U Engleskoj se već danima prebrojavaju sudačke odluke koje su otišle na argentinsku stranu, analiziraju se protivnici koji su se našli na putu svjetskog prvaka i otvoreno se postavlja pitanje čini li FIFA sve kako bi Lionelu Messiju omogućila još jednu, posljednju krunidbu.

Nakon dramatične pobjede Argentine nad Egiptom optužbe više nisu dolazile samo iz anonimnih kutaka društvenih mreža. Izbornik Egipta Hosam Hasan javno je govorio o favoriziranju Argentine, bivši engleski izbornik Sam Allardyce spomenuo je mogućnost namještenog turnira, a svaki novi dvojbeni detalj postao je još jedan navodni dokaz da Messi prema finalu ne ide sam.

Dokaza da je Svjetsko prvenstvo namješteno – nema.

Postoje sumnje, optužbe, sudačke pogreške i teorije koje se hrane svakom novom kontroverzijom. Postoji i činjenica da je nokaut-faza bila određena pravilima ždrijeba prije početka turnira te da su pojedini favoriti zbog svojih rezultata završili na neočekivanim mjestima.

Ali činjenice uoči utakmice Engleske i Argentine nikada nisu bile dovoljne da smire strasti. Kada se sastanu te dvije reprezentacije, racionalnost obično prva napusti stadion. Jer Engleska i Argentina nikada nisu igrale samo nogomet.

Ne dijele granicu, nisu s istog kontinenta i nisu se sastajale toliko često da bi njihovo rivalstvo moglo biti objašnjeno brojem utakmica. Pa ipak, teško je pronaći dvoboj nekih reprezentacija koji u sebi nosi toliko politike, nacionalnog ponosa, prijevare, osvete i stvarne ljudske tragedije.

U šest desetljeća njihove su utakmice proizvele sve što velika povijesna drama mora imati. Kapetana kojeg je s terena morala izvoditi policija. Izbornika koji je protivnike nazvao životinjama. Rat u kojem su ginuli mladići. Čovjeka koji je volio Englesku, a onda izgubio rođaka od britanskog projektila. Božju ruku i gol stoljeća u razmaku od četiri minute. Provokatora, žrtvenog jarca i dječaka kojeg je vlastita zemlja pokušala uništiti.

A sada je stigao novi čin.

Engleska i Argentina večeras prvi put igraju polufinale Svjetskog prvenstva. Lionel Messi prvi će put u karijeri igrati protiv Engleske, zemlje koja ovih dana sve glasnije sumnja da mu je netko unaprijed raščistio put prema još jednom naslovu. Na suprotnoj strani stoji nacija koja je uvjerena da joj je Argentina već previše puta nešto otela. Zato ovo nije obično polufinale. Ovo je samo nastavak utakmice koja je počela prije 60 godina.

Prvi čin: Kapetan koji nije želio otići

Fitilj je zapaljen 23. srpnja 1966. godine na Wembleyju. Engleska je bila domaćin Svjetskog prvenstva i prvi put ozbiljno vjerovala da može postati prvak. Argentina je stigla u London sa snažnom, tehnički izvrsnom i ratnički raspoloženom momčadi.

Četvrtfinale je od prvih minuta izgledalo manje poput nogometne utakmice, a više poput borbe za teritorij.

Prekršaji su se nizali, igra je stalno prekidana, a njemački sudac Rudolf Kreitlein pokušavao je kontrolirati susret u kojem nije govorio španjolski dok argentinski nogometaši nisu razumjeli njemački. U 35. minuti Kreitlein je isključio argentinskog kapetana Antonija Rattína zbog prigovora i nedoličnog ponašanja. Problem je bio u tome što Rattín nije namjeravao otići.

Pokazivao je na kapetansku vrpcu, tražio prevoditelja i objašnjenje. Tvrdio je da sudac nije mogao razumjeti što mu govori i da nije učinio ništa zbog čega bi morao napustiti teren.

U ono vrijeme nisu postojali crveni i žuti kartoni. Sudac je odluku pokazivao riječima i gestama, a ovdje ni riječi ni geste nisu bile dovoljne. Rattín je ostao na travnjaku.

