Pobjedom nad Goricom prošlog vikenda Rijeka se odvojila na vrhu tablice SuperSport HNL-a te tri kola prije kraja ima bod prednosti u odnosu na Dinamo, odnosno tri više od Hajduka. Ove subote momčad Radomira Đalovića gostuje na Šubićevcu i jedina joj je želja vratiti se kući s tri boda.

Naravno, prilika je to koju nitko ne želi propustiti, pa tako ni 42-godišnji Đalović, Crnogorac koji je prije trenerske imao i iznimno uspješnu igračku karijeru.

Sve je počelo u vašem Bijelom Polju.

'Tako je, bio je to klub Jedinstvo. I baš sam se veselio svakom treningu, neopterećeni smo se zabavljali, ali očito i dobro igrali te smo stigli do naslova prvaka Crne Gore. U to vrijeme, na prostoru tadašnje države Srbije i Crne Gore, igrao se i turnir na kojem su bili prvaci Srbije, Kosova, Crne Gore… Na tom je turniru igrala i Crvena zvezda, koja me očito vidjela i prepoznala, pa su me zvali da dođem u Beograd. I tako sam se s 13 godina preselio u Zvezdu, u kojoj sam bio pet godina, s time da sam zadnju bio na posudbi u Železniku', prisjetio se Đalović u našem serijalu Intervjua subotom svojih početaka.

Otići od kuće s 13 godina pretpostavljamo da nije bilo jednostavno?

Nimalo, jer završio sam sedmi razred. I bio sam zapravo dijete. No tražio sam neki svoj put. Živjeli smo u stanu pokraj stadiona, bilo nas je puno, jer živjeli su tamo igrači iz tri generacije, '81., ’82 i ’83. Svi smo bili klinci, ali zapravo nam je bilo lijepo.

Iz tog vremena pamtite i Nemanju Vidića, koji je napravio veliku karijeru.

Bilo je puno dobrih igrača, jer Zvezda je dovodila najveće mlade talente. Pa je tako tamo bio i Vidić, koji je od svih nas napravio najveću karijeru. No ostalo je i to neko prijateljstvo. Ipak smo živjeli zajedno pet godina.

Ipak, niste ostali u Zvezdi, već ste 2002. stigli u Zagreb.

Da, Zagreb je tog ljeta postao prvak Hrvatske. Došao sam na probu te smo igrali na turniru u Zenici. I mislim da sam dobio nekih 25 minuta, ali očito je i to bilo dovoljno jer su mi odmah rekli da ostanem.

Kakav je osjećaj bio doći u Zagreb? Ipak ste imali reputaciju 'igrača Zvezde'.

Mislim da sam bio među prvima, ako ne i prvi, koji je došao iz tadašnje Srbije i Crne Gore. S time što sam ja Crnogorac. I moram priznati, mislim da je to nešto najbolje što mi se moglo dogoditi u tom trenutku - da dođem u Zagreb. Bilo mi je fenomenalno. Prihvatili su me vrhunski. Klub je u tom trenutku bio prvak, ali zapao je u stanovite probleme. Osim toga, u kvalifikacijama za Ligu prvaka ispali smo od Zalaegerszega, a da smo ga prošli, igrali bismo protiv Manchester Uniteda. Ali na moju sreću, kao mladog igrača, dogodilo se da su oni iskusniji, poput Krpana, Olića i Hasančića, otišli. I onda se otvorio prostor i za mene, došao je novi trener Jurčević i tako sam dobio priliku igrati u klubu koji je bio idealan za razvoj mladih igrača.

Jeste li imali kakvih neugodnosti?

Ma nikakvih. I iskreno, o tome uopće nisam ni razmišljao. Išao sam srcem, vodila me jedino želja igrati nogomet. I ne da nije bilo neugodnosti, dapače, svi su se brinuli o meni. Ponavljam, to mi je bio najbolji potez u karijeri.

