Hrvatski izbornik Igor Štimac najavljuje da reprezentaciju u budućnosti vidi u formaciji 3-4-2-1; njegov donedavni pomoćnik Igor Tudor oprobao ju je već već u prvoj utakmici s Hajdukom. Koje su prednosti, a koji nedostaci tog sustava i mogu li Hrvatska i Hajduk biti uspješni s njime?
'Ne bismo trebali shvaćati sustav kao način da se dobije nogometna utakmica', izjavio je Roberto Martinez, mladi menadžer koji posljednje gotovo četiri godine vodi Wigan Athletic. 'Sustav čine igrači, on mora njima odgovarati.'
Iako se gotovo uvijek spominje u kombinacijama kad neki od većih klubova traži novog trenera, ostao je sa slabašnom momčadi s kojom ga svake godine čeka bespoštedna borba za opstanak. Do sada je u tome upravo čudotvorno uspijevao, izronivši na kraju svake sezone na polovici prvenstvene ljestvice – hoće li i u tekućoj nekako osigurati ostanak u Premiershipu, tek ostaje da se vidi.
39-godišnji Martinez specifičan je po tome što jedini među otočkom elitom redovito koristi sustav s trojicom u obrani. Njegov 3-4-3 već je dugo prvi izbor za Wigan, razvio je nekoliko varijacija i permutacija (što defenzivnijih, što ofenzivnijih), no španjolski stručnjak i sam priznaje da ga je na tu formaciju nadahnuo Walter Mazzari s Napolijem.
U Serie A danas većina momčadi igra u nekoj varijanti rasporeda s trojicom u obrambenom redu. Najrasprostranjeniji je moderni 3-5-2 kojim se redovito služi prvak Juventus, ali nekoliko drugih ekipa vrlo često primjenjuje i 3-4-3, pa (kao i Wigan) i onu njegovu inačicu koju su u svojim vizijama zacrtali Štimac i Tudor: 3-4-2-1. Osim Napolija primjeri su Palermo, Siena, Udinese, Bologna, Roma (nakon Zemanova odlaska).
Razlika između ovog i 'normalnog' 3-4-3 je u tome što se ne igra s 'klasičnim' krilima, nego s dvojicom polušpica iza isturenog napadača: u Napoliju to, primjerice, mogu biti Hamšik i Pandev iza Cavanija, a u ovoj 'novoj' Romi npr. Lamela i Totti iza Osvalda. S 3-4-2-1 eksperimentirao je i Joachim Löw, kad je potkraj 2011. u prijateljskoj utakmici s Ukrajinom (bilo je 3:3) postavio trojicu u obrani, a u napadu Götzea i Özila iza Gomeza (u njegovoj izvedbi bio je to praktično 3-6-1).
No to je samo teorija; formacije su prilično apstraktni i relativni pojam otvoren za različite interpretacije, koji osim toga i ne mora govoriti puno o tome kako momčad na terenu zaista igra. Kako kaže Martinez: sustav čine igrači. Nijedna formacija nije dobra ili loša sama po sebi, nego njen uspjeh ovisi o nizu faktora – karakteristikama igrača koje imate na raspolaganju, njihovim konkretnim zadacima na terenu te, naravno, o suparniku.
Ima li Hrvatska igrače za takav sustav? Ima li Hajduk? I što bi se od tih igrača očekivalo na terenu da njihova izvedba donese željeni rezultat?
Moglo bi se reći da Igor Štimac od samog početka svog mandata pokazuje određenu averziju prema ulozi klasičnog defenzivnog veznog – onog čija je prvenstvena uloga razbijanje suparničkih napada i jednostavnost u igri prema naprijed. Čini se da izbornik naginje sastavljanju veznog reda isključivo od kreativaca, kojima su onda povjerene i znatne defenzivne dužnosti. U sustavu s četvoricom u obrani (dvojicom središnjih te dvojicom bočnih braniča) to je dosta riskantno jer ne postoji pravi 'osigurač' u pozadini veznog reda, ali i zato što je, posljedično, povučenom playmakeru kao što je Luka Modrić ograničen manevarski prostor prema naprijed.
