditi neuništivom tenku kakav je bio Dražen.

Igrali ste za Sloveniju, a vaš sin Amar igra za BiH. Zašto nije slijedio oca?

Bila je to njegova odluka. Njegov djed, Lejlin otac, je Refik Muftić. Legenda nogometa u BiH, slavni golman te dio čuvenog 3M iz Sarajeva – Muftić, Muzurović i Musemić. Djed je Mirzi i Luki Garzi, mom nećaku, a danas igraču Boston Celticsa, još kad su klinci bili, zakucao u travu u vrtu golove i tablu za koš. Najprije su s djedom odradili golmanski trening, a onda bi šutirali na koš.

Djed ih je stalno zvao 'moji Bosanci, moji Bosančerosi', davao im je dresove Papeta Sušića i on im je stvorio ljubav prema BiH. Mislim da nijednog trenutka nije postojala sumnja za koga bi Mirza i Luka željeli igrati. Luka je odbio igrati za američku selekciju, a Amar je imao sve uvjete da igra za Sloveniju. Rašo Nesterović ga je više puta zvao, ali obojica su rekla da će nastupati samo za BiH. Luka čeka još samo papire i dozvolu FIBA-e, ali siguran sam da nema nijednog pravnog razloga da ne dobije dozvolu da igra za BiH.

Bili ste važan akter vremena u kojem je košarka na ovim prostorima bila više od igre, gotovo pa pokret. Kako gledate na košarku onda i na košarku danas?

Dijete sam jednog drugog sustava, dijete sam nekog drugog kulta sporta, kulta ekipe, kulta svega. Mislim da je najveća razlika današnje i tadašnje košarke i poimanja sporta to što je nekad ekipa lansirala pojedinca, a u današnje doba oko pojedinca se stvara ekipa. Nije to slučaj samo Slovenije i Dončića. Recimo da Hrvatska ima jednog Luku Dončića, misli li itko da bi ostali nešto kontali ili bi taj Luka bio motor svega?

Pogledajte Srbiju. Koliko god oni pričali o svojim top igračima, sve im se vrtjelo oko Jokića. A kad je tako, onda je jako teško nešto napraviti. Budu li u KS-u BiH uspjeli sastaviti ekipu bez Jusufa Nurkića i Muse, da oni dođu samo kao šlag na torti, onda bi to mogla biti top priča. Međutim, ako sastave reprezentaciju koja živi samo od njihovih zvjezdanih trenutaka, onda je ta ekipa osuđena na katastrofu.

Reprezentacije moraju voditi ljudi koji imaju dovoljno mentalne snage i dovoljno utjecaja na te mlade ljude koji su ušli u veliki novac. To je ogroman novac. Danas imaš igrače koji se bune, koji neće prihvatiti ugovor od 10 milijuna. Traže 70. Mi nismo znali ni napisati toliko nula. Ako nemaš trenera ili snagu sustava koji se znaju boriti protiv tih novopečenih i goropadnih bogataša, onda nemaš šanse. U redu, ti momci su svaki svoj dinar zaslužili, ali moraju znati da od novca ima i nešto više. To više je njihova država, njihov dom. Sad sam gledao Bosance na Eurobasketu i moram reći da se divim tim ljudima.

Od 3700 Bosanaca koji su otišli tamo, njih 3200 je uzelo kredit i otplaćivat će ga idućih pet, šest godina. Je li to dovoljan argument da kažeš tom novom milijunašu: 'Alo, čovječe, 3200 ljudi je uzelo kredit, nisu kupili djetetu stan, nisu ga poslali na fakultet, već su s tim novcem došli gledati tebe. Otkud ti pravo, moralno i bilo kakvo drugo, da se bahato ponašaš?' Zato sam presretan kad sam vidio kako su se Bosanci ponašali, kako se ponašao Jusuf Nurkić. Nurkić je kao jako mlad stigao u NBA i danas je sazrio da bude lider. Ova momčad još nije rekla svoju zadnju riječ. Nije slučajno da je izbacila Hrvatsku i, vjerujte mi, od BiH možemo očekivati još puno toga.