'Ovdje ima ljudi koji će sada moći prebroditi teške situacije u životu jer će pamtiti ovaj trenutak. Ovi ljudi zaslužuju svu radost. Možda se zbog toga sada osjećam opuštenije, uspjeli smo im pružiti to veselje. (...) Gledali su igru Diega Armanda Maradone i možda se u ovom uspjehu osjeti i njegova zaštita', rekao je trener Luciano Spalletti nakon utakmice protiv Udinesea, u kojoj je Napoli i matematički osigurao titulu koju je trener posvetio pokojnom bratu Marcellu.

Sudbina je htjela da Spalletti sa svojim igračima proslavi titulu u gradu u kojem je postigao prve trenerske uspjehe u Serie A, kad je Udinese senzacionalno 2005. osigurao nastup u Ligi prvaka. Prošao je otad razne klubove, uključujući velikane Romu i Inter, sa Zenitom je dvaput bio prvak Rusije, ali scudetto još nije osvojio. Sad je uspio, u 64. godini je najstariji trener kojem je to pošlo za rukom. Osjećao je da je došao njegov i Napolijev veliki trenutak.

'Nisu mi vjerovali kada sam kroz sezonu govorio da možemo osvojiti naslov. Došao sam osvojiti ovo, to je sve', rekao je istom prilikom, podsjećajući na prethodnu sezonu u kojoj je Napoli bio treći i ušao u Ligu prvaka.

Spalletti možda neće u Napulju zadobiti status kakav već više od tri desetljeća ima Maradona, čiji svetački prikazani lik krasi ulične kapelice najvećeg grada talijanskog juga, no učinio je - s igračima, posebno Victorom Osimhenom i Kvičom Kvaratškelijom - tamošnje ljude beskrajno sretnima. Svaka čast Interu, Milanu, Juventusu... i svim njihovim titulama, ali nijedan talijanski grad nije toliko poistovjećen sa svojim klubom kao što je slučaj s Napuljem i Napolijem. Nije ni čudo to što su se u najgorim danima pandemije Napolitanci hrabrili pjevanjem navijačkih pjesama sa svojih prozora.

Otud i takvo slavlje zbog trećeg scudetta u povijesti kluba, i to osiguranog punih pet kola prije kraja prvenstva jedne od najjačih europskih liga. Da su kolo prije pobijedili kod kuće Salernitanu, umjesto neočekivanog remija, postavili bi novi rekord u Serie A. U Udinama im je trebao najmanje neriješen rezultat, a navijači su se tresli od iščekivanja dok Osimhen nije izjednačio svojim 22. golom u prvenstvu. A onda je krenula fešta na tribinama u Udinama, gdje je bilo više od deset tisuća Napolitanaca, uz još pet tisuća koji su ostali izvan stadiona, a još više na stadionu Diego Armando Maradona u Napulju, na kojem se utakmica gledala na velikim ekranima.

Napulj nikad nije imao reputaciju mirnog grada

A najviše na ulicama Napulja, ponekad i sasvim nekontrolirano, toliko da je 26-godišnjak umro od prostrijelne rane, a stotine su ranjene u pucnjavi, gužvi ili od opeklina i otrovnih plinova zbog gomile upotrijebljene pirotehnike. Teško je i zamisliti što će se sve događati nakon zadnjeg kola, kad Napoliju 4. lipnja na proslavu stiže Sampdoria, još jedan bivši Spallettijev klub.

Napulj nikad nije imao reputaciju mirnog grada, tamošnji temperament žestok je i za uobičajene predodžbe o Mediterancima, pogotovo kombiniran s nasljeđem koje je u tom dijelu Italije izgradila zloglasna Camorra, napuljska mafija. Dio tog mentaliteta kanalizira se i kroz nogomet, a Napoli je institucija s kojom se poistovjećuju manje-više svi, pa je i razumljiva euforija zbog okončanja noćne more koja traje od 29. travnja 1990., kad je pobjedom nad Lazijem osigurana druga i dosad posljednja titula prvaka u povijesti kluba.

