Takvim ludim nizom Engleska je obranila titulu europskih prvakinja u nogometu, najviše čudesnom mentalnom snagom i sposobnošću povratka iz ponora. No kad je kapetanica Leah Williamson podigla trofej UEFA-e, najzaslužnijom za to svi su smatrali jednu osobu: izbornicu Sarinu Wiegman, sad već trostruku prvakinju Europe s Nizozemskom i Engleskom.

'It's coming home', pjevaju engleski navijači na svakom velikom nogometnom natjecanju. Za razliku od muških kolega, nogometašice su u tome doista uspjele. I to dvaput zaredom. I to prvi put izvan Engleske, i u muškoj i u ženskoj konkurenciji. Jasno, izazvale su neviđeno oduševljenje u zemlji, a finale je - osim velikog broja navijačica i navijača na stadionu u Baselu - gledalo više od 16 milijuna ljudi u Engleskoj. Po povratku iz Švicarske u London, odmah su primljene u premijerskoj rezidenciji u ulici Downing, a potom slavile pred tisućama navijača ispred Buckinghamske palače. Igračice su slavljene, ali opet nitko kao Wiegman. Na pozornicu su doveli najdražeg joj izvođača, nigerijskog pjevača Burna Boya. Na oduševljenje mase, spremno je zaplesala i zapjevala na njegove hitove.

A engleski navijači smislili su svoju glazbenu posvetu izbornici, ubacivši ime Sarina u stari hit 'Tequila'.

Sve ono što su reprezentativke Engleske napravile posljednjih godina itekako se osjetilo i na popularnosti ženskog nogometa te sad uredno puni stadione. Stadion u Baselu za finale je bio rasprodan, a atmosfera je bila jednaka onoj na utakmicama muških timova. Ženska ekipa Arsenala, ovogodišnje osvajačice Lige prvaka, svoje će utakmice ubuduće igrati na stadionu Emirates sa 60 tisuća mjesta, na kojem igraju Topnici, a za sljedeću sezonu već su prodale više od 15 tisuća pretplata. Potpisani su i ugovori za televizijska prava za praćenje prve dvije profesionalne divizije engleskog ženskog nogometa. Stvari su otišle toliko daleko da je dan prije finala Eura najavljeno snimanje nastavka popularnog filma 'Baš kao Beckham'.

Nedavno srušen rekord

I dalje, da se ne zanosimo, muški nogomet privlači i više publike, pogotovo više novca, a plaće igračica i trenerica su neusporedive s onima njihovih kolega. Tek prije nekoliko tjedana nogometašica je prodana za više od milijun eura, kada je Kanađanka Olivia Smith prešla iz Liverpoola u Arsenal za 1,1 milijun eura. No možda u tome leži i ključ uzleta popularnosti ženskog nogometa – s malim iznosima puno je više nogometne romantike nego kod muškaraca.

Jasno, uz izbornicu, ogromne zasluge za engleski uspjeh nose igračice, od sjajne golmanke Hannah Hampton pa do zlatnih džokera s klupe Chloe Kelly i Michelle Agyemang. A koliko su želje u titulu ugradile Engleskinje, najbolje svjedoči pouzdana obrambena igračica Lucy Bronze jer je cijelo prvenstvo odigrala s napuklom kosti potkoljenice, a da to nitko nije znao.

'Trpjela sam jake bolove, ali kad igraš za Englesku, onda igraš', rekla je za BBC Sport, potvrđujući zašto njezin tim zovu Lavice.

Priča o Lavicama

A priča o ovim Lavicama počela je 2020. Šefica ženskog nogometa u engleskom savezu, barunica Sue Campbell naumila je pronaći nekoga tko će ih - kako je tada govorila - 'odvesti na Everest'. Na prethodna tri velika natjecanja Engleska je dogurala do polufinala, ali dalje nikako nisu mogle i tražila se zamjena za izbornika Phila Nevillea. Za posao se javilo nevjerojatnih 142 trenerica i trenera, ali tehnička direktorica u savezu Kay Cossington prva je izgovorila rečenicu: 'Postoji jedna sjajna žena po imenu Sarina Wiegman.'

Pedesetpetogodišnja nizozemska trenerica imala je titulu europske prvakinje sa svojom zemljom 2017. i već solidno izgrađenu reputaciju. Angažman u Engleskoj pokazao se i za nju i za Lavice pun pogodak. Od tada su odigrale dva EP-a i Svjetsko prvenstvo, a na sva tri došle su do finala i izgubile jedino ono svjetsko od Španjolske. Potpuno je Wiegman promijenila engleski ženski nogomet te je svoju ekipu pretvorila u rođene pobjednice koje nikad ne odustaju. Nije samo reprezentacija u pitanju, Arsenal je ove godine na krilima nekih od najboljih reprezentativki prekinuo dominaciju Barcelone.

Od početka na klupi Engleske, Wiegman je tražila samo jednu stvar - poštovanje. Došla je s reputacijom odlične igračice, pa još bolje trenerice, imala je iskustvo osvajanja velikog trofeja, a nije nevažno ni to da je u životu bila nastavnica tjelesnog. Njezine igračice govore da je uspjela u nečemu što inače nije lako: postati za svoju ekipu nešto nalik omiljenoj nastavnici koja je našla ravnotežu između posla učiteljice i prijateljice.

U pripremama za Euro u Švicarskoj, kažu engleski mediji, posebno je radila na zbližavanju reprezentativki.