Logično je za pretpostaviti da je takav Štimčev stav jedan od razloga za razmišljanje o prelasku na tročlanu obranu, gdje nema toliko izražene potrebe za 'destruktivnim' veznjakom kao u danas dominantnom 4-2-3-1: primjetno je da je u Serie A takvih igrača danas manje nego u drugim ligama, ali je zato više povučenih playmakera. Osim toga, dodavanjem još jednog stopera ojačava se obrana, što je osobito važno ako u nju nemate puno povjerenje.
Otac Totalnog nogometa Rinus Michels svojevremeno je rekao da momčad uvijek treba igrati s jednim braničem više nego što druga momčad ima napadača. Ako je suparnik igrao s trojicom u napadu, Michels bi postavio četvoricu; ako su s druge strane bila dvojica napadača, onda s trojicom braniča. To je do neke mjere i danas ostalo važeće pravilo: međutim, budući da još malo tko na elitnoj razini igra s dvojicom napadača, standard su postali fleksibilni i ofenzivni bekovi – oni vode bitke s krilima (bilo kod 4-2-3-1, bilo kod 4-3-3), dok u sredini najčešće gledamo jednu špicu protiv dvojice stopera.
Glavna prednost trojice u obrani je ujedno i njen glavni nedostatak u susretu s bilo kojim sustavom koji ne koristi dvojicu napadača. Nudeći dodatnu sigurnost u sredini obrane, čime se otvara prostor za više kreativnosti u vezi, taj raspored znači i da momčad koja se brani pred svojim golom ima ne jednog, nego dvojicu igrača više od suparnika koji napada – a ta neravnoteža mora se odraziti, odnosno donijeti suparniku prednost drugdje na terenu.
Zato obrana mora biti izrazito fleksibilna i aktivna. Dvojica 'bočnih' stopera moraju biti sposobni neprestano naizmjence izlaziti prema naprijed da bi pomogli blokirati suparničkog središnjeg ofenzivnog veznjaka ili presjeći dodavanja iz pozadine; moraju se također izvlačiti na stranu i u suradnji sa znatno više postavljenim bekovima (Englezi bi rekli 'wingbacks') preuzimati suparnička krila. Središnji stoper onda može djelovati više-manje kao 'čistač' ili, u ambicioznijoj varijanti, preuzimati njihovu ulogu izlaženja prema naprijed i ordinirati okomito od svog gola pa praktično do centra. Za takvu je ulogu najpogodniji adaptirani defenzivni veznjak, koji mora imati fantastičan pregled igre, biti sjajan u postavljanju i oduzimanju lopti te točan u predaji.
Konkretno, u hrvatskoj reprezentaciji bi desni stoper mogao biti Ćorluka, lijevi Lovren, a u sredini Šimunić kao čistač. Alternativno, središnji bi, 'proaktivni' stoper mogao biti netko od naših defenzivnih veznjaka (Vukojević, Ademi, Radošević), u kojem bi slučaju Šimunić mogao preseliti lijevo umjesto Lovrena. U debiju Igora Tudora na klupi Hajduka ta su trojica bili Maloča, Milić i Milović – mladog Milića, koji može odigrati i kao stoper i kao zadnji vezni, trener je postavio u sredinu.
Kod 3-4-2-1 bočni su braniči postavljeni više prema naprijed (wingbacks), u liniju s dvojicom kreativaca u sredini, ali ipak ne baš toliko visoko kao desni i lijevi vezni kod 4-4-2. Na njih otpada velika većina napadačkog djelovanja preko boka, ali se očekuje i da pokrivaju suparnička krila, te se u slučaju potrebe vraćaju da bi stvorili peteročlanu obrambenu liniju. Znakovita je Štimčeva izjava od prije nekoliko dana da u budućnosti vidi Perišića 'na poziciji koju sada igra Strinić' – Wolfsburgov igrač je prema naprijed znatno kvalitetniji od Dnjiprovog, a nije uopće loš ni u obrambenim zadacima te bi se mogao adaptirati za ovu poziciju. Sa suprotne desne strane bio bi, dakako, neupitni Darijo Srna.