Obitelj vas je također podržala?

Apsolutno, oba roditelja, oba brata. Posebno ponosan na mene bio je otac, danas nažalost pokojni. On je bio taj koji mi je rekao – sine, slobodno idi. Tako da nisam uopće ni puno razmišljao, bila je to velika prilika za mene. Tada, u tom trenutku, Zagreb je ipak bio prvak.

Anegdota s Poljuda

Ali doznali smo za jednu anegdotu s Poljuda, kada vam nije bilo baš svejedno.

Da (ha, ha...), koliko se sjećam, pobijedili smo na Poljudu. I sišla su dolje pod tribinu nekakva dva navijača. Bili su zapravo glasni, nešto i vikali i priđu do mene te me pitaju: 'Hej, a gdje je onaj Đalović?' Ja shvatio da bi moglo biti opasno, dosjetim se iste sekunde i kažem im: 'Ma nemam pojma, mislim da je ušao u bus.' I odu oni mene tražiti tamo, a ja otišao na drugu stranu. Iako ne vjerujem da bi se takva situacija dogodila da ih nismo pobijedili.

U te tri godine, koliko ste bili u Zagrebu, promijenili ste nekoliko velikih trenerskih imena.

Da, protiv Zalaegerszega vodio nas je Ivan Katalinić. Ali nije dugo bio. Potom nas je preuzeo Nikola Jurčević, bili su to njegovi trenerski počeci. Potom nas je kratko vodio i Milivoj Bračun, kao i Mile Petković. Naravno, ne mogu preskočiti Cicu Kranjčara, vrhunskog čovjeka, odličnog trenera, s kojim sam se dosta pratio kroz karijeru. Jer bio sam s Cicom i u Iranu, točnije u Sepahanu, a potom i u crnogorskoj reprezentaciji.

U dresu Zagreba zabijali ste Dinamu, pa ste se goli valjali po snijegu, ali i Hajduku. I to u onoj godini u kojoj je Hajduk zadnji put bio prvak.

Sjećam se te utakmice protiv Dinama. Zabio sam prekrasan pogodak, gotovo iz nemoguće situacije. Naravno, obuzela me euforija, a bio je snijeg pod zapadnom tribinom, pa sam skočio u njega. Butina je branio i možda je to jedan od najljepših golova u mojoj karijeri. Što se Hajduka tiče, u toj polusezoni - jer sam otišao u siječnju 2005. u bundesligaša Arminiju - dok sam ja bio u klubu, upisali smo obje pobjede. I zabio sam Hajduku. Mislim da sam im zabio četiri, pet golova.

Je li vas zvao netko iz tzv. velike četvorke?

Zvao me Ćiro u Dinamo. I to odmah nakon prve sezone u Zagrebu. Ali ne znam što se dogodilo, pa se to nije realiziralo. Također, prije nego sam otišao u Arminiju, zvala me i Rijeka.

Bundesliga je ipak bila veći izazov?

Tako je, bio sam već dvije i pol godine u Zagrebu. U to vrijeme sam igrao i za mladu reprezentaciju Srbije i Crne Gore. Bili smo drugi u Europi, izgubili smo finale od Italije i onda sam u zimskom prijelaznom roku otišao u Arminiju. Zagreb me prodao, s time da sam imao i dobar ugovor, na godinu i pol, plus tri godine. Ali sam bio nestrpljiv. I to mi je zapravo bila najveća greška.

Pa igrali ste puno u Arminiji. Što se dogodilo?

Igrao sam stalno. Došao sam kao mlad, zabio sam i Bayeru jedan od ključnih golova, za ostanak u Bundesligi. Ali moja projekcija je bila da nakon tih godinu i pol budem prvi napadač. Doveli su me kao četvrtog napadača, igrača kojeg se pripremalo. I kada je sve bilo kako treba te sam trebao potpisati ugovor na tri godine, postavio sam uvjete. Oni su u tom trenutku bili u pravu, a ja nisam razmišljao. Zbog toga sam otišao. I zbilja žalim, jer Njemačka je sjajna zemlja za nogomet i nogometaše. Trebao sam ostati, ali nisam dobro reagirao. Žalim samo zbog Bundeslige, ni zbog čega više ne žalim.