Prekid je trajao gotovo deset minuta. Argentinski kapetan u jednom je trenutku sjeo na crveni tepih namijenjen kraljici, a pri izlasku je zgužvao kutnu zastavicu s britanskim motivom. Na kraju su ga prema svlačionici morale ispratiti službene osobe i policija.

Engleska je pobijedila 1:0 golom Geoffa Hursta, ali utakmica nije završila posljednjim sučevim zviždukom.

Argentinci su bili uvjereni da su opljačkani. Rattínovo isključenje pretvorilo se u simbol engleske moći, europske arogancije i domaćinskog suđenja. Upravo je kaos oko njegova izlaska potaknuo ideju o uvođenju žutih i crvenih kartona da bi igrači, neovisno o jeziku, uvijek znali kakvu je odluku donio sudac.

Na drugoj strani gorio je jednako snažan bijes. Engleski izbornik Alf Ramsey nakon utakmice utrčao je na teren kako bi spriječio Georgea Cohena da zamijeni dres s argentinskim nogometašem.

Zatim je izgovorio rečenicu koja je od jedne prljave utakmice stvorila višedesetljetno neprijateljstvo.

'Šteta je što se toliko argentinskog talenta uzalud troši. Naš najbolji nogomet doći će protiv prave vrste suparnika – momčadi koja dolazi igrati nogomet, a ne ponašati se poput životinja.'

Riječ 'životinje' izazvala je bijes u Argentini, službene prosvjede i reakciju britanskog veleposlanstva u Buenos Airesu. Dvije nacije u samo su jednoj večeri stvorile karikature jedna o drugoj. Engleska je za Argentinu postala hladna, arogantna imperijalna sila koja mijenja pravila kada joj to odgovara. Argentina je za Englesku postala divlja, neobuzdana i spremna učiniti sve da ne bi izgubila.

Ramsey možda nije namjeravao stvoriti najžešće međukontinentalno rivalstvo reprezentacijskog nogometa. Ali upravo je to učinio. Ono što nitko na Wembleyju nije mogao znati bilo je da će se 16 godina poslije neprijateljstvo preseliti s nogometnog travnjaka na bojno polje.

Drugi čin: Čovjek koji je u Engleskoj pronašao dom, a onda ga je rat rastrgao napola

Osvaldo Ardiles stigao je u Tottenham 1978. godine kao svjetski prvak. Bio je nizak, elegantan i tehnički savršen veznjak, potpuna suprotnost stereotipu o argentinskim nogometašima, stvorenog u Engleskoj nakon 1966. godine.

S Ricardom Villom postao je jedna od prvih velikih stranih zvijezda engleskog klupskog nogometa. Navijači Tottenhama zvali su ga Ossie. I obožavali ga.

Ardiles nije bio samo nogometaš. Postao je dio engleske popularne kulture, pojavio se uz Michaela Cainea, Sylvestera Stallonea i Peléa u slavnom filmu velikog Johna Houstona 'Bijeg u pobjedu', pjevao s igračima Tottenhama uoči finala FA kupa i postao jedno od najprepoznatljivijih lica engleske lige. Engleska za njega više nije bila neprijateljska zemlja. Bila je njegov dom.

Onda su 2. travnja 1982. argentinske snage zauzele Falklandske otoke, koje Argentinci nazivaju Malvinima. Počeo je rat.

Odjednom je Ardiles bio Argentinac koji živi i igra u zemlji protiv koje ratuje njegova domovina. Njegovi suigrači, navijači i prijatelji bili su Britanci. Njegova obitelj bila je u Argentini. Svaka riječ mogla se protumačiti kao izdaja jedne od dviju strana.

Ardiles je javno govorio da su otoci argentinski, ali i pozivao na mirno rješenje. U atmosferi nacionalne histerije takva ravnoteža gotovo da nije bila moguća. A onda je rat postao osoban.

