Prije 33 godine u Utahu je rođen Steven Holcomb. S deset godina počeo se baviti alpskim skijanjem, no 11 godina kasnije u njegov su grad došle Olimpijske igre i odabran je za jednog od predvozača u bovu kako bi se isprobala staza po kojoj će juriti 'snježne kamikaze' svjetskog formata. Povratka više nije bilo...

Nakon tih igara okrenuo se novoj karijeri i odmah otkrio svoju ambiciju.

'Još dok sam bio mršav sanjao sam nastup na olimpijskim igrama.'

On je došao osam godina kasnije u Vancouveru, ali Holcomb je u međuvremenu prošao 'kroz pakao'. 2007. vid mu je počeo rapidno slabiti i već se opasno približavao sljepilu. U ključnom trenutku uključio se u testnu terapiju koja mu je na kraju vratila vid. Danas o tome rijetko priča, kao i o neuspjelom pokušaju samoubojstva o kojemu kaže...

'Činilo se da više ništa nema smisla. Svaki puta kada bih ulazio u bob imao sam osjećaj da riskiram i svoj život i živote cijelog tima i jednostavno sam izgubio volju,' kaže danas Holcomb koji se već u Vancouveru upisao u američku povijest.

Tada je četverosjed SAD-a vodio do zlata, a u Sochiju je tome dodao i broncu u dvosjedu. Opet dobra priča, jer Holcomb je do prve medalje SAD-a u ovoj disciplini nakon 62 godine (toliko su do Vancouvera čekali i zlato koje im je donio) došao ozlijeđen. Imao je istegnut list lijeve noge, ali startao je.

'Kada odradite sprint boli sve, ali najgore je što još punu minutu morate raditi s tom nogom. Ne možeš se spuštati i uživati.' kaže Holcomb i Amerikance umiruje po pitanju nastupa u četverosjedu koji slijedi u nedjelju.

'Četiri godine sam čekao ove igre, sigurno me neće zaustaviti ozljeda lista. ma kakva bila,' kaže čovjek koji je bio na samom rubu, a sada je sinonim za svoj sport u vjerojatno najmoćnijoj sportskoj naciji svijeta.