Kada se vratimo u četvrtfinale protiv Maroka, sjetit ćemo se Francuske koja je izgledala kao momčad koja je pronašla idealnu ravnotežu između individualne kvalitete i kolektivne organizacije. Deschamps je imao napadačku četvorku sposobnu riješiti utakmicu jednim potezom, vezni red koji je kontrolirao ritam i obranu koja je tijekom nokaut-faze praktički prestala dopuštati ozbiljne prilike protivnicima.

Zbog toga je polufinale protiv Španjolske dočekala kao možda i najveći favorit turnira. Ako se sjetimo odnosa prije početka prvenstva, Španjolska je bila prvi favorit, Francuska drugi. Pred ovu utakmicu odnos snaga nije bio takav i govorilo se da nitko ne može zaustaviti francuski napad. Španjolska ne samo da nije primila gol, nego je u potpunosti ugušila francuski napad koji nije kreirao niti jednu ozbiljnu priliku.

Povijesna taktička predstava

Bila je to taktički jedan od najboljih predstava ikada viđenih na reprezentativnoj razini, dokaz koliko se taj nogomet približio onom klupskom i to ponajviše zato jer je sustav uništio individualizam.

Španjolska je Francusku nadigrala u gotovo svakoj fazi igre, ali možda najvažnije od svega, učinila je to na način koji je potpuno poništio najveće kvalitete svog protivnika. Optina statistika prema kojoj je Francuska utakmicu završila s tek 0.3 očekivana pogotka nam pokazuje da je to njihova najslabija napadačka predstava otkako se ta statistika vodi na Svjetskim prvenstvima. Dakle, nismo imali situaciju da su Francuzi propustili prilike, nego ih nisu ni stvorili.

Ključ razumijevanja ove utakmice leži u razlici između načina na koji dvije reprezentacije dolaze do svoje napadačke igre. Francuska posjeduje možda najimpresivniji skup individualnih napadačkih talenata na svijetu. Kylian Mbappé, Ousmane Dembélé, Michael Olise, Bradley Barcola i Désiré Doué sposobni su stvoriti priliku praktički ni iz čega, ali njihov učinak ipak u velikoj mjeri ovisi o tome da lopta do njih dođe u povoljnim okolnostima. Drugim riječima, protiv Francuske ipak možete pokušati presjeći izvor njihove igre. Španjolska funkcionira na potpuno drugačijem principu.

Ono što momčad Luisa de la Fuentea čini posebnom nije samo tehnička kvaliteta nego činjenica da gotovo svaki igrač sudjeluje u stvaranju prostora prije nego što ga netko drugi iskoristi. Mikel Oyarzabal konstantnim spuštanjem izvlači stopere iz njihove zone, Dani Olmo se neprestano pojavljuje između linija, Merino kada uđe u igru odvlači čuvare, Lamine Yamal širinom razvlači cijelu posljednju liniju protivnika, Pedro Porro i Marc Cucurella stvaraju višak na bokovima, Alex Baena se uvlači u sredinu.

Tek kada svi ti pokreti natjeraju obranu na prilagodbu, pojavljuje se Rodri, ili Fabian Ruiz, pa i Pedri kada igra, koji imaju sposobnost prepoznati nastali prostor i pronaći najbolje rješenje. Upravo zato Španjolsku nije moguće neutralizirati zatvaranjem jednog igrača ili jednog kanala napada. Kreativnost ove reprezentacije nije koncentrirana u pojedincu nego proizlazi iz kolektivnog razumijevanja prostora.

Dani Olmo je čudo

Francuska tijekom cijelog susreta nije pronašla odgovor na tu vrstu pozicijske igre. Njezin zonski srednji blok ostavljao je previše prostora između linija, a Španjolci su upravo ondje najopasniji. Dani Olmo odigrao je možda svoju najbolju utakmicu na prvenstvu i ponovno pokazao zašto predstavlja idealan profil desetke za ovakvu reprezentaciju.

Njegova najveća kvaliteta nisu dribling niti završnica, nego izvanredna sposobnost skeniranja okoline prije primanja lopte. Gotovo svaki prvi dodir usmjerava prema slobodnom prostoru, sposoban je okrenuti se u skučenim situacijama pod pritiskom, ubrzati igru nošenjem lopte ili je jednim dodirom proslijediti dalje. Upravo zato Španjolska toliko inzistira na tehničkoj kvaliteti između linija.

Izbornik Luis De La Fuente je tijekom turnira napravio sve točne prilagodbe koje su Španjolsku dovele do ovoga gdje je sada. Protiv Zelenortske Republike se Španjolska mučila jer nije igrače širine, protiv Urugvaja je bio problem što Merino i Marcos Llorente ne mogu ni približno dobro kombinirati s Yamalom kao što mogu Olmo i Pedro Porro. De La Fuente je sve to kroz turnir prepravio.

Rodri kada je spreman mijenja sve na terenu

Španjolska se filozofija temelji na progresiji kroz središnje zone i kontroli utakmice putem posjeda. Tu dolazimo do Rodrija čija vrijednost često ostaje skrivena iza brojki jer rijetko proizvodi spektakularne poteze, ali upravo je protiv Francuske još jednom pokazao zašto kada je u top formu gotovo nijedan srednji vezni danas nema veći utjecaj na kolektivnu igru svoje momčadi.

