Dugo smo čekali nastup mladih nogometaša na velikom natjecanju. No nakon pobjede 2:0 u Puli nad izravnim konkurentima, Grcima, taj je uspjeh praktički bio osiguran. Istina, trebalo je rutinski odraditi i okršaj protiv nešto lošije momčadi, San Marina, ali takve utakmice znaju i otići u neželjenom smjeru.

Ipak, Alen Halilović, koji je odigrao vrhunski te bio igrač tih utakmica, povezao je redove te je s Josipom Brekalom, Nikolom Vlašićem i ostalim odličnim nogometašima ove generacije smogao snage i u drugom poluvremenu osigurali su uvjerljivu pobjedu za plasman na EP u Italiji sljedeće godine.

Sada je ta neizvjesnost iza mladih nogometaša, ali i izbornika Nenada Gračana, koji sada s pomoćnicima Danijelom Šarićem, Hrvojem Sunarom i Ivanom Krakanom napokon može odahnuti.

Posjetili smo ga na njegovu Kvarneru, točnije u Ičićima, u kojima mu punac vodi restoran. Inače, svakodnevno se šeće šetnicom od Lovrana, u kojem živi sa suprugom Danijelom, tri kćeri, punicom i psićima, do Opatije.

'To mi je jedina rekreacija. Istina, odigramo Šare (op.a., Danijel Šarić, koji živi u obližnjoj Rijeci) i ja s legendom Nikolom Pilićem koju partiju tenisa. Nažalost, ponekad me zabole koljena pa nogomet više ni ne pokušavam igrati', počeo je u razgovoru za tportal 56-godišnji Nenad Gračan.

Ovim životnim radostima posvetit ćemo se malo kasnije jer je nogometna karijera Nenada Gračana itekako zanimljiva. Rođen je u Rijeci 1962. godine, u gradu u kojem su u to vrijeme bili jaki i vaterpolo i rukomet i odbojka, ali i nogomet.

Pokojni tata Milan obožavao je nogomet

No blizina Kantride očito je bila toliko inspirativna pa je odmah pojurio na igralište od 'šljake' i zaljubio se u nogomet.

'Kako mi je stadion na Kantridi bio ispod nosa, a pokojni tata Milan obožavao je nogomet, jasno je da smo i mi često išli na utakmice. Sjedili smo zajedno na tribini, upijao sam poteze Radina, Kocjančića, Devčića, Juričića. Kao dijete znao sam jedino za loptu i to je bio poklon koji sam dobivao za rođendane. Od plastičnih, potom gumenih, do kožnih. I onda, iako u to vrijeme nije bilo današnjih 'morčića', odnosno mlađih kategorija, već su bili samo pioniri i kadeti, s 10, 11 godina počeo sam trenirati puno ozbiljnije. Doduše, u školi sam trenirao i košarku, ali nogomet mi je bio prvi izbor.'

Prisjetio se aktualni izbornik U-21 selekcije još jednog detalja iz djetinjstva.

'U to vrijeme se glavni teren morao čuvati, a mi djeca odrađivali smo zagrijavanje na zidu ispod zapadne tribine. I onda smo po pola sata imali zagrijavanje, udarce, primanja. Vježbali smo tehniku, za koju mislim da je današnje generacije nemaju. Sada se treneri prime računala i programa i onda vježbaju po njima. Mislim da bi trebali vratiti viseće lopte, tehniku, dinamiku...'

Od tih legendi riječkog nogometa jedno ime se ipak ističe. Riječ je, dakako, o Josipu Skoblaru, koji je od 1974. do 1977. nosio dres Rijeke. Prije toga je kao igrač Marseillea postao najbolji strijelac Europe, odnosno osvojio Zlatnu kopačku.

'Sjećam se njegove oproštajne utakmice na Kantridi - došli su nam u posjet, čini mi se, igrači kijevskog Dinama, na čelu s velikim Olegom Blohinom. Ja sam skupljao lopte, ali kako sam bio stariji od ostalih sakupljača, izborio sam se za mjesto na sredini igrališta kako ne bih morao puno trčati po loptu jer u to vrijeme igralo se jednom loptom, a ne s njih desetak. I tako sam sjedio na sredini terena kada mi je u jednom trenutku prišao Skoblar te sjeo uz mene da se i on odmori. Nešto smo i kratko razgovarali. Kakav je to meni bio doživljaj, ne moram ni govoriti. Poslije mi je Skoblar bio trener, onda sam i sjedio uz njega na klupi, a sada smo u prijateljskim odnosima i često se čujemo.'