Njegov rođak José Ardiles bio je pilot argentinskoga ratnog zrakoplovstva i poginuo je nakon što je srušen njegov zrakoplov. Osvaldo je u Engleskoj bio heroj, a čovjeka iz njegove obitelji ubile su britanske snage. Nije više bila riječ o zastavama, političkim govorima i dalekim otocima. Rat je dobio lice.

'Falklandski rat uništio mi je život', govorio je Ardiles o razdoblju u kojem nije mogao ni zamisliti to da se vrati u Englesku. U tu jednu rečenicu stala je cijela njegova tragedija.

Engleska je bila zemlja koja ga je prihvatila, voljela i pretvorila u zvijezdu. Istodobno je bila zemlja čija je vojska ubila člana njegove obitelji.

Ardiles je napustio Tottenham i proveo sezonu na posudbi u Paris Saint-Germainu. Povratak se činio nemogućim. Ipak, vratio se. Navijači Tottenhama ponovno su ga prihvatili kao svojega, a 1984. godine s klubom je osvojio Kup UEFA-e. Nogomet je uspio zakrpati dio onoga što je politika poderala. Ali ožiljak je ostao.

U ratu je poginulo 649 argentinskih vojnika, 255 pripadnika britanskih snaga i troje civila s Falklanda. Engleska i Argentina više nisu imale samo spornu utakmicu i jednu uvredljivu riječ. Imale su mrtve.

Četiri godine poslije na teren je izašao Diego Armando Maradona. I nogometu dao svoju verziju rata.

Treći čin: Četiri minute koje su redefinirale nogomet

Azteca, 22. lipnja 1986. Argentina i Engleska sastale su se u četvrtfinalu Svjetskog prvenstva u Meksiku, samo četiri godine nakon Falklandskog rata. Igrači su prije utakmice ponavljali da sport nema veze s politikom.

Nitko im nije vjerovao. Za Engleze je Maradona bio najbolji nogometaš svijeta i najveća argentinska opasnost.

Za Argentince utakmica nije bila samo put prema polufinalu. Bila je prilika da zemlji koja ih je pobijedila u ratu uzvrate barem na jedinom polju na kojem su to mogli učiniti. Sam Maradona poslije nije pokušavao sakriti što je sve značio taj susret.

'Za nas je to bilo više od pobjede u utakmici. Bilo je to kao da smo pobijedili čitavu zemlju, a ne samo nogometnu momčad.'

Prvo poluvrijeme završilo je bez golova. A onda su se u samo četiri minute dogodile dvije scene koje su zauvijek promijenile način na koji se govori o nogometu.

U 51. minuti Steve Hodge nespretno je poslao loptu prema vlastitom vrataru Peteru Shiltonu. Maradona je bio gotovo 20 centimetara niži od engleskog golmana, ali je skočio prema lopti. Glavom nije mogao do nje. Rukom jest.

Lijevom šakom prebacio je loptu preko Shiltona i poslao je u mrežu.

Tuniski sudac Ali Bin Nasser nije vidio prekršaj. Pogledao je pomoćnika, nije dobio signal i pokazao je prema centru. Gol je priznat.

Maradona je poslije priznao da mu suigrači isprva nisu potrčali u zagrljaj jer su znali što je učinio. Vikao im je da mu priđu i slave da sudac ne bi posumnjao. Nakon utakmice izgovorio je rečenicu koja je ušla u nogometnu bibliju.

'Bilo je to malo glavom Maradone, a malo Božjom rukom.'

Engleska je bila bijesna. Shilton nikada nije oprostio Maradoni. Smatrao je da bi pravi sportaš priznao prijevaru i da nema nikakve veličine u čovjeku koji je do najpoznatijeg pogotka stigao varajući. Argentinci su tu situaciju doživljavali posve drukčije.

Za njih prijevara nije umanjivala Maradoninu veličinu. U zemlji koja je dugo živjela s osjećajem da je velike sile ponižavaju, Božja ruka postala je pobjeda lukavijeg i manjeg nad moćnijim.

Ali Maradona kao da je znao da jedan ukradeni gol nije dovoljan za besmrtnost. Samo četiri minute poslije primio je loptu na svojoj polovici. Dodao mu ju je Héctor Enrique. Maradona se okrenuo i krenuo.