Zlatko Dalić doveo me u Rijeku

Uslijedila je epizoda u Turskoj.

Neslavna. Trebao sam biti pojačanje, ali nisam se snašao. Imao sam tek 23, 24 godine i teško mi je to palo. Zato me jako veselio povratak u Hrvatsku.

Vratili ste se u Hrvatsku, ali ne u Zagreb, nego u Rijeku.

Da, Zlatko Dalić doveo me u Rijeku. Top trener, imali smo odličnu suradnju i odličnu ekipu, a te sam sezone bio i najbolji igrač lige. Uz to sam bio drugi strijelac sezone, ne znam točno, s 18 ili 19 golova. I tada sam igrao najbolji nogomet u karijeri. Šteta jedino što nismo imali uvjete kao sada. Čak smo odlazili trenirati u Šmriku.

Ipak, nakon samo jedne sezone na Kantridi, prodali su vas Rapidu iz Bukurešta.

Da, potpisao sam ugovor na četiri godine, ali nakon samo godinu dana odlučio sam se na povratak u Rijeku. Bilo mi je lijepo u Rapidu, uložili su puno u mene, ali inzistirao sam na povratku, odrekao sam se novca. Međutim Rijeka je tada bila u velikim financijskim problemima, skoro se ugasila. Prodali su me u ruski Amkar. Ipak, cijelo to vrijeme bio sam u crnogorskoj reprezentaciji, uz Cicu Kranjčara, pa kada je otišao s tog posla u iranski Sepahan, povukao me sa sobom.

Dakle imate mu razloga biti zahvalni?

Naravno. Zbilja sam ga volio. A u Iranu nam je bilo sjajno, osvojili smo kup. Igrali smo pred 120 tisuća gledatelja protiv Persepolisa. Cico, najveći trener, bio je legenda i u Iranu, jer je godinu ranije sa Sepahanom osvojio naslov iranskog prvaka. Stvarno fenomenalan period u mojoj karijeri.

Odlazak u Sepahan otvorio vam je vrata na istoku.

Da, jer sam s iranskim klubom igrao azijsku Ligu prvaka. Pa me tako zvao klub iz Šangaja. Ali bio sam tamo svega pet mjeseci, a sljedeće dvije godine proveo sam u Tajlandu. Znam da ljudi tamo vole ići zbog turizma, ali i nogomet im je dobar. Osvojio sam i kup.

Za kraj karijere izabrali ste rodnu Crnu Goru.

I zapravo sam na kraju karijere osvojio jedini naslov prvaka, s Budućnosti iz Podgorice. S time da smo odlično igrali i u Europi. I na samom kraju, kada praktički nisam mogao više, a nisam bio spreman na kraj karijere, igrao sam u još dva manja kluba. A možda najpametnije što sam napravio bilo je to što sam upisao za trenersku licencu A i B.

Kada ste osjetili želju za trenerskim poslom?

Ne znam točno kada, ali zamjeram si što sam previše dugo čekao. Trebao sam ranije prestati s igranjem i posvetiti se trenerskom poslu. Mislim da je bit u tome da se što prije odlučiš za nešto, iako sam znao da ću ostati u nogometu, jer to je moj život i uvijek me to zanimalo. Analizirao sam, pisao sam treninge, još dok me Dalić vodio u Rijeci, a pamtim i Cicine treninge. Tako sam se primio knjige, završio taj prvi dio školovanja u Crnoj Gori, čak sam malo i pomagao u crnogorskoj reprezentaciji. Ali onda mi je stigao poziv iz Rijeke. I normalno, bio sam sretan što sam uopće dobio priliku raditi u klubu kao što je Rijeka. Također, otvorila mi se prilika da upišem za Pro licencu u Hrvatskoj.