Miroslav Ćiro Blažević i njegov nos za mlade igrače

Osim kratke epizode u Orijentu, gdje je bio na posudbi, Gračan je do 1986. godine igrao u Rijeci. Trener koji ga je iz juniora uveo među seniore je čuveni Miroslav Ćiro Blažević.

'Ostala mi je ta epizoda itekako u sjećanju. Bio sam mlad, a velike dečke respektiraš, nije ti svejedno. Upasti kao junior među seniore bilo je gotovo nezamislivo jer igrači u to doba nisu smjeli odlaziti iz Yu-lige dok nisu napunili 28 godina. Pokojni Minta Ružić i ja igrali smo na sličnim pozicijama. Ćiro ga je nešto kaznio te mi najavio da ću igrati. Međutim na treningu se i meni dogodi peh, istegnuo sam mišić i ostao sam bez tog debija. Već tada se vidjelo da Ćiro ima nos za mlade igrače. Ali nema veze, Ružić je ipak zaigrao, zabio je gol protiv Olimpije u Ljubljani. Nakon te sezone otišao sam na kaljenje u Orijent i vratio se, da bih već 1982. debitirao za mladu reprezentaciju Jugoslavije, brzo završio i u A reprezentaciji, zatim i u olimpijskoj reprezentaciji Jugoslavije. Dogodilo se da sam u jednoj godini igrao za – tri reprezentacije.'

A što je bilo sa školom?

'U to vrijeme funkcionirale su Šuvarove škole. Išao sam u elektrotehničku, ali danas jedino što od toga znam jest zamijeniti žarulju. I to one stare, klasične', s velikim osmijehom je priznao Gračan.

Dakle po struci je isto što i bivši hrvatski izbornik Ante Čačić. Ali nastavio je Gračan školovanje.

'Da, upisao sam Ekonomski fakultet. Ali kako sam u to vrijeme igrao i za Rijeku, pa za brojne državne selekcije, bio sam non-stop na putovanjima. Tjedno barem po tri, četiri dana nisam bio kod kuće. Koferi su non-stop bili u opticaju i jasno je da sam morao prekinuti studij. Međutim nakon povratka iz Španjolske još sam kratko igrao u Rijeci, ali istovremeno sam upisao Kineziološki fakultet, smjer nogomet, i počeo učiti za trenera.'

Teške ozljede noge i neviđena upornost

Prije odlaska u Španjolsku nosio je i dres Hajduka. No već u prvoj utakmici doživio je veliki udarac jer je u jednom duelu s igračem Rijeke Mladenom Mladenovićem, a utakmica se igrala na Kantridi, slomio nogu.

'Mislim da je tu najveća odgovornost bila na meni. Htio sam se dokazati u novom klubu, ali nisam bio psihički spreman za taj ogled. Napravio sam tehničku grešku pri primanju lopte, ona mi je otišla ispod noge, okrenuo sam se za njom i došlo je do duela u kojem mi je puknula noga. Znači, u normalnim uvjetima, da sam bio najspremniji, to se vjerojatno ne bi nikada dogodilo. Međutim tako se poklopilo. I onda čovjek počne razmišljati drugačije. To mi se dogodilo u ljeto 1986. godine, 10. kolovoza, mislim u 19 sati i 20 minuta. Cijelu 1987. godinu nisam igrao i tek 1988. godine počeo sam se vraćati. U to vrijeme nije bilo toliko razvijena medicina. Tada je sve odrađivala 'priroda', pa kako bude. Potom mi se na istom mjestu dogodio novi lom jer sam počeo prerano s treninzima, dok sam bio u vojsci. Igrali smo u Gospiću nekakvu utakmicu. I bilo je pitanje kada ću se uopće vratiti. Ali onda je u meni proradio inat i tek tada sam postao siguran da ću se vratiti. Jako puno mi je u tom slučaju pomogao i dr. Tomljanović, koji je poslije bio i predsjednik Rijeke, u onoj famoznoj 1999. godini, kada nam je ukradeno prvenstvo.'

