Bugari ni prije ni poslije 1994. u čak 19 utakmica nisu upisali nijednu pobjedu na SP-u. Ni jednu. Dapače, s obzirom na to da su zabili samo 12 golova (0,62 po utakmici), teško se mogao i očekivati neki spektakularan skor. Ali u SAD-u su te godine izazvali pravu nogometnu eksploziju u svojoj zemlji.

Ostat će zapamćen i sjajni slobodnjak ćelavog Lečkova Njemačkoj i sjajne obrane Mihailova u raspucavanju protiv Meksika, ali apsolutna zvijezda momčadi bio je Hristo Stoičkov.

Tadašnja zvijezda Barcelone boemskog stila života i genijalnih napadačkih kapaciteta tiho je ušla na turnir. Ali nije mu za zamjeriti, na otvaranju se Nigerija poigrala s njegovim Bugarima i slavila sa 3:0. Činilo se da će Bugari opet kući prvim avionom.

Međutim, Bugari su pronašli pobjednike u sebi i nanizali četiri pobjede. Svoje jedine u povijesti SP-a. Hristo Stoičkov zabio je dva (oba s kreča) Grčkoj i jedan Argentini, ali nije bio ni blizu naslovu najboljeg strijelca. 'Raspamećeni' Rus Salenko, naime, zabio je pet golova Kamerunu i jedan Švedskoj. Šest komada, ali je i ispao. Ipak, konkurentima je ostavio lavovski zadatak. Hristo je bio na tri gola, kao i Batistuta i Romario.

Iako je Batistuta zabio Rumunjskoj, Argentina je ispala u osmini finala i u lovu na Salenka ostala su još dvojica. Romario je 'šutio' dok je Stoičkov utrpao gol Meksiku, a u četvrtini finala obojica su zabili po jedan. I u polufinalima su ponovili isti učinak i Stoičkov je tada, s utakmicom za broncu pred sobom, bio na konju. Zabio je šest, ali da bi postao kralj strijelaca, trebao mu je još jedan. Salenko je svojih pola tuceta ipak zabio u samo tri utakmice. A i opasni Romario je prijetio samo s golom manje.

Za treće mjesto se igralo u Pasadeni, a kontra Rumunja stajala je Švedska. Skandinavci su pokazali više želje i već na poluvremenu su vodili 4:0. Bilo je to klasično brisanje poda, ali Bugarima je ostala još jedna motivacija, svog Stoičkova učiniti zlatnom kopačkom. Sve akcije išle su na njega, a majstor je takvu suradnju pretvorio u čak četiri zicera. Iako potpuno neopterećen, ili možda baš zato, vratar Thomas Ravelli branio je maestralno. Kao i njegov kolega Ladić četiri godine kasnije, potpuno je izludio protivnika i svojoj momčadi osigurao broncu. Skinuo je sva četiri šuta Stoičkovu i negdje u Rusiji otvorio se šampanjac. Stoičkov je kraj dvoboja dočekao na podu, s rukama oko glave, a Salenko je ipak bio najbolji. Zasluženo.

Romario Talijanima u finalu nije uspio zabiti, tako da se nije priključio liderima. Zabio je iz penala u raspucavanju, ali to se ne računa. Ipak, za razliku od Stoičkova koji je s Bugarima ostao na četvrtom mjestu, Romariju je sasvim dovoljna satisfakcija bio osvojen naslov prvaka i nagrada za najboljeg igrača turnira.

Bugarima je ostala samo stara balkanska utjeha, barem su došli dalje od tada također sjajnih Rumunja. I Stoičkov je dobio osobnu zadovoljštinu kada je primio nagradu za europskog igrača 1994. godine.