U Crnoj Gori pamte se Kranjčarovi rezultati

Osim što ste zahvalni Hrvatskoj na prilici da igrate, dobili ste i priliku školovati se za trenera.

Da, Hrvatska i HNS pružili su mi jako puno. I zahvalan sam direktoru Kubli te predavačima Mariću, Prskalu i Gričaru. S time da i dalje učim i školujem se, a dečki rade stvarno dobar posao, jer vidim koliko mladih i dobrih trenera izlazi iz akademije.

Spomenuli ste i reprezentaciju Crne Gore, a ona je pod Cicinim vodstvom bila hit. Remizirala je s Englezima čak i na Wembleyju.

To je najbolji plasman reprezentacije Crne Gore. Istina, nikad se nismo plasirali ni na jedno veliko natjecanje, ali pod Cicom smo izborili dodatne kvalifikacije i izgubili od Češke. Ali, da, remizirali smo na Wembleyju. Imali smo odličnu momčad, odličnu koheziju, bili smo hit. Pobjeđivali smo Bugare, Velšane… Siguran sam da i svi u Crnoj Gori pamte te utakmice. I nekako nakon Kranjčarova odlaska i ja sam prelomio da više ne igram za reprezentaciju.

Igrali ste i protiv Italije, u kojoj je tada nastupao i Fabio Cannavaro, donedavni Dinamov trener. Vjerojatno vas je baš on i čuvao?

Sjećam se, bila je to teška utakmica u Podgorici. Igrali su i Buffon, Zambrotta, Pirlo, Chiellini… Sve vrhunski igrači. I sada, kada smo se sreli, on kao trener Dinama, ja kao trener Rijeke, razmijenili smo tek nekoliko riječi. U svakom slučaju, Cannavaro je veliki gospodin. Baš kao i Gattuso. Doduše, protiv njega nisam igrao, jer u toj drugoj utakmici nije me ni bilo.

Kad ste stigli u Rijeku, kao pomoćnik, jeste li imali viziju u kojem će se smjeru razvijati vaša karijera?

Dočekali su me treneri Tadić i Budicin. I meni je jedina misao bila da sam počašćen što sam uopće dobio priliku. Jer Rijeka je klub koji mi je puno dao, koji mi puno znači. Normalno, radeći s tim trenerima, stjecao sam nova iskustva i znanja. Svi do jednog, Jakirović, pa i njegov pomoćnik Salatović, Cosmi, Sopić, jako su mi puno pomogli. Od svakog od njih sam ponešto uzeo, baš kao i od onih koji su me vodili kroz igračku karijeru. Da ih sve opet ne nabrajam, ali i da dodam Portugalca Peseira.

Potez kojim ste kupili Armadu jest onaj ostanak u klubu, iako vas je Sergej Jakirović želio povesti u Dinamo.

Jakirović je moj prijatelj i napravio je odličan rezultat. Naravno, družili smo se i izvan nogometnog terena. I on je želio da s njim idemo svi, od Salatovića, Ivančića, Roguljića… No osjećao sam se da bih izdao ljude u Rijeci jer sam došao u klub prije njega. I oni su mi dali priliku. Iako meni ni na kraj pameti nije bilo hoću li nekoga time kupiti ili ne. To je za mene bio normalan slijed. Vjerujte mi, da je došao i Manchester City, meni to ne bi bila opcija.

Vidimo da ste vrlo temperamentni kada vodite utakmicu. Baš kakav je i Sopić. Kako su takva dva karaktera uspjela funkcionirati i surađivati?

Sve je bilo OK. Sopić je dobar trener, dobar tip. I on je napravio dobar rezultat ovdje, imam samo pohvale za njega. Kao i za Jakirovića, Budicina, Tadića… Jedino je Cosmi bilo malo teže - nova zemlja, nije znao jezik. Nije mu bilo jednostavno.