'Mislim da će većina onih koji rade sa Sarinom reći da nam je skoro poput mame. Brine se o našim potrebama, ali je uvijek spremna reći da nešto nije dovoljno dobro i da moramo biti bolje. Našla je ravnotežu između to dvoje, a zahvalna sam joj što mi toliko vjeruje i što se jednako odnosi prema meni kao najmlađoj i prema najstarijima', rekla je još tijekom prvenstva vjerojatna buduća zvijezda Lavica, 19-godišnja Agyemang.

Analitičari otkrili što je ključno za uspjeh

Analitičari s Otoka pak ističu nekoliko osobina izbornice kao ključnih za uspjeh. Prvo, sve odluke, svi planovi usmjereni su samo jednome: što će ekipa pokazati na terenu, što će im najviše pomoći da budu što bolje. Ako je odlučila imati trening, nema te obaveze koju zbog toga neće otkazati. Drugo, iznimno je posvećena detaljima i sa svojim stožerom skoro će forenzički analizirati protivnice. Svaka je sitnica važna. Na koncu, hvali se njezina osobnost, kao i govor tijela i smirenost. Nije gubila glavu ni kad je 12 minuta do kraja utakmice u četvrtfinalu Engleska gubila 0:2 protiv Švedske. I vratilo joj se. Valjda zato i jest vjerojatno najbolja trenerica svih vremena te po kvaliteti ne zaostaje za muškim kolegama.

Uostalom, pokazala se kao iznimna specijalistica za velika natjecanja. S Nizozemskom je osvojila Euro i došla do finala Svjetskog prvenstva 2019., u kojem je izgubila od SAD-a, a onda s Engleskom dva puta postala prvakinja Europe, uz još jedno svjetsko finale, u kojem je poražena od Španjolske. Već sada je s tih pet finala na velikim natjecanjima - i to zaredom - najuspješnija izbornica u povijesti, i u ženskoj i u muškoj konkurenciji. A miljama je daleko od kraja karijere. Bit će zanimljivo sljedeće Svjetsko prvenstvo u Brazilu 2027., kad se Engleska i Španjolska suoče s opet sve boljim Amerikankama i Brazilkama. Wiegman ima još dvije godine ugovora, taman do tog natjecanja, ako ga u međuvremenu ne produži.

A, zamislite, kroz cijelo ovo posljednje Europsko prvenstvo brojni su joj novinari zamjerali selekciju igračica, posebno njezino inzistiranje, koje traje već godinama, na tome da neke od najpopularnijih drži na klupi i ubacuje u igru u posljednjoj trećini utakmice. No svaki put je pogodila, posebno s Kelly i Agyemang, koje su joj uzvratile nekim od odlučujućih golova. Na kraju su joj svi priznali da zna što radi i da je sastav odredila sa samo jednom idejom: stvaranja istinske ekipe. Tko nije spreman prihvatiti svoje mjesto, možda i nešto više epizodnu ulogu, kod Wiegman nema mjesta, bez obzira na ranije zasluge.

Sve je počelo u Haagu

Priča o Wiegman počinje u Haagu, nizozemskom gradu u kojem je odrasla i susrela se s nogometom. No branili su joj igranje s dječacima. A željela je to iznad svega, kao što je nogomet igrao njezin brat blizanac. Njemu je bilo dovoljno pojaviti se na treningu, a Sarina se morala 'maskirati' – uz punu podršku roditelja šišala se kao dječak da nitko ne primijeti da je cura na treninzima u klubu ESDO u haškom predgrađu Wassenaar. U to vrijeme u Nizozemskoj je bilo zabranjeno zajedničko igranje dječacima i djevojčicama, a nigdje na vidiku nije bilo ženskog kluba. No malu Sarinu ništa nije moglo zaustaviti, baš kao što danas pokazuje koliko želi zauzeti važno mjesto u sportu kojim - bar u Europi - dominiraju muškarci.

Prva prilika za igranje s djevojkama došla je u amaterskom klubu HSV Celeritas i tamo su njezine sposobnosti napokon došle do izražaja. Već sa 16 godina dobila je prvi poziv u reprezentaciju, ali je za nacionalni tim zaigrala godinu kasnije u susretu protiv Norveške. Kad je na pragu punoljetnosti prešla u puno bolji KFC 71 iz Delfta, osvojila je i svoj prvi trofej, nacionalni kup. Zaigrala je i na pozivnom turniru koji je 1988. organizirala FIFA, kao uvertiru u prvo Svjetsko prvenstvo održano tri godine kasnije. Nakon osvajanja grupe Nizozemska je ispala od osvajačica brončane medalje Brazilki, no Wiegman je igrom - tada je bila u veznom redu, ali kasnije se posvetila obrani - očito impresionirala.

Da nije bilo tako, sigurno joj ne bi prišao tadašnji američki izbornik Anson Dorrance, legenda sveučilišnog nogometa, i pozvao je na svoje Sveučilište North Carolina. U SAD-u je ženski nogomet bio na sasvim drugoj razini od onoga u Europi, gdje je više izazivao podsmijeh nego stvarnu pažnju. Zato su Amerikanke u ženskom nogometu i danas otprilike ono što su Brazilci u muškom. U sveučilišnoj ekipi Tar Heels, Wiegman je imala priliku godinu dana, uz studiranje, igrati uz kasnije legende poput Mie Hamm, a te godine osvojile su i sveučilišno prvenstvo SAD-a. Odigrala je 24 utakmice i postigla šest golova kao obrambena igračica.

'Igranje za Tar Heels potpuno me promijenilo. U Nizozemskoj sam uvijek mislila da sam drukčija od drugih cura jer želim igrati nogomet svaki dan. Govorili su mi da sam preveliki fanatik. Kad sam otišla u Carolinu, činilo mi se da sam u nogometnom raju', govorila je kasnije.

Kad je završila njezina jednogodišnja američka epizoda, povratak u