Prošao je Petera Beardsleyja i Petera Reida, pobjegao Terryju Butcheru, izbjegao Terryja Fenwicka, zaobišao Shiltona i, dok ga je Butcher posljednjim očajničkim klizećim startom pokušavao zaustaviti, poslao loptu u mrežu.

Desetak sekundi. Pedesetak metara. Petorica engleskih igrača i vratar. Gol stoljeća.

Posljednji suigrač koji je prije Maradone dodirnuo loptu bio je Enrique. Godinama poslije preuzeo je zasluge za to na jedini mogući način – tipičnom argentinskom šalom.

'S obzirom na to kakvu sam mu loptu dao, da nije zabio, trebalo ga je ubiti', rekao je kroz smijeh.

U razmaku od samo četiri minute Maradona je pokazao dvije krajnosti nogometa. Prvo je prevario sva pravila. Zatim je učinio nešto iznad svih pravila. Prvim je golom postao varalica. Drugim – genij.

Englezi su ga mogli mrziti zbog Božje ruke, ali nisu mogli objasniti ni zaustaviti ono što je napravio nakon nje. Gary Lineker smanjio je na 2:1, ali Argentina je prošla dalje i nekoliko dana poslije postala svjetski prvak. Engleskoj je ostala nepravda. Argentini nacionalni mit. Maradona je u jednoj utakmici postao personifikacija zemlje koju su Englezi smatrali nepredvidivom, drskom, lukavom i genijalnom.

Bio je spreman ukrasti gol, a zatim stvoriti umjetničko djelo koje nitko drugi nije mogao ponoviti. Za Argentinu u tome nije bilo proturječja. To je jednostavno bio Diego.

Četvrti čin: Deset junačkih lavova i jedan glupi dječak

Dvanaest godina poslije Engleska je vjerovala da je dobila igrača sposobnog izbrisati stare traume. David Beckham imao je 23 godine, izgled filmske zvijezde, nevjerojatnu desnu nogu i status simbola nove engleske generacije.

Bio je prvotimac Manchester Uniteda, medijska ikona i čovjek oko kojeg se trebala graditi budućnost reprezentacije. U osmini finala Svjetskog prvenstva 1998. Engleska i Argentina odigrale su jednu od najdramatičnijih utakmica u povijesti turnira.

Gabriel Batistuta pogodio je iz penala. Alan Shearer uzvratio je na isti način. Tada je 18-godišnji Michael Owen primio loptu, proletio kroz argentinsku obranu i zabio jedan od najljepših engleskih golova na svjetskim prvenstvima. Javier Zanetti izjednačio je nakon briljantno izvedene akcije iz slobodnog udarca.

A onda su se susreli Beckham i Diego Simeone. Simeone je srušio Engleza, a dok je Beckham ležao na travi, Argentinac ga je dodatno provocirao i pritisnuo. Beckham je izgubio kontrolu.

Iz ležećeg položaja zamahnuo je nogom i pogodio Simeonea. Udarac nije bio snažan, ali Argentinac se srušio kao da mu je ugrozio život. Sudac Kim Milton Nielsen pokazao je Beckhamu crveni karton. Simeone je poslije priznao da je sve to svjesno napravio.

'Recimo samo da je sudac upao u zamku. Moj je pad žuti karton pretvorio u crveni. Najprikladnija kazna bila bi žuti karton, ali bio sam pametan.'

Engleska je s desetoricom izdržala do jedanaesteraca. Sol Campbell čak je zabio gol koji nije priznat jer je sudac prethodno dosudio prekršaj nad argentinskim vratarom. U raspucavanju Paul Ince i David Batty nisu zabili. Argentina je prošla dalje.

Engleska je pronašla krivca. Nisu to bili Ince ni Batty. Nije to bio izbornik Glenn Hoddle. Nisu to bili promašaji, taktika ili argentinske provokacije.

Bio je to Beckham. Sljedećeg jutra Daily Mirror objavio je naslov koji je 23-godišnjeg nogometaša pretvorio u državnog neprijatelja: 'Deset junačkih lavova i jedan glupi dječak'.