Malo-pomalo dogurali ste do toga da samostalno vodite Rijeku. Je li vas to povjerenje iznenadilo?

Kad se školuješ, pa kad se kreneš nečim baviti, normalno je da sanjaš raditi velike stvari. Tako sam i ja sanjao, razmišljao sam o tome, i kada su predsjednik Mišković i direktor Raič-Sudar odlučili da sam ja taj, bio sam presretan. Bio sam spreman i prihvatio sam taj izazov. Vjerujem u sebe, a također pretpostavljam da su i oni procijenili da to mogu. Iako je to velik izazov, posebno zato što mi ovaj klub puno znači, s obzirom na to da sam igrao u njemu. Vjerujem u svoj rad, dajem cijelog sebe za svaki trening, za svaku utakmicu, za svaku analizu. Vjerujem u rad i nadam se da će se na kraju ostvariti rezultat. Osim te Olimpije, kada smo doživjeli težak poraz i kada smo imali brojne izostanke igrača zbog bolesti, a potom i zbog svih onih koji su nam otišli, mislim da jako dobro guramo. Blizu smo kraja. I onda će se podvući crta. Vidjet će se što smo napravili. Ali ja vjerujem, s obzirom na sve uloženo u ovih godinu dana, da ćemo polučiti dobar rezultat.

O potezima predsjednika Rijeke Damira Miškovića

Predsjednik Mišković tijekom zimske pauze dodatno vam je otežao posao prodajom Pašalića, Galešića, Smolčića… Iako vjerujemo da ni njemu nije jednostavno održavati i financirati klub.

Sigurno da mi nije bilo jednostavno ostati bez takvih igrača. Međutim, prije svega, kad krenem govoriti o Miškoviću, moram to napraviti iz dva kuta. Iz kuta ljudi i ove nove ere, ovih zadnjih 12 godina, čovjek je napravio čudo. Pogledajte infrastrukturu, rezultate već godinama… I kad navikneš ljude da tako cijelo vrijeme budeš u vrhu, onda je jasno da očekuju da tako uvijek bude. A ja sam u Rijeci bio i dok Miškovića nije bilo. Ogromna je razlika. Znam ja, sve napreduje, svi napreduju itd. Ali u trenucima u kojima je Mišković uzeo klub, prijetilo mu je ispadanje u drugu ligu, prijetio mu je bankrot. Pogledajte na kojem je sada nivou. Tako da on ima moj veliki respekt, bio ja sutra tu ili ne bio. Što se navijača Rijeke tiče, ali i za grad, oni moraju biti sretni da je Mišković tu. A što se prodaje igrača tiče, naravno da nije lako kad ti odu tri najbolja. S time što su nam ranije otišli i Hodža i Ivanović i Pjaca. Ali klub nije samo sjedio. On tako funkcionira, bitna je stabilnost. Doveli smo dobre zamjene i moramo se nositi s odlaskom tih igrača. Spremni smo, znamo to, konstantno razgovaramo s predsjednikom i spremni smo na odlaske. To je neminovnost u nogometu i neminovnost kod nas u klubu. I meni je isto čast, odnosno da smo prodali te igrače za 16, 17 milijuna eura. To je veliki uspjeh i za klub i za mene kao trenera. I sigurno je da će i ovo ljeto biti odlazaka. To je neminovnost, ali i prepoznatljivost Rijeke. A na nama je, na direktorima, na meni kao treneru i na svima zajedno da nađemo druge igrače, zamjene, jer mislim da smo idealan klub i da mnogo igrača želi doći u Rijeku. Imamo prekrasan grad, izvrsne uvjete, izvrstan klub. Ovaj klub je posložen kao obitelj, svi smo zajedno, svi se družimo. I u takvoj atmosferi mnogi igrači koji nisu uspjeli vani dođu nama pa ožive karijeru. Ili igrači kao što su Pašalić i Ivanović, stigli su nam iz četvrte lige, pa su dogurali do reprezentacije. To samo potvrđuje da je ovdje dobra priča, da se dobro radi.

