Ljeto je 2010. a Južna Afrika je domaćin prvog Svjetskog prvenstva na afričkom tlu. Vuvuzele odzvanjaju stadionima, a cijeli je kontinent uhvaćen u kolektivnom snu koji se čini dostižnijim nego ikad. Gana, tj. 'Crne zvijede', nosi taj teret na ramenima. Jedina preostala afrička reprezentacija u četvrtfinalu, jedina koja može ispisati povijest kakva do tada nije bila ispisana.

S druge strane stoji Urugvaj. Zemlja kojoj je nogomet u kostima. Zemlja koja je dva puta bila prvak svijeta, 1930. i 1950., ali koja zadnjih 60 godina živi u sjeni vlastite veličine. Urugvaj je blagi favorit. Imaju talent, imaju karaktera, imaju Luisa Suáreza i Diega Forlana. No, Gana ima podršku čitavog kontinenta iza sebe.

Stadion Soccer City u Johannesburgu je tog 2. Srpnja bio ispunjen do posljednjeg mjesta. Ovo nije samo četvrtfinale Svjetskog prvenstava. Ovo je trenutak koji će, kako će se pokazati, postati jedna od najkontroverznije komentiranih epizoda u suvremenoj povijesti nogometa.

Da bismo razumjeli težinu tog trenutka, moramo se vratiti nekoliko koraka unatrag.

Srpski stručnjak vratio vjeru u nogomet

Gana se plasirala tek na svoje drugo Svjetsko prvenstvo u povijesti. Njihovo prvo iskustvo 2006. probudilo je nadu jer su prošli skupinu u kojoj su bili kasniji svjetski prvaci, Talijani, kao i Češka te SAD. Iz skupine su prošli dalje s pobjedama nad potonje dvije ekipe, no bajka je završila suočavanjem sa stvarnošću kada ih je Brazil pregazio s 3:0 u osmini finala.

Unatoč impresivnom nastupu na Svjetskom prvenstvu 2006., Ratomir Dujković podnio je ostavku nakon turnira. Za izbornika je imenovan Claude Le Roy, ali je smijenjen dvije godine kasnije nakon što Gana kao domaćin nije uspjela osvojiti Afrički kup nacija 2008.. Nakon privremenog mandata Sellasa Tetteha, za glavnog trenera je izabran po treći put stručnjak iz Srbije. Milan Živodinović je to bio 2002., Dujković od 2004. do 2006., a sada je palicu preuzeo Milovan Rajevac.

Rajevac je u svega nekoliko mjeseci napravio čudo. Prvo je stigao s Ganom do finala Prvenstva afričkih nacija 2009., a onda i do finala Afričkog kupa nacija i 2010. Ganski nogomet bio je u usponu jer je i U-20 reprezentacija 2009. osvojila Svjetsko prvenstvo.

Rajevac je donio hrabru odluku i uvrstio pet članova U-20 momčadi u sastav za Svjetsko prvenstvo: Andre Ayew, Jonathan Mensah, Dominic Adiyiah, Samuel Inkoom i Daniel Agyei. Zbog toga je Gana stigla u Južnu Afriku s najmlađom momčadi na turniru. Ono što je momčadi nedostajalo u iskustvu, nadoknađivala je borbenošću i ambicijom.

Rajevčevi igrači tijesno su prošli skupinu D s četiri boda i to zahvaljujući boljoj gol-razlici. Australija je imala isti broj bodova, no Gana je izgubila sa samo jednim golom razlike protiv Njemačke, dok je Australija primila tri. U osmini finala Gana je slavila protiv poznatog im protivnika. Nakon što su 2006. pobijedili SAD u skupini, učinili su to sada i u nokaut fazi ovog natjecanja. Nakon 90 minuta je rezultat bio 1:1, a u produžecima Asamoah Gyan zabija za 2:1 Gane i povijesno četvrtfinale.

Dvostruki svjetski prvak koji je desetljećima bio očajan

Priča Urugvaja je bila potpuno drugačija. Óscar Tabárez bio je stalna figura na klupi urugvajske reprezentacije, vodeći momčad u više od 200 utakmica kroz dva različita mandata. Bilo je teško zamisliti urugvajski nogomet bez Tabáreza.

Vodio je Urugvaj do njihove jedine pobjede na Svjetskom prvenstvu 1990., one tijesne od 1:0 protiv Južne Koreje. Bila je to njihova prva pobjeda na Svjetskom prvenstvu nakon dva desetljeća s obzirom na to da se od 1970. do tada čak dva puta nisu ni plasirali, a onda su još dva puta završili prvenstva bez pobjede.

U nevjerojatnom spletu okolnosti, Urugvaj je nakon te 1990. ponovno, što zbog čak tri izostanka na Svjetskim prvenstvima, što opet loše forme, čekao 20 godina na pobjedu. Sve dok se Tabárez nije vratio na klupu u drugom mandatu i pobijedio Južnu Afriku na njihovom terenu.

