Pamćenje je selektivno. Ćirine reprezentacije iz devedesetih sjećamo se, između ostaloga, po nevjerojatno kreativnoj sredini terena s trojicom playmakera: Bobanom, Asanovićem i Prosinečkim, kojima su pomagali vrlo ofenzivni bočni braniči Jurčević/Stanić i Jarni. Mnogi od nas će se iznenaditi kad danas bace pogled na sastave iz tog vremena.

Primjerice, spomenuti je vezni trojac na SP-u u Francuskoj započeo samo tri od sedam naših utakmica: protiv Jamajke, Argentine i Nizozemske. U ostalima je Ćiro ili koristio Krunu Jurčića (Japan, Rumunjska) ili je Zvonimir Soldo bio prebačen iz obrane na zadnjeg veznog (Njemačka, Francuska). Osim toga, protiv Jamajke je desnog bočnog igrao Dario Šimić, a ne ofenzivni Stanić, dok je protiv Nizozemske uz svu trojicu playmakera igrao i Jurčić, a Šuker praktično bio jedini napadač. Preostaje, dakle, samo susret s Argentinom – onaj koji smo najlošije odigrali.

Kod Mirka Jozića se još uvijek igrao 3-5-2, s najmanje šestoricom defenzivaca. Uz jednog 'čistog' kreativca (Prosinečki ili Rapaić), izbornik je u sredini obavezno koristio Soldu ili Tomasa te Niku Kovača, koji je tada igrao znatno više prema naprijed, ali je bio podjednako neumoran u osvajanju lopti. Niko je kod Otta Barića postao defenzivni vezni i štitio obranu u kojoj više nije bilo napadački orijentiranih bočnih braniča – na Euru 2004. protiv Švicarske su igrali Šimić, R. Kovač, Šimunić i Živković, protiv Francuske je Tudor zamijenio Živkovića, a protiv Engleske su počela sva petorica spomenutih, s Nikom Kovačem ispred njih.

Cico Kranjčar je svoj dekadentni 3-4-1-2 temeljio na svome sinu Niki kao klasičnoj 'desetki', za što je bilo potrebno uposliti dvojicu defenzivnih veznjaka (u pravilu N. Kovač te netko iz kvarteta Vranješ, Leko, Tomas i Tudor) kao zaštitu. Ugledni engleski analitičar Jonathan Wilson možda je preoštar kad kaže da je ta momčad zapravo igrala sa sedam obrambenih igrača, jer i Srna, a donekle i Babić su bili vrlo ofenzivni na bokovima, ali Niko Kranjčar je bio jedini pravi kreativac i do SP-a 2006. igra je postala potpuno predvidiva, izuzetno spora i mučna za gledati.

Slaven Bilić je napravio veliku stvar kad je konačno zacementirao obranu s četvoricom u liniji, a Kranjčaru pridodao još dvojicu kreativnih veznjaka, Modrića i Rakitića. No to je značilo da se sredina nužno mora ojačati snažnim i neumornim defenzivcem, a u Niki Kovaču je imao idealnog čovjeka. 'Niko je bio naš najvažniji igrač', rekao je. 'Na terenu je bio metronom, određivao hoće li se ritam naše igre raspasti ili ne. Uvijek je igrao iza lopte, usporavao suparničke napade, štitio obranu i omogućavao ofenzivcima da se prestroje.'

Wilson je više puta iznio mišljenje da je korijen svih kasnijih problema hrvatske reprezentacije bilo umirovljenje Nike Kovača, kao i ono da je zbog toga Luka Modrić (najprije u reprezentaciji) počeo igrati puno povučenije i postao tzv. 'deep-lying playmaker'. Uoči lanjskog Eura, upitao je Bilića za komentar.

'Da, bilo je jako teško naći zamjenu za Kovača kad se povukao, dugo smo lutali u izboru i patili zbog toga', potvrdio je Slaven. 'Moderni 'holding midfielder' mora biti spoj odličnog defenzivca, ali i tehničara koji dobro barata loptom i ima kvalitetan pas. A takvih je jako malo i zato mnogi igraju s dvojicom na toj poziciji. To zaista jest bio razlog zbog kojeg je Luka morao dolaziti dosta duboko po loptu i igrati povučenije nego ranije.'

U sustavu 4-2-3-1, koji je već dugo dominantan u svjetskom nogometu, spomenuta dvojica su u pravilu različiti profili igrača: jedan (uvjetno rečeno) destruktivac, odnosno ono što Englezi zovu 'holding midfielder', i jedan (jednako uvjetno) kreativac ili deep-lying playmaker. Kad su obojica 'destruktivci', postoji opasnost da momčad postane razlomljena na obranu i napad, bez prave poveznice. To se, recimo, dogodilo Nizozemskoj kad je na lanjskom Euru forsirala razbijače De Jonga i Van Bommela. Ako je, pak, obojici kreativnost jača strana, gubi se smisao sustava – jer time se predaleko od suparničkog gola 'žrtvuje' njihova sposobnost građenja igre, bez da to pruža adekvatnu zaštitu obrani.

I u drugim je sustavima jedan igrač sredine terena primarno defenzivac po prirodi. Kod 4-4-2 ta je razlika obično najmanje izražena, jer protiv momčadi koje igraju s petoricom u vezi (kao kod 4-2-3-1 ili kod 4-3-3, gdje krila postaju dodatni veznjaci) 'specijalizirane' si vezne igrače možete priuštiti jedino ako imate jako kvalitetnog defenzivnog i isto takvog ofenzivnog, pa onda eventualno možete igrati u 'rombu' s povučenim krilima.

