Možemo sjediti i razglabati o tome da je ovo neka drugačija, dopadljivija Engleska od one na koju smo naviknuti. Istina je da Englezi više nego inače izgledaju kao da žele igrati nogomet, u momčadi ima nekoliko igrača koji ne vode loptu samo kao objekt koji treba poslati od točke A do točke B po mogućnosti zrakom, nego žele s njom i nešto više. Možda je nogometno-hipsterski najtočnije reći . Englezi su evoluirali.

Nogometni znalci bi također rado raspredali o tome da ova Engleska u sebi ima tragove ovosezonskog Liverpoola, da Hodgsonove trupe pokušavaju igrati kao što je igrala i Rogersova momčad. I kad uđe razgovor u te vode, gotovo je sa bilo kakvim taktičkim dosjetkama jer onaj najbolji i ključni dio koji je činio Liverpool onim što jest ove sezone jučer nije igrao za Englesku nego za Urugvaj. I tu je sva istina. Hodgson je mogao izvesti 10 igrača Liverpoola savršeno posloženih kao i u klubu, zamijeniti Suareza sa Ronneyem što na papiru ne bi bio veliki pad u kvaliteti, a svejedno bi se jučer dogodilo isto. Jer je jučer bio, kao što često biva, dan Luisa Suareza.

Ne radi se o tome da je sve što je Suarez odigrao bilo briljantno, nije. Dapače, gledano kroz 90 minuta, bio je jedan od manje primjetnih na terenu. Ali, jučer je bio takav dan kad je Suarez odlučio da će tu utakmicu pobijediti i to je i učinio. Čovjek je na ovo SP došao sa operacijskog stola, nije se ni pripremao, a nije bio siguran niti da će u ovoj utakmici igrati, ali kad se našao na terenu, to više nije bilo bitno, bitno je bilo da Suarez, više od bilo kojeg drugog igrača na terenu, još nije želio kući spakiranih kofera.

Argument 'sreća' je opravdano iznijeti, ali ja se s njim ne slažem. Da je trebalo Urugvaju tri gola, Suarez bi zabio tri. Da je trebalo i pet, zabio bi vjerojatno i pet, jednostavno nije bitno kad je jedan igrač 'u zoni', kao što je Suarez cijelu ovu sezonu. Englezi su na Urugvaj zaista bacili sve što su imali, udarili su iz svih oružja i nije bilo dovoljno, Urugvaj je imao faktor X. Kao u 2. Svjetskom ratu, mogu Japanci napasti Pearl Harbour milijun puta, nanijeti velike, ali ne i presudne štete, mogu biti taktički spremniji za rat, ali Amerikanci imaju svoj faktor X, imaju Enolu Gay i teret koji ona prenosi i nakon isporuke tog tereta sav razgovor o vojnoj taktici ili nadmudrivanju prestaje, gotovo je. Urugvajska verzija nuklerane bombe koja je pokosila 'pola Japana' se zove Luis Suarez, može ga se koristiti samo u krajnjim nuždama, može biti potpuno 'iz vedra neba', bez plana ili taktike, ali uvijek svoje obavi.

Urugvaj se ovom utakmicom vratio 'korijenima', onom načinu kako su na prošlom SP uspjeli dogurati do 4. mjesta i iznenađenja turnira. U utakmcii s Kostarikom se jasno vidjelo da im uloga favorita nikako ne odgovara, oni su momčad koja čeka i dočeka, što je i logično kada imaš roster pun epizodista i role playera te dvije napadačke klase u Suarezu i Cavaniju, tvoje je samo da se obraniš dovoljno dugo da oni uspiju svoje u napadu obaviti. Za to je dovoljno par sekundi i par dodira, sve ostalo može otići na stranu Engleza, ali za vrijeme koje njima treba da ispletu svoju mrežu Suarez taman stigne učiniti ono što on radi najbolje, a da se pritom pošteno niti ne oznoji. S takvom 'igrom', a pojam 'igra' shvatite u jako labavom kontekstu, Urugvaj ponovno može daleko, u svakom slučaju dalje od Liverpoola, pardon, Engleza.