Bio je Gračan član Hajduka tri godine, ali s obzirom na lom noge, baš se i nije naigrao u 'bilom' dresu.

'Da, nisam baš odigrao puno utakmica. Ali zanimljivo, bez obzira na malo utakmica, kada sam se vratio na teren, dali su mi kapetansku vrpcu. Na neki način to je bilo priznanje za upornost, rad i talent.'

Nakon Hajduka, Gračan je četiri sezone nosio dres Reala. Ali ne onog madridskog, koji im je 1984. godine ukrao pobjedu i plasman u osminu finala Kupa UEFA, nego onog iz Ovieda.

'Ufff... Sjećam se i te 1984. godine. Bio sam jedan od važnijih igrača Rijeke, a u prvoj sam se utakmici nešto i ozlijedio. Bila je to povijesna utakmica. Primili smo gol u završnici utakmice, koji nas je kasnije koštao i prolaska. Potom smo igrali uzvrat u Madridu. Izgubili smo 3:0, a nama su isključili tri igrača. 'Ubio' nas je austrijski sudac. Bio je to cirkus. Real je poveo iz nepostojećeg penala, zabio je Butragueno, mi smo imali već tri isključena igrača. Od ta tri crvena kartona, jedan je dobio Damir Desnica zbog prigovora, a svi znamo da Desnica ne može govoriti. Poslije, kada sam bio u Oviedu, sreo sam se s tim igračima Real Madrida, koji su igrali uz Michela, Sanchiza, Butraguena, u drugoj ekipi, bili smo u jednom klubu, a Butragueno mi je pričao o toj utakmici, ali meni uopće nije bilo do smijeha. Real je te godine osvojio Kup UEFA, a to mu je bila najteža utakmica.'

Početak trenerske karijere uz igračkog idola Skoblara

Trenerski put počeo je uz Skoblara, kao pomoćnik u Rijeci, potom je surađivao s Ćirom Blaževićem te s Brankom Ivankovićem, a prvi samostalni posao vođenja odradio je u proljeće 1998. godine, kada je preuzeo momčad Rijeke. Vodio je Gračan momčad s Kantride dvije i pol sezone, između ostalih i te 1999. godine, kada je Croatia u zadnjem kolu uzela naslov, odnosno kada je sudac Krečak svirao zaleđe Hasančiću i otkinuo im pobjedu nad Osijekom, odnosno uskratio naslov prvaka.

I baš poput jednog od svojih učitelja, Ćire Blaževića, Gračan je jedini trener u Hrvatskoj koji je vodio sva četiri najveća naša kluba - Dinamo, Hajduk, Osijek i Rijeku.

'Lijep je to osjećaj, ali svaki od tih klubova je specifičan, svaka momčad, svaki klub. Teško je kod nas raditi jer kod nas, iako se to sada možda polako mijenja, čim nemaš rezultat utakmicu, dvije, tri, vrši se pritisak na trenera. Onda je treneru teško raditi posao. U Osijek sam stigao u njihovoj borbi za ostanak. Osijek u tom trenutku ni sam nije znao što želi, jer predsjednik Novalić bio je u pritvoru. I bilo je sve jako teško. Ali potom sam se preselio u Kamen Ingrad, s kojim sam napravio velik iskorak. Igrali smo u Europi, nes(p)retno smo ispali od Schalkea, u ligi smo bili treći, pa smo igrali Intertoto kup te ispali od moskovskog Spartaka. Onda je stigao poziv iz Dinama, ali nisam se dugo zadržao (op.a., bila je to sezona kada je Dinamo promijenio četiri trenera i u proljetnom dijelu igrao u tzv. ligi za bedaka). Međutim u svim tim klubovima upoznao sam neke nove ljude, stekao nove prijatelje, s kojima dan-danas imam sjajne odnose. To mi je, ustvari, najveći dobitak, bez obzira što sam promijenio toliko klubova.'

Od 2013. godine, odnosno nakon što je Niko Kovač napustio klupu mladih te umjesto Štimca preuzeo A selekciju, Nenad Gračan dobio je u ruke hrvatsku U-21 selekciju.