Bilo je to vrijeme u kojem je Napuljem još hodao neprikosnoveni napolitanski bog Diego Maradona, bez kojega vjerojatno ne bi bilo ni te ni one prethodne titule iz 1987. Sve otad Napoli je padao (puno više) i uspinjao se (nešto manje), prolazio kroz financijske krize, dočekivao i ispraćao stvarne i lažne nogometne zvijezde, sve dok se kockice nisu opet posložile pametnom kadrovskom politikom i dovođenjem pravih igrača, onih koji doista donose promjenu.

Nakon prošlogodišnjeg plasmana u Ligu prvaka, titula je sada došla najviše na krilima trenera Spallettija te (uz počast i ostatku momčadi) Victora Osimhena, najboljeg strijelca Serie A, i sjajnog playmakera Kviče Kvaratškelije. Njih su se dvojica pokazala kao možda najubojitiji napadački par današnjeg europskog nogometa, ali svakako najveće otkriće godine.

Istina, Osimhen je u Napulju još od 2020., ali je ove godine uzletio poput rakete. U ukupno 35 domaćih i europskih utakmica zabio je 28 golova, koliko i u prethodne dvije sezone zajedno. Nigerijski reprezentativac je iz Lillea došao u Napoli za 40 milijuna eura, danas vrijedi više od 100. A tek su mu 24 godine i tko zna gdje će mu biti kraj.

Gruzijac Kvaratškelia još je mlađi, samo su mu 22 godine, a već se potvrdio kao apsolutna senzacija. Uz brojne asistencije i lude prodore po lijevom krilu, u 39 utakmica postigao je ukupno 14 golova te je ključni čovjek Napolijeve igre. Zato su mu i nadjenuli nadimak Kvaradona i zasluženu desetku ne nosi samo zato što je u Napoliju ona 'umirovljena'. Prošle godine doveden je iz gruzijskog Dinama iz Batumija, a plaćen je 15 milijuna eura. Transfermarkt ga danas procjenjuje na 85 milijuna, no kad podigne pehar talijanskog prvaka, ta će se brojka sigurno korigirati. Nije teško zamisliti kakva bi bila reakcija navijačkog puka u Napulju pokušaju li ga prodati nekom klubu iz društva najbogatijih.

Uz ove akvizicije, za Napoli je ključna veza sa svojim gradom i navijačima. CNN je nedavno prenio riječi službenog spikera na stadionu Diego Maradona, legende Napolija Danielea Bellinija zvanog Decibel, čije najave igrača na YouTubeu bilježe milijune pregleda. One sve objašnjavaju, makar i uz ponešto uobičajene patetike:

'Teško je ljudima izvan Napulja objasniti što radimo za svoj klub. Kažem im da je nama klub kao cura, kao majka, nešto posebno.'

Nakon više od tri desetljeća bolnih poraza, ova je titula za Napulj više od sporta. Ona je pobjeda nad bogatim rivalima sa sjevera (dobro, nije ni Napoli baš sirotinja), što je refleksija dugogodišnjih ekonomskih tenzija između dva dijela zemlje. Kako kaže autorica knjige 'Više od Maradone: Rođenje, smrt i ponovno rođenje Napolija' Kirsten Schlewitz, ovo nije samo prva titula za Napoli nakon tako dugo vremena, nego i prva koju je od Maradone naovamo osvojio neki klub južnije od Rima.

'Ovo nije klub koji ide unaokolo i novcem bira igrače. Napoli je ponosan na nalaženje dobrih igrača bez puno troška i njihov razvoj', kaže Schlewitz.

Nogomet je, kako vole ondje reći, Napulju i Napolitancima dio DNA. Kad Napoli igra kod kuće, malo toga je vrijedno pažnje. Jedan od važnih razloga takvog odnosa je činjenica da je Napulj jedini od većih talijanskih gradova koji ima samo jedan veći klub. Milano ima Milan i Inter, Rim Lazio i Romu, Torino Juventus i Torino, Genova Sampdoriju i Genovu... Napulj je potpuno identificiran sa svojim klubom, nema podjele na tabore. Pisac ovog članka nedavno je u jednoj većoj turističkoj destinaciji naletio na nekoliko autobusa talijanskih gimnazijalaca iz raznih gradova. Momci i cure šetali su se unaokolo odjeveni kako se inače odijevaju momci i cure, no iz jednog autobusa skoro svi su izašli u svijetloplavim klupskim majicama.