Njegova sposobnost da primi loptu pod pritiskom, apsorbira agresiju protivničkog presinga i zatim jednim ili dvama dodirima potpuno promijeni kut napada omogućuje Španjolskoj da gotovo svaku potencijalno kaotičnu situaciju pretvori u kontrolirani posjed. Uz njega je briljirao i Fabián Ruiz, koji je dominirao duelima i vraćanjem posjeda, pa nije slučajno da je upravo španjolski vezni red gotovo potpuno ugasio francusku tranziciju.

Kako igrati na kontre ako ti protivnik to ne dopusti

To je možda i najvažniji taktički zaključak utakmice. Velik dio javnosti i dalje smatra kako je najbolji način za ugroziti reprezentaciju poput Španjolske čekati priliku za kontranapad, no takav pristup u praksi ovisi prije svega o protivniku. Kontranapad ne postoji ako vam ga suparnik ne dopusti.

Upravo zato su posjed i kvalitetan protupresing dva najučinkovitija načina obrane od tranzicije. Španjolska je nakon gotovo svakog izgubljenog posjeda agresivno okružila nositelja lopte i odmah vraćala kontrolu, čime je Francuskoj praktički oduzela mogućnost da koristi svoje najjače oružje, a to je napad na otvoreni prostor.

Bez tranzicije Francuska je bila prisiljena graditi pozicijske napade protiv najbolje organizirane obrane na prvenstvu, a upravo se tu pokazalo koliko joj nedostaje drugačiji profil napadača. U ovakvoj utakmici Deschampsu bi vjerojatno više koristio klasični centarfor poput Jeana-Philippea Matete ili Marcusa Thurama. Njihova sposobnost zadržavanja dugih lopti, fizička nadmoć u zračnim duelima i mogućnost spuštanja lopte veznom redu bi barem pomogla da dijelom zaobiđe španjolski presing.

Umjesto toga, Francuska je uporno pokušavala graditi napade kroz Tchouaménija i Rabiota, kasnije Konea, koji nisu dovoljno brzo gurali loptu prema naprijed niti pronalazili kvalitetna rješenja između linija. Kako je utakmica odmicala, postajalo je sve očitije da bi ulazak Desirea Douéa mogao donijeti više dinamike i okomitosti, ali reakcija je stigla prekasno, a zamjene koje je povukao Deschampes su više bile šablonske, a manje usmjerene prema promjeni načina igre.

Španjolska nije samo posjed

Posebno je zanimljivo da je Španjolska, reprezentacija koju se tradicionalno povezuje gotovo isključivo s posjedom, ovu utakmicu dobila i bez lopte. Španjolci su ušli u čak 22 starta naspram francuskih 14, osvojili gotovo 56 posto svih duela, dok je Francuska dobila tek 32 posto zračnih dvoboja, najmanje na Svjetskom prvenstvu u posljednjih četrdeset godina. Iako Francuska na papiru možda djeluje kao fizički dominantnija reprezentacija, dojam na terenu bio je potpuno suprotan.

Jedan od simbola takvog pristupa bio je Lamine Yamal. U nekoliko situacija namjerno bi glumio nezainteresiranost za presing, dopuštajući protivniku da primi loptu leđima okrenut igri, da bi tek tada eksplozivno krenuo prema njemu i natjerao ga na pogrešku. To je primjer obrambene navike koja pokazuje koliko je ova reprezentacija napredovala i bez lopte, i koliko su dominantne klupske nogometne filozofije sada prevalentne i u reprezentativnom nogometu.

Mora se istaknuti i fenomenalan par bekova, Cucurella - Porro, čija se uloga ponekad podcjenjuje. Njihova sposobnost da iz dubine precizno mijenjaju stranu igre dugim dodavanjima, kvalitetno centriraju, pravodobno napadaju dubinu iza svog krila i pritom ostanu tehnički sigurni u uskim prostorima ih čini jedni od najkompletnijih modernih bekova današnjice.

Ono što se doduše nikako ne smije zanemariti je i razina nesreće koju je imala Francuska, odnosno da su detalji za koje smo znali da mogu biti problem, bili jako potencirani u ovoj utakmici. Koga god da pitate koja je pozicija najtanja u toj ekipi, reći će vam lijevi bek. I onda lijevi bek napravi jedanaesterac.

Nakon toga se ozljedi stoper bez kojeg se raspada struktura obrane, ulazi stoper koji je protiv Norveške pokazao određene mane, i baš kroz taj prostor padne gol za 2:0. To dakako ne opravdava ono što je Francuska radila, odnosno što nije radila, s loptom, ali je činjenica da su se potrefili ti neki faktori koji nisu bili toliko bitni protiv slabijih protivnika.

U konačnici, mislili smo da je Francuska prvi favorit, mislili smo da je tu razinu individualne kvalitete u turnirskom natjecanju nemoguće zaustaviti. No, Španjolska igra tako da svako dodavanje, svako kretanje i svaka promjena pozicije imaju za cilj izazvati određenu reakciju obrane, a kada protivnik jednom reagira, Španjolska već zna gdje će nastati sljedeći slobodan prostor. Radi se o reprezentaciji koja nogomet jednostavno igra na višoj taktičkoj razini od svih ostalih i protiv koje se moraju posložiti brojni uvjeti uz dozu sreće, da se protiv njih upiše pobjeda.