'Pozvali su me, sjeli smo, razgovarali i tako je krenulo. I ostao sam, evo, već tri ciklusa. U tom prvom bili smo prvi u skupini, ali kako je sustav natjecanja bio drugačiji, pa smo morali u razigravanje, igrali smo dodatne kvalifikacije protiv Engleske. U sljedećim kvalifikacijama do zadnjeg smo se kola borili sa Švedskom za prvo mjesto, ali imali smo šaroliku momčad, a na neke od najvažnijih utakmica nismo dolazili s ekipom koja bi bila na nivou. Bilo je dosta povreda, neki su bili priključeni A reprezentaciji. Sada smo se sjajno našli igrači i ja i ostvarili smo san. Nakon 14 godina osigurali smo nastup Hrvatske na Euru.'

Znači, i Zlatko Dalić ima dio zasluga za ovaj uspjeh?

'Apsolutno. I ovim putem bih mu zahvalio. Imamo vrlo korektan odnos. On je s Draženom Ladićem svojevremeno osjetio što znači raditi s mladima i zna kakvi su to problemi kada ne možeš računati na najbolje igrače generacije. Jer ipak naša baza nije tako široka. Obećao je da nam neće dirati te neke važne igrače i zbilja smo tako surađivali.'

Možda bi mu se ta dobrota mogla obiti o glavu jer vidimo da bi svi ti igrači, oni koji su izborili plasman na Euro, htjeli i putovati na prvenstvo. Drugim riječima, možda odbiju Dalićev poziv za kvalifikacije?

'Ma, ne... U Italiju će ići svi. Nama taj kvalifikacijski termin pada u šestom mjesecu, kada su nam pripreme za Euro. I kada završe te obveze u A reprezentaciji, svi nam se mogu priključiti. Eventualno tko bi mogao raditi probleme su klubovi tih igrača, ali ne očekujem ni to jer znamo da i sve ostale reprezentacije, npr. Španjolske, Njemačke, Francuske, imaju igrače u najvećim klubovima. Vjerujem da ćemo, samo daj, Bože, zdravlja, imati najjaču ekipu.'

Dakle i Vlašića i Halilovića i Šunjića i Brekala... A što je, recimo, s Antom Ćorićem? On je zasad u drugom planu u Romi.

'Kod svih tih igrača talent je naglašen. Ponavljam, samo da ne bude ozljeda. I da kompletni dođemo na tu završnicu. Sigurno da je bitno pri svemu tome da imaju nekakav kontinuitet, da imaju minutažu. Normalno je da kroz reprezentaciju, posebno ako imaš rezultat, dobiješ i drugačiji tretman u klubu. Tako sam razgovarao i s Alenom (op.a., Halilovićem), koji se našao u raskoraku: mislim da je okruženje itekako krivo za sve što mu se događalo. Jer sa 16 godina ne znaš jesi li u U-19, U-21 ili A reprezentaciji, pa putuješ, pa se spremaš igrati s Dinamom europske utakmice. Sad se stabilizirao i napravit će sve što može i što želi. Objasnio sam mu sve, dali smo mu kapetansku vrpcu i on je to na najbolji način vratio. Svojim igrama i kvalitetom to zaslužuje. Problem je i što je otišao u Milan, koji je veliki klub, ali očekujem da će dobiti šansu. Ćorić je u ovom kadru, definitivno, baš kao i Šimić, Bočkaj... Sada nisu bili pozivani na ove tri utakmice, ali probat ćemo možda još neke igrače. Imat ćemo prostora, kroz prijateljske utakmice, jednu u studenome, pa dvije u ožujku, pa i kroz pripreme. Želimo pojačati konkurenciju, ali sve ovisi o samim igračima.'

Ova generacija ima mogućnost plasmana na Olimpijske igre u Tokiju 2020. godine, baš kao što ste vi bili na Igrama 1984. u Los Angelesu?

'Bio sam, osvojio brončanu medalju. To je poseban događaj. Istina, ne zaradi se toliko. Ali to je san svakog sportaša jer može ispuniti posebne ciljeve. A ono što je najljepše jest boravak u tom olimpijskom selu, u kojem vidiš najveće sportaše svijeta te odlaziš na utakmice na koje ne bi mogao jer si u klubu. Vjerujem da si nitko od nogometaša ne može priuštiti odlazak na Svjetsko atletsko prvenstvo. Ali ovako lijepo dobiješ akreditaciju i ideš na sve priredbe koje želiš. Ja sam tako gledao Michaela Jordana kako igra košarku.'