Dolazak u samu Južnu Afriku je bio put kroz trnje. Morali su u dodatnim kvalifikacijama slaviti protiv Kostarike, a na Svjetsko prvenstvo su stigli nakon više odigranih kvalifikacijskih utakmica nego bilo koja druga reprezentacija, njih ukupno 20.

Urugvaj je kroz skupini prošao bez većih problema. U prvom kolu su odigrali 0:0 protiv Francuske, a onda su slavili s 3:0 protiv Južne Afrike te 1:0 protiv Meksika. Forlan i Suarez su zabijali sve što su trebali, a potonji se pogotovo iskazao u idućoj fazi.

Predsjednik saveza je klečao pred trenerom, pokazalo se da je bio u pravu

Osmina finala ih je spojila s Južnom Korejom koja je bila prva ekipa koja im je zabila gol na turniru. Suarez je zabio dva i zakazao je termin s nacijom koja će ga zauvijek mrziti.

Gana je pred utakmicu ostala bez Jonathana Mensaha i Andrea Ayewa zbog kartona, dok se Urugvaju ozlijedio Diego Godin.

Urugvaj je u utakmicu ušao kvalitetnije. Richard Kingson je morao braniti opasne udarce Suareza, ali i još opasniji odbijanac Johna Mensaha koji je skoro zabio autogol. U 38. minuti igru mora zbog ozljede napustiti Diego Lugano te je odjednom Urugvaj ostao bez oba svoja glavna stopera. Gana je tu namirisala krv. Njihov presing je bio sve češći, njihovi proboji po krilima sve kvalitetniji, a onda se u drugoj minuti sučeva dodatka u prvom poluvremenu ukazao Sulley Muntari.

Broj udaraca iz daljine se u ovom prvenstvu povećao naspram prethodnih jer je Adidasova lopta Jabulani znala imati itekako suludu putanju. Muntari je opalio s 35 metara, hvata Fernanda Musleru na krivoj nozi, lopta se odbija od trave pri putanji i Gana ima vodstvo. Cijeli kontinent, skupa s Nelsonom Mandelom koji se obratio momčadi prije utakmice i rekao im da Afrika stoji iza njih, slavi taj trenutak.

Gol zabija čovjek koji je na prvenstvu bio samo zato jer je predsjednik saveza Kwesi Nyatakyi klečao pred Rajevcem u uredu i molio ga da pozove Muntarija u ekipu.

Zadnja sekunda koja se činila kao vječnost

Iako je Gana u drugom poluvremenu započela ondje gdje je stala u prvom, Urugvaj je zabio. Forlán je preuzeo odgovornost iz slobodnog udarca te je pogodio preko Kingsona za 1:1. Bio je to 27. pogodak Forlána, možda i najvažniji koji je do tada postigao. Kingson je izgledao razočarano, pogotovo zato što se Gana uvelike oslanjala na njega, a što je ovo bio tip udarca koji je do tada na turniru branio.

Devedeset minuta prolazi bez pobjednika. Ulazi se u produžetke. Gana je imala nekoliko solidnih prilika, no sve je ukazivalo na to da ćemo gledati jedanaesterce.

120. minuta. Zadnja sekunda zadnje minute produžetaka. Samo sekundu ili dvije dijele utakmicu od penala. Gana je dobila slobodan udarac na rubu kaznenog prostora nekoliko sekundi prije kraja. Ubacivanje Johna Pantsila opasno je skrenuo Kevin-Prince Boateng. Muslera istrčao je s gola, ali nije uspio uhvatiti loptu nakon što se odbila od glave Mensaha.

Lopta je zatim pala pred Stephena Appiaha, čiji je udarac očišćen s gol-crte. Odbijenu loptu potom je glavom zahvatio Dominic Adiyiah. Vrijeme je na stadionu stalo dok je lopta putovala prema mreži. Suárez stoji ispred praznog gola i rukama zaustavlja ono što bi bio siguran pogodak. Refleksno, instinktivno, ali svjesno. Sudac Olegario Benquerenca ne oklijeva ni sekunde. Crveni karton za Suáreza, izbacivanje s terena, jedanaesterac za Ganu.

Suárez odlazi prema tunelu. No, i on ostaje i čeka, jer zna da Gana teoretski još nije završila posao. Gyan pristupa bijeloj točki. Na njegovim leđima leži teret čitavog kontinenta, stotine milijuna ljudi koji su te noći budni, koji mole, koji se nadaju. Gyan je do tada na ovom Svjetskom bio pouzdan. Nije bio tip igrača koji se lomi pod pritiskom.

Lopta odlazi u prečku. Prečka, a ne gol. Utišale su se vuvuzele na stadionu. Sve do jedne. Urugvajski igrači koji su sjedili na klupi skaču u zrak. Suárez, koji stoji van terena, ne može sakriti oduševljenje. Gol koji je trebao biti siguran nije ušao dva put, prvi put zbog Suárezove ruke, drugi put zbog Gyanovog nemira.