U Hajduku bi te pozicije kvalitetno mogli pokriti i Vršajević i Lima – ovdje ne ih s hrvatskim reprezentativcima ne uspoređujemo kvalitetom, nego samo karakteristikama. No lako je moguće da nijedan od njih dvojice iduće sezone više neće biti u Splitu (a možda neće ni Jozinović), pa će trebati naći nova rješenja.
Što se tiče središnjih veznjaka, tu bi sve trebalo biti jasno. Pozicije koju su za Hajduk protiv RNK Splita odigrali Andrijašević i Sušić, u reprezentaciji bi pripale Luki Modriću te još jednom igraču donekle sličnih karakteristika – Kovačić bi bio idealni izbor. No to ne može biti dovoljno, budući da gotovo sve momčadi danas u sredini veznog reda imaju igrača više. Razigravačima je potrebna pomoć, netko tko će kvalitetno povezati njihovu malo dublju poziciju i napad.
Moguće su mnoge kombinacije, ali nijedna momčad koja igra u rasporedu 3-4-2-1 ne koristi klasične napadače kao obje polušpice. Mogu to biti u sredinu povučena krila, nogometaši koji se najbolje snalaze u ulozi 'drugog' napadača, fantasisti koji bi ranije igrali klasične 'desetke', neumorni trkači s jakim defenzivnim sklonostima...
Tudorova pilot-verzija – Vuković i Caktaš iza Kouassija – u teoriji uopće ne zvuči loše, drugo je pitanje zašto nije upalila. No koga bi Štimac tu stavio? Od mnogih kombinacija na raspolaganju, najizvjesnije je da ne bi upalila ona bez ijednog pravog veznjaka: dok se Mandžukić, Olić i Eduardo (vjerojatno s različitim uspjehom, ali treba testirati) mogu postaviti i kao špice i kao polušpice, a na ovoj bi poziciji vjerojatno dobro mogao odigrati i Perišić, teško je zamisliti ovakav napad bez ijednog kreativca – onog koji će podvaliti 'zadnji pas'. A Ivan Rakitić ove sezone pruža sjajne igre za Sevillu na poziciji središnjeg ofenzivnog veznog. Dojam je da su njegove karakteristike na toj poziciji bitno bolje iskorištene nego u reprezentaciji, gdje je guran na krilo. U ovoj ulozi možda bi bio još bolji.
Sustav čine igrači, kaže Roberto Martinez. A po igračima bi se Hrvatska mogla jako dobro snaći u rasporedu 3-4-2-1. Po trenutnom stanju, mogao bi i Hajduk, ali nitko živ ne zna koji će igrači dočekati jesen u Splitu...
Što više razmišljate o toj formaciji, po svoj prilici će vam se sve više činiti optimalnom. Ali njena anđeoska privlačnost može biti i 'fool's gold': za razliku od 4-4-2, koji se igra gotovo instinktivno, ovim je sustavom pakleno teško ovladati, pogotovo kad je u pitanju sinkronizacija fleksibilne, multifunkcionalne obrane... Na svaki uspješni Napoli dolazi po jedan Palermo i Siena koji, po svemu sudeći, ispadaju iz lige. 3-4-2-1 može iz prve upaliti na 'ho-ruk' protiv slabašnih i bojažljivih ekipa poput Walesa, ali ozbiljnije momčadi potpuno će vam razbucati obranu ako niste dovoljno uvježbani – kad je Martinezov Wigan prvi put probao s trojicom u obrani, Chelsea ga je nakantao 8:0.
Potrebno je dugo vrijeme za uvježbavanje – vrijeme koje Hajduk može imati tek na ljeto, a reprezentacija možda na pripremama za Brazil, ako se kvalificira. Hoće li Tudor i Štimac, a i mi s njima, imati dovoljno mudrosti i strpljenja?