Drugi su bili još kraći: 'Kakav idiot'.

Beckhamovo lice pojavilo se na meti za pikado. Lutke s njegovim likom visjele su ispred pubova i gorjele na ulicama. Dobivao je prijetnje smrću, a navijači su ga mjesecima vrijeđali na gotovo svakom stadionu. Engleska nije samo kritizirala mladog igrača koji je napravio glupost. Provela je javno pogubljenje.

Poslije je Beckham rekao da je takva reakcija bila brutalna. Još teže podnio je to što ga izbornik Hoddle nakon utakmice nije zaštitio, već je javno rekao da je isključenje promijenilo utakmicu i dodatno usmjerio bijes prema njemu. Bio je slomljen.

'Išao sam kući, tresao se i plakao poput djeteta, držeći se za oca kao za jedini spas. Bilo je to najgore razdoblje mog života', opisao je poslije.

Mnogi se od takvog udara nikada ne bi oporavili.

Beckham se vratio u Manchester United i odigrao sezonu života. Osvojio je prvenstvo, FA kup i Ligu prvaka. U finalu protiv Bayerna upravo su nakon njegovih kornera pala dva gola u sudačkoj nadoknadi.

Tri godine poslije slobodnim udarcem protiv Grčke odveo je Englesku na Svjetsko prvenstvo. Od glupog dječaka postao je kapetan i nacionalni heroj.

Ali za potpuno iskupljenje nedostajala je samo jedna stvar. Argentina.

Peti čin: Jedanaesterac koji je čekao četiri godine

Sapporo, 7. lipnja 2002. Engleska i Argentina susrele su se u skupini Svjetskog prvenstva, ali atmosfera je pripadala finalu. Argentinci su četiri godine ranije izbacili Engleze. Beckham je u međuvremenu od najomraženijeg čovjeka u zemlji postao kapetan reprezentacije.

Ipak, rana iz Saint-Étiennea nikada nije potpuno nestala. Krajem prvog poluvremena Michael Owen pao je nakon kontakta s Mauricijem Pochettinom. Sudac Pierluigi Collina pokazao je na bijelu točku.

Pochettino je godinama tvrdio da prekršaja nije bilo. Owen je inzistirao na tome da je kontakta bilo dovoljno. Englesku tada nije zanimala rasprava. Loptu je uzeo Beckham.

Samo sedam tjedana prije turnira slomio je kost u stopalu i nije se znalo hoće li uopće moći igrati. Sada je stajao pred vratima Argentine, pred istim protivnikom protiv kojeg je jednim nekontroliranim pokretom noge četiri godine ranije promijenio svoj život.

Četiri godine nosio je tu utakmicu na leđima. Četiri godine čekao je ovu loptu.

Nije izveo savršen jedanaesterac. Udario je snažno po sredini, a lopta je prošla ispod ruke Pabla Cavallera i završila u mreži. Ali ljepota više nije bila važna. Beckham je ostao stajati, stisnuo šake i zaurlao prema engleskim navijačima. U tom trenutku više nije bio mladić koji je nasjeo na Simeoneovu provokaciju. Bio je kapetan koji je srušio Argentinu. Engleska je pobijedila 1:0.

Sven-Göran Eriksson opisao je Beckhama kao jednog od mentalno najsnažnijih nogometaša koje je upoznao. Sam Beckham odbijao je koristiti riječ osveta.

'Ne bih rekao da je to bila osveta. Samo je bilo lijepo pobijediti Argentinu i zabiti gol.'

Ali taj pogodak nije bio samo gol. Bio je zatvaranje kruga. Ista desna noga koja ga je 1998. pretvorila u izdajnika četiri godine poslije vratila ga je kući kao heroja.

FIFA je desetljećima poslije tu priču jednostavno nazvala Beckhamovom argentinskom osvetom. Rivalstvo je dobilo svoj savršeni završni prizor. Ali nije završilo. Samo je otišlo na dugu stanku.

Šesti čin: Messi prvi put protiv zemlje koja mu ne vjeruje

Prošle su 24 godine od Sappora. Engleska i Argentina od tada se nisu susrele u natjecateljskoj utakmici.