Zanimljivo, Nenad Gračan okružen je samo ženama. Doduše, uz njega se na obiteljskim fotografijama pojavljuje i punac, otac aktualne supruge Danijele, dok ostatak žena čine bivša supruga Jasna i kći iz prvog braka, Nina, koja ima dvije kćeri - Stelu i Laru.

Iz braka s bivšom kraljicom svijeta, Danijelom, ima još tri kćeri - Lauru, Emu i Almu.

'Kažu - ako si okružen ženama, onda si sretan čovjek. I ja uistinu mislim da jesam sretan čovjek. Kažu mi, vidjet ćeš kada dođeš u neke godine što je kćerka. Ali znam i po sebi, kada mama nešto treba, sestra je uvijek ta koja će to obaviti. No, moram priznati, kada se dogovorimo za izlazak, onda nastaje problem. I bez obzira što imamo dovoljno kupaonica, kada su u pitanju tri ili četiri žene, jasno je da uvijek kasnimo. Tada me uhvati nervoza, izađem iz kuće, šećem, samo da ne puknem. A još gore je što u tim trenucima nema nikakvih utakmica na TV-u, pa da barem korisno utrošim vrijeme (ha, ha, ha)...'

Nastavio je Gračan u opuštenom tonu.

'Moram dodati da u kući s nama živi i punica, što je dodatni plus. Ali s njom sam u jako dobrim odnosima, ona rješava sve probleme, ako dođe do njih. I onda kada gledam te obiteljske fotografije, posebno sada kada mi nema oca, na njima smo od muških samo punac i ja.'

Sadašnju suprugu Danijelu upoznao je u marini u Ičićima, u kojima njezin otac ima restoran. Kako je i prije upoznavanja bio čest gost u Ičićima, punca je poznavao duže.

'Da, njezin je tata radio ovdje po restoranima, u Liburnia hotelima. A kada sam počeo izlaziti s Danijelom, uspostavljen je drugačiji odnos jer ipak je on otac moje supruge. No najvažnije je da smo ostali prijatelji. Gledamo utakmice zajedno, družimo se, stalno me prati, ide na utakmice sa svojim prijateljima. Velika mi je podrška.'

Kad već nisu vaše cure...

'Tek se najstarija kći, Laura, nešto zanima oko sporta. Ostale tek tu i tamo pitaju za rezultat. Ali zato je omiljena tema moda. Meni je to pomalo monotono, ali što ću? (ha, ha) Jer ja sam, kao što sam već rekao, sretan čovjek.'

Pohvalio se Gračan pjevačkim talentom.

'Kad sam u okruženju koje mi odgovara, onda sam raspjevan, opušten, ne smije biti nikakvog grča oko toga što ću pjevati, što ću govoriti. Hvala Bogu, imamo taj restoran, pa se često znamo družiti s obitelji, prijateljima, kumovima. A posebno mi je pun listopad, jer sva su mi djeca rođena između 1. i 15. listopada, osim toga, i unuka je rođena u listopadu, ali i moja mama. Čak je i pokojni otac rođen 14. listopada. Ove godine smo to druženje ipak odradili nešto kasnije jer zbog obaveza u reprezentaciji nisam ih stigao prije okupiti.'

U slobodno vrijeme pročita knjigu, najčešće triler, dok od glazbe sluša sve što mu u danom trenutku odgovara. Ipak, ima jednog omiljenog pjevača.

'Elvis Presley, imam nekoliko njegovih albuma.'

Otkrio nam je Gračan još jednu stvar koja ga jako opušta.

'Volim kuhati. Zbilja uživam u tome. I kada imam slobodan vikend, primim se svega, od nabavke i odlaska na tržnicu. Roštilj, peka, prilozi... Punica mi ponekad 'pomogne' savjetom, jer i ona se voli odmoriti malo od nas. Kada bih morao kuhati svaki dan, onda bi to bilo naporno, no ovako kuham s ljubavlju i zbilja mi je to gušt. Čak si i pustim laganu glazbu, popijem čašu hladne malvazije. I najdraže mi je kada punica kaže da je super, iako možda i nije, te da samo nastavim tako. Volim kuhati, ali ne svaki dan.'