Utakmica odlazi u raspucavanje jedanaesteraca. Zabija Forlan, ovoga puta zabija Gyan, zabijaju Victorino, Appiah, Scotti, no onda treći jedanaesterac Gane, onaj Mensaha, lako brani Muslera. Urugvaj ima meč loptu, no Maxi Pereira šalje loptu preko tribina stadiona. Gana još živi, no samo za kratko. Mladom Adiyahu jedanaesterac brani Muslera, a Sebastian 'Loco' Abreu panenkom šalje Urugvaj u polufinale.

Gana ostaje na travnjaku. Gyan plače. Suigrači ga tješe, ali nema te utjehe koja pomaže. Afrika je izgubila svog prvaka. Reakcije su bile brze i žestoke.

Suarez nije nikoga prevario, samo je prekršio pravila i za to je bio kažnjen

Cijeli nogometni svijet – s izuzetkom Urugvaja – osudio je Suárezov potez kao čin koji krši duh igre. FIFA-ina pravila bila su jasna: namjerna ruka u kaznenom prostoru rezultira penalom i crvenim kartonom. Ali je li to dovoljno? Je li suspenzija za igrača koji namjerno spriječi siguran gol opravdana kazna? Mnogi su smatrali da nije.

Ganski kapetan John Mensah bio je jasan: 'Ovo je bio čin koji ne pripada nogometu. Kazna nije bila adekvatna.' Sličnog mišljenja bili su i mnogi ugledni novinari, treneri i bivši igrači. Zahtijevalo se da FIFA razmotri uvođenje strože kazne za namjerno sprečavanje sigurnog pogotka. Automatski priznati gol, doživotna suspenzija igraču, i još mnoge druge radikalne izmjene pravila. Međutim, FIFA nije napravila ništa.

Sam Suárez nije se ni pokušao ispričati. 'Napravio sam ono što je trebalo napraviti. Nazvati me varalicom, s time se ne bih složio. Varalica je netko tko prevari bez kazne. Ja sam bio kažnjen. Platio sam cijenu.' Ova izjava je u nekim krugovima bila shvaćena kao drskost, no kod drugih kao logika sportaša koji razumije pravila bolje od onih koji ih kritiziraju.

Zanimljivo je promatrati kako je percepcija Suárezovog poteza evoluirala s godinama. U Urugvaju je Suárez gotovo odmah proglašen herojem. Vratio se kući kao netko tko je žrtvovao sebe za domovinu. Diego Lugano, tadašnji kapetan, rekao je da bi svaki igrač na svijetu napravio isto u toj situaciji te je vrlo vjerojatno u potpunosti bio u pravu.

S odmakom vremena, čak su i mnogi kritičari morali priznati jednu stvar: Suárez je donio instantnu, hladnu odluku u djeliću sekunde. Nije razmišljao o etici, nije vagao moralne argumente. Vidio je loptu koja ide prema golu i reagirao. Kao svaki igrač koji živi za momčad.

Postoji li granica koja može zaustaviti nacionalni naboj?

Ostalo je pitanje što je s Ganom? Što je s Gyanom koji je nosio teret čitavog kontinenta i pogodio prečku u ključnom trenutku? On je bio prava žrtva te utakmice, ponajviše zbog pritiska koji je bio u tom trenutku nemoguće velik.

Navijači mu nisu odmah oprostili jer je frustracija bila prevelika. No s vremenom, i on je rehabilitiran. Postao je najbolji strijelac u povijesti reprezentacije te se ne može pronaći niti jedan igrač koji je toliko sebe dao za Ganu kao on.

Ovaj trenutak je ušao u antologiju nogometnih kontroverzi, a koristi se i danas kao argument u raspravi o pravilima igre. Trebaju li biti stroža? Trebaju li uvesti tehnologiju koja automatski dodjeljuje gol u slučaju namjernog blokade rukom? Odgovori variraju ovisno o tome kome postavite pitanje.

Ono što je jasno je da taj trenutak ostaje savršen primjer onoga što čini nogomet toliko neodoljivim. Moralna složenost, duboka nepravda i istovremena logičnost ishoda. Suárez nije nikoga prevario, već je kažnjen prema pravilima. Pravila su ga zaštitila, odnosno funkcionirala su točno onako kako su zamišljena.

Potez rukom koja je zaustavila loptu trajao je manje od sekunde. Suárez je kasnio nazvao taj potez pravom Božjom rukom. Na neki način ga se i može razumjeti, jer njeno odjekivanje se čuje i danas i to svaki put kada se postavi pitanje: Do kuda seže granica između pobjedničkog instinkta i sportskog duha i tko zapravo odlučuje gdje ta granica leži?