A povijest Napolija je duga, kroz njega su prošli mnogi veliki igrači, no samo je jedan Maradona. Pod Vezuv je stigao 1984. iz Barcelone u tada rekordnom transferu od 12 milijuna eura, što je iznos koji danas dobivaju mlađi juniori. S njim je stigla i neviđena euforija, ali i uspjesi, jer klub je dotad imao u vitrinama samo dva kupa, osvojena 1962. i 1976.

Prvo prvenstvo Italije osvojeno je 1987., kao i talijanski kup, a tri godine kasnije došao je i drugi scudetto, također s Maradonom. U međuvremenu su osvojili i Kup UEFA u sezoni 1988./89. Prva je titula ludo proslavljena, organiziran je 'pogreb' Juventusa, a parola dana bila je 'Ostatak Italije je poražen, rođeno je novo carstvo'. No te su četiri godine ispale iskorak iz normalnosti, a ne trend. Došle su mračne godine.

Samo godinu nakon trijumfa 1990. masovnim odlaskom najboljih igrača počeo je rezultatski pad, a potpuno potonuće došlo je kad je Maradona pao na testu na narkotike, dobio zabranu igranja od 15 mjeseci i osramoćen napustio Italiju. Samo osam godina nakon osvajanja titule klub je ispao u Serie B, osvojivši bijednih 14 bodova u 34 utakmice. Te godine za Napoli je igrao i Aljoša Asanović.

U elitno društvo vratili su se u sezoni 2000./2001, ali ne zadugo. Zbog financijskih problema dvije godine zaredom su proglasili stečaj i bačeni prvo u drugu, pa onda čak u treću ligu, na najniže grane u klupskoj povijesti koja službeno traje od 1926. No jedna stvar ostala je ista: podrška navijača. Stadion, tada pod imenom San Paolo, obično je bio pun, bez obzira koliko mali bili klubovi protiv kojih su igrali.

I onda je krenuo ponovni rast, Napoli se probudio poput feniksa. U financijski najtrusnijim vremenima u klub je svojim kapitalom ušao talijanski filmski magnat Aurelio De Laurentiis kako bi spasio što se spasiti može i krenuo od nule 2004., kad je klub zapravo ponovo osnovan. U samo tri godine Napoli se vratio u Serie A i već u drugoj prvoligaškoj sezoni plasirao se u europske kupove. Istina, navijačka vojska nije bila baš najsretnija novim, znatno višim cijenama ulaznica, ali uspjesi koji su stigli taj su sukob utišali i bacili u drugi plan. Pojavila se nada u novi uspon na vrh, poduprta osvajanjem triju kupova 2012., 2014. i 2020.

U ovih 16 godina od povratka u elitni talijanski razred Napolijem su prošli uistinu vrhunski igrači - Edinson Cavani, Gustavo Higuaín, Dries Mertens i mnogi drugi, ali i velika trenerska imena poput Rafaela Beníteza ili Carla Ancelottija. No u utrci za scudetto sjevernjaci su i dalje bili dominantni. Sve do ove godine, kad je skupljena momčad u kojoj skoro nije bilo nijednog imena koje bi 'zvonilo' u ušima ljubitelja nogometa. Osim Osimhena i Kvaratškelije, tu su veznjaci Stanislav Lobotka, André-Frank Zambo Anguissa i Piotr Zieliński, iz Turske je u obranu kao pojačanje doveden Kim Min-jae, tu je i lijevi bek Mário Rui, kao i Argentinac Giovanni Simeone. Naravno, i cijela domaća ergela s pouzdanim talijanskim igračima. Doveden je i Spalletti, s reputacijom trenera čije momčadi igraju krasan nogomet, ali obično zakažu u odlučnim trenucima. I ti anonimci doslovno su otpuhali konkurenciju u Italiji, dogodine možda i u Ligi prvaka.

'Uvijek ste mi govorili da hoćete pobjedu i sada smo pobijedili. Sve smo pobijedili. Ovo je ostvarenje sna koji traje 33 godine', rekao je De Laurentiis slavljeničkoj masi okupljenoj na stadionu u Napulju, pred kojom je stajao zagrljen s gradonačelnikom Gaetanom Manfredijem.

A navijači, koji zbog praznovjerja sve do utakmice s Udineseom nisu htjeli izustiti riječ scudetto, sada očekuju da java potraje.