No malo tko će se odvažiti na nešto što u praksi stvara rupu u samom srcu veznog reda, pa momčadi čija formacija povremeno podsjeća na (na najvišoj razini) gotovo izumrli 4-4-2 obično imaju dvojicu veznjaka opće prakse (od kojih jedan ima primarno defenzivne zadatke), igraju puno izravnije i napadaju preko bokova. Primjer za to je Manchester United, koji nema klasičnog veznog destruktivca, a ima samo jednog igrača kojemu je prirodna pozicija ofenzivni vezni. To je, naravno, Shinji Kagawa, ali on na tom mjestu igra jedino kad su iza njega u sredini još dvojica igrača – najčešće Carrick i Cleverley

Barcelona igra s jednim defenzivnim veznim; što god mislili o Sergiu Busquetsu, po obrambenoj igri teško ćete mu naći ravna bilo gdje. Bayern s kreativnim Schweinsteigerom kombinira defenzivce koji su usto i jaki na lopti, Javija Martineza ili Luiza Gustava. Real Madrid ima Khediru - primarno defenzivca koji može puno pružiti i u ofenzivi – kao i Xabija Alonsa, koji je jedan od najboljih dodavača na svijetu, a usto odličan i u defenzivi.

Tomislav Ivić znao je govoriti da će se u budućnosti igrači dijeliti samo na obrambene i napadačke, ali da će svi morati znati igrati i u jednom i u drugom smjeru. To se predviđanje sve više pokazuje kao istinito, ali u posljednje se vrijeme promijenila ravnoteža između obrane i napada: dok je prije desetak godina postalo uobičajeno imati šest (primarno) defenzivaca i četiri ofenzivca, sada je odnos puno češće pet naprema pet.

To je povezano s evolucijom pozicije defenzivnog veznog: u devedesetima su igrači 'Makelele-tipa' nastali kao odgovor na napuštanje formacije s dvojicom napadača – kako je jedan od tih postao povučen, pokrivao ga je suparnički 'razbijač'. No taj se povučeni napadač mogao izvlačiti na stranu – ako ga je defenzivni vezni slijedio, stvarao se slobodni prostor u sredini, pa su mnogi treneri posegnuli za još jednim defenzivnim veznim kako bi je zatvorili.

Ali činjenica je da se evolucija taktike događa u ciklusima i da svaku akciju slijedi reakcija. Kad je igra postala previše negativna i fizička, treneri su počeli povlačiti kreativce dublje u sredinu terena, pogotovo one koji su dobri u oduzimanju lopti i općenito defenzivnim zadacima – na toj poziciji, uostalom, imaju više prostora i za građenje igre nego bliže suparničkom golu, gdje ih čekaju dvojica defenzivnih veznih. Tako je i Luka Modrić postao povučeni playmaker.

Kad pogledamo profil igrača koji su na raspolaganju Igoru Štimcu, ali i sustav 4-2-3-1 u kojem će Srbija u Zagrebu gotovo sigurno igrati, kao ključno se nameće pitanje defenzivnog veznog. Tu ulogu mogu odigrati Modrić, Rakitić, Kovačić i Badelj – primarno kreativci, dodavači i playmakeri koji su donekle dobri u defenzivnim zadacima. Može li se sredina veznog reda složiti samo od njih i postaviti sastav s šestoricom ofenzivnih/kreativnih igrača, ili jedan u vezi mora biti netko od onih drugih – primarno trkača, oduzimača, destruktivaca – što su Vukojević, Ademi i Radošević?

U formaciji 4-4-2 s Modrićem i Badeljem u sredini igrali smo protiv Walesa i imali dominaciju. No Srbija nipošto nije na istoj kvalitativnoj razini kao momčad čija se taktika svodi na 'dodaj Baleu i trči za njim' i koju je u izravnom ogledu porazila s 6-1. Kad je Štimac pokušao igrati bez 'pravog' defenzivnog veznog na svojoj premijeri protiv Švicarske (koja je igrala 4-2-3-1, kao što će i Srbija), to je bio potpuni fijasko – ne toliko zbog toga što su u momčadi bila trojica napadača, nego zato što nitko nije štitio obranu, pa su nam se gosti ušetavali pred gol kako god su htjeli... Badelj protiv ozbiljnijeg suparnika naprosto ne može biti alternacija Vukojeviću (ili nešto kompletnijem, ali neiskusnijem Ademiju; ili mlađahnom Radoševiću koji mjesecima nije igrao ozbiljni nogomet).

Realno gledajući, Hrvatska je dovoljno jača i iskusnija od Srbije da bi je trebala pobijediti neovisno o konkretnoj formaciji – ako se pravilno primijeni. Postoji puno pitanja oko jednog, drugog ili mogućeg trećeg sustava, ali sve je to samo teorija; na Igoru Štimcu je da pokaže zrelost u taktičkom odlučivanju i provođenju u praksu. Teško je zamisliti da ćemo ga poslije utakmice slaviti kao taktičkog genija, jer dosad ništa na tom tragu nije pokazao. No razumno je očekivati da nas ne osramoti i izabere način na koji bolja momčad može doći do pobjede.