Kad je Ilija Lončarević 1992. Inkeru donio premijerni Hrvatski kup, u momčadi je imao tri skupine igrača. Bili su tu momci koji su sezonu ranije igrali za zaprešićku Jugokeramiku u Međurepubličkoj ligi (Kučko, Vidak, Brlek, Perković...), zatim oni rashodovani iz Dinama (Kasumović, Bronić, Brnas, Kruno Jurčić), a treću grupu igrača činila je družina od sedam-osam igrača koja je svoje nogometno odrastanje započela na Kajzerici (Soldo, Živković, Čalo, Čaleta...).

'Sve što sam tada napravio kao trener Inkera zaokružilo je moj rad započet desetak godina ranije u Lokomotivi', ispričao je Lončarević. 'Na Kajzerici je bio pravi rasadnik talenata. Da su tada uspjeli cijeli projekt bolje ispratiti prema seniorskom uzrastu, lako je moguće da bismo kasnije pričali o uspjehu Lokomotive, a ne Inkera.'

No kup su osvojili žuti, pobijedivši u Maksimiru HAŠK Građanski koji je kao trener vodio Vlatko Marković; Inker je i u prvenstvu dobio modre i kod kuće i u gostima, zbog čega je na ljestvici završio na četvrtom mjestu ispred po osvojenim bodovima izjednačenog velikog suparnika. Tako je rođen 'Div iz predgrađa', dok je Lokomotiva potonula u nižerazredni zaborav.

Lončarević se puno godina kasnije vratio na Kajzericu, kad je tamošnja 'Stara dama' (kako se klubu jedno vrijeme tepalo) već postala Projekt Lokomotiva. On je trebao biti taj koji će momčadi donijeti četvrtu uzastopnu promociju i uvesti je u prvoligaško društvo. Međutim, nakon još jedne u beskrajnom nizu trenerskih smjena u Maksimiru, iskusnom je treneru u ožujku 2009. četvrti put ponuđena klupa Dinama. I ne samo klupa, nego uloga glavnog čovjeka za kompletnu sportsku politiku – drugim riječima, menadžera britanskog tipa.

'Trebao sam biti taj koji ima sve ovlasti kada je u pitanju sportska politika. U mojoj bi nadležnosti bila prva momčad, omladinski pogon i Lokomotiva. Odlučivao bih o tome koji će treneri i na koji način raditi, ali i koji igrači mogu doći u Dinamo ili Lokomotivu te koji mogu otići', objašnjavao je kasnije novinarima Lončarević.

Iako je vijest već bila procurila, a padale su i čestitke, u Dinamu su se u posljednji trenutak predomislili i za trenera postavili nekadašnjeg Ilijinog prvotimca Krunu Jurčića, koji je tako započeo prvi od svoja tri dosadašnja mandata u klubu. Već istog dana Lončarević je dobio otkaz i u Lokomotivi – je li to bilo zbog neke prepirke tijekom pregovora, nepodobnih izjava za medije ili nečeg trećeg, nije ni važno. Kasnije je Lončarević ponovo preuzeo klub iz Zaprešića, Jurčić se preko 'popravnog' u Lokomotivi vratio u Dinamo i suludi strukovni vrtuljak u maksimirskom lunaparku se nastavio.

Tvrditi da Lokomotiva danas nije druga Dinamova momčad – 'bazen' iz kojeg uzima ono što mu treba, a u njega odlaže ono što mu trenutačno ne treba – bilo bi protivno zdravom razumu. Kao što parne lokomotive pokreće dinamo, tako i ovu nogometnu pokreće hrvatski prvak. Osamnaestorici Lokosa (Picak, Mrzljak, Puljić, Barbarić, Mesarić, Komorski, Musa, Bručić, Maleš, Chago, Pavičić, Antolić, Zakarić, Peko, Šitum, Mihaljević, Kramarić, Škvorc) Dinamo je bio prethodni klub – neki su stigli na posudbu, a neki naprosto preregistrirani, većinom ove sezone.

Lokomotiva igra na Dinamovom stadionu, razmjenjuje s njim igrače i trenere. U vrijeme kad većinu hrvatskih klubova muče brige kako uopće opstati, Lokomotiva živi prilično komotno potpomognuta Dinamovim sredstvima. Ništa od toga nisu proizvoljne tvrdnje, jer maksimirski čelnici nikad do sada nisu ni skrivali svoju privrženost 'projektu Lokomotiva' – štoviše, njime su se počesto hvalili, za što ćete masu dokaza naći običnim guglanjem – i bilo bi smiješno kada bi to sada počeli raditi.