U međuvremenu je Lionel Messi od dječaka iz Rosarija postao jedan od najvećih nogometaša u povijesti.

Izgubio je finale Svjetskog prvenstva 2014., godinama slušao da nikada neće biti Maradona, nekoliko se puta povlačio iz reprezentacije i vraćao, a zatim je 2022. u Katru napravio ono zbog čega mu više nitko nije mogao osporavati mjesto uz najveće. Postao je svjetski prvak.

Sada, s 39 godina, ponovno je među četiri najbolje reprezentacije svijeta. Prvi put u karijeri protiv Engleske.

Upravo zato optužbe koje prate Argentinu na ovom turniru nisu samo uobičajena buka koja okružuje svakog branitelja naslova. U Engleskoj padaju na plodno tlo staro 60 godina.

Za Argentince je 1966. bila krađa. Za Engleze je 1986. bila prijevara. Za jedne je Rattín bio žrtva europske arogancije. Za druge je Maradona čovjek koji je rukom izbacio njihovu reprezentaciju. Argentinci pamte rat, poginule mladiće i Malvine.

Englezi pamte Falklande, vojnu pobjedu i pitanje suvereniteta koje za njih nije otvoreno. Simeone je 1998. priznao da je prevario suca. Beckham je četiri godine poslije dobio osvetu.

Sada Englezi vjeruju da FIFA štiti Messija. U takvom odnosu svaka odluka postaje dokaz zavjere. Svaki prekršaj na Messiju za englesku će javnost biti poklon. Svaki start na Bellinghamu za Argentince će biti nastavak stare europske arogancije.

Sudac neće voditi samo polufinale Svjetskog prvenstva. Sudit će između dviju potpuno različitih verzija povijesti.

Argentina je do polufinala stigla nakon pobjede 3:1 protiv Švicarske u produžetku, u susretu koji je također ostao obilježen raspravama o crvenom kartonu Breelu Embolu.

Engleska je izbacila Norvešku zahvaljujući preokretu i dvama golovima Judea Bellinghama. Prvi put od 2002. dvije reprezentacije ponovno će stajati jedna nasuprot drugoj u utakmici koja ne dopušta zaborav.

Engleska želi drugo finale Svjetskog prvenstva u svojoj povijesti. Argentina želi postati prva reprezentacija nakon Brazila 1962. koja je obranila naslov.

Messi želi još jednu utakmicu za svjetsko zlato. Engleska želi biti zemlja koja mu je zatvorila posljednja vrata. Ali kada susret počne, sve će se ponovno svesti na nekoliko trenutaka. Tako je uvijek bilo. Jedan Rattínov prigovor.

Jedna Ramseyjeva riječ. Jedna Maradonina ruka. Jedan njegov slalom. Jedan Beckhamov pokret iz ležećeg položaja. Jedan jedanaesterac četiri godine poslije. Velika rivalstva ne stvaraju se brojem utakmica. Stvaraju se trenucima koje dvije zemlje desetljećima pamte potpuno drukčije.

Zato je Engleska protiv Argentine možda najžešće rivalstvo reprezentacijskog nogometa. Ne zato što su se najčešće susretale. Nego zato što nijedan njihov veliki susret nije ostao samo utakmica.

Na teren će izaći Messi, Julián Álvarez, Bellingham i Kane. S njima će izaći i Rattín, Ramsey, Ardiles, Maradona, Simeone i Beckham. Izaći će Wembley 1966., Falklandi 1982., Azteca 1986., Saint-Étienne 1998. i Sapporo 2002. Izaći će Božja ruka, gol stoljeća, deset junačkih lavova i jedan glupi dječak.

Izaći će dvije zemlje koje se ni nakon 60 godina ne mogu dogovoriti o tome tko je bio žrtva, a tko krivac. Jedna će ući u finale Svjetskog prvenstva. Druga će dobiti još jednu nepravdu koju će pamtiti desetljećima.

Ovo nije nova utakmica. To je samo nastavak one koja nikada nije završila.