Imate li kakav rezultatski imperativ, odnosno morate li osvojiti kakav trofej?

Rijeka kao klub svake godine ima cilj da bude u Europi. Ali nikad nismo imali nad glavom mač predsjednika da moramo biti prvak. Međutim, kada dođeš u priliku, kao što je sada, gdje si na koračić do naslova, gdje si u finalu Kupa, normalno je da si sam staviš taj pritisak i nadaš se da ćeš osvojiti nešto od tog dvoje. Kažem, najzaslužniji su igrači koji su nas doveli do ove prilike. Jer, evo, tri kola prije kraja u borbi smo za naslov. I da smo ispali iz Kupa, odnosno da smo četvrti, vjerojatno sada nitko ništa ne bi rekao. Ali ovako smo u prilici i želimo te trofeje.

Bi li vas zadovoljio jedan trofej?

Sigurno da bi, ali mi idemo po oba. Nema kalkulacija, maksimalno idemo u svaku utakmicu. I kao što sam već rekao, kada sve završi, podvući ćemo crtu.

U superlativima ste govorili o Kranjčaru, Daliću... Imate li nekog trenera kojeg biste kopirali?

Volim kako radi Jürgen Klopp. Pratio sam ga kako je radio u Liverpoolu, prije u Borussiji. Također, Paula Fonsecu, s kojim sam puno razgovarao nakon naše utakmice protiv Lillea. Volim nogomet s puno presinga, direktne igre, nikakva tiki-taka. No sve su to stilovi, ali za njih moraš imati i igrače. I ne možeš reći - ja želim tako igrati. Moraš vidjeti čime raspolažeš. Imam sreću što sam već dugo ovdje i što sam sve te igrače upoznao kroz rad s drugim trenerima. Znam koliko mogu, njihovu kvalitetu. I znam njihove rezerve koje su imali.

Prošli ste puno klubova, igrali s mnogim igračima. Ali kojeg ili kojih se sjetite po izvrsnom nogometu?

Kruno Lovrek, Robert Prosinečki, Anas Sharbini i Mirko Vučinić.

I za kraj, u kvalifikacijama za SP Crna Gora će igrati protiv Hrvatske. S kakvim izgledima? Jer poznajete i Prosinečkog.

Ha, ha.. Robi je bio genijalac. Zovem ga da mi doda, on meni govori: 'Samo trči, doći će lopta, ne brini.' A što reći? Jako mi je drago da je baš on izbornik i da je dobio podršku predsjednika saveza, bez obzira na onaj negativan niz na početku mandata. Prosinečki je tu podršku zaslužio, a to i opravdava, jer sada već imamo šest bodova. U grupi smo koja je teška, a Hrvatska spada u top reprezentacije svijeta. Nama je bitno da se pokažemo u što boljem svjetlu. I sigurno neće biti lako u Crnoj Gori. Sjećam se da je, kada smo mi igrali, Cico usadio vjeru u nas igrače da nas nitko na domaćem terenu ne može pobijediti. I nadam se da ćemo nešto uspjeti napraviti, jer Prosinečki jako dobro poznaje Hrvatsku.

Možete mu i vi dati pokoji savjet, jer evo ima i igrača Rijeke u reprezentaciji.

Nadam se da će ih biti još više. Ne mislim samo na ove koji su bili ovdje u nedavnoj prošlosti. Međutim ne trebam ja Prosinečkom ništa savjetovati. On je strašan tip, bio je klasni igrač, kao što je sada i trener. I čast mi je bila što sam pred kraj njegove igračke karijere bio u istoj momčadi. Čak smo bili i cimeri.