Isto tako – ako ne smiješno, a onda nepotrebno bi bilo navoditi primjere iz prakse u drugim zemljama i ligama, gdje se ne može dogoditi da B-momčad ili takozvani 'farm team' igra u istom rangu s matičnim. Kod nas i to, očito, može – i tu je poanta priče. Ne bi trebalo biti nikakve sumnje da ovakav 'kartel', kako su ga nazvali iz udruge Naš Hajduk, narušava ravnopravnost i regularnost natjecanja, no tko je za to odgovoran?

Lako je okriviti Dinamo – ali Dinamo formalno-pravno ne odlučuje o tome tko se može, a tko ne može natjecati u MAXtv Prvoj ligi. Projekt rođen i strateški vođen iz Maksimira dospio je u najviši rang natjecanja zato što mu je to omogućio HNS. Naravno, to otvara raspravu na temu je li Dinamov utjecaj u savezu doista takav da može što god hoće... Mnogi će reći da jest, ali to treba i dokazati. S druge strane, lako je moguće da bi isto napravio i Hajduk, da je bio u mogućnosti i da su mu strukture to dopustile. Uostalom, nije li i Hajduk bio krenuo s 'projektom Primorac' – samo što u njemu na Poljudu nisu ustrajali, kao što zadnjih godina nisu ustrajali apsolutno ni u čemu?

Međutim, postavlja se pitanje: koji je uopće smisao takvih projekata u kontekstu dobrobiti hrvatskog nogometa u cjelini? Mnogi veliki klubovi imaju svoje B-momčadi, ali nikome osim eventualno njima samima ne bi bilo u interesu da one dospiju u najviši rang. Što to Lokomotiva, klub koji nema svoj stadion na kojem može igrati, nema ozbiljne sponzore, gledatelje niti bilo kakav značaj za lokalnu zajednicu ili barem svoj kvart (jer u njemu niti ne igra), nema dovoljno u pravom smislu 'svojih' igrača ni trenera, može ponuditi hrvatskoj ligi? Što, na kraju krajeva, može ponuditi sama sebi – jer potpuno ovisi o potpori i logistici iz Maksimira, a mlade igrače ne razvija za sebe nego za nekoga drugoga? Ne bi li bilo bolje i korisnije da je učinjeno nešto kako bi se spasila nogometna središta s nekim potencijalom, klubovi koji nekome nešto znače – poput Varaždina i Karlovca?

Klub koji će iduće godine proslaviti stogodišnjicu osnutka i koji je svojedobno proveo čak devet sezona u prvoj jugoslavenskoj ligi te redovito igrao pred 15.000 ljudi na Kajzerici, danas ima vrlo malo dodirnih točaka sa svojom poviješću. Koliko je to malo, ilustrira i činjenica da na klupskoj internetskoj stranici u rubrici 'povijest' stoje tek četiri rečenice o prvih 95 godina postojanja, u kojima se ne kaže gotovo ništa o slavnim danima i nekadašnjem značaju kluba za Novi Zagreb, ali se zato i za preuzimanje 'sovjetskog' imena i za ispadanje ispadanje iz savezne lige krivi 'komunizam' i 'partijski sistem'. Svi su nekoć bili disidenti, čini se.

Ono što Lokomotiva ima je igra, u mnogim elementima ljepša i smislenija od Dinamove. Ima i rezultat, jer trenutačno je na trećem mjestu prvenstvene ljestvice. Dinamo se jako približio tome da ima dvije momčadi na vrhu hrvatske lige, a kaznena ekspedicija odbačenih i nedozrelih, pod vodstvom Tomislava Ivkovića, Mourinhovog prijatelja koji izjavljuje kako 'nije uopće sporno' da će biti Dinamov trener, mogla bi iduće sezone zaigrati i u Europi.

A možda će Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja doista zaključiti da 'kartelu' nije mjesto u najvišem rangu. Argumenata za to ima više nego dovoljno i udruženi klubovi bi morali snositi posljedice, ali tko bi sankcionirao onoga tko je dopustio da se takvo nešto dogodi, jer stvar je bila sasvim jasna i nimalo prikrivena još od samog početka?

Možda se to zbog dobro poznatih utjecaja ne dogodi sada, ali u Lokomotivi se moraju pitati što će biti s njihovim klubom jednom kad svom ovom maksimirskom cirkusu dođe kraj. A to bi moglo biti prije nego što očekuju. Kako se brzo vinula iz kvartovskih okvira u vrh nacionalnog nogometa, još puno brže bi se 'Stara dama' mogla ponovo sunovratiti natrag u kvart. Ne bi to bio prvi ni zadnji sličan slučaj u Europi, ali ne bi bio ni kraj svijeta.

Kad bi se vratila na Kajzericu i nastavila tamo gdje je stala osamdesetih godina s Ilijom Lončarevićem, 'Loksa' bi, ako ništa drugo, vjerojatno imala više simpatizera nego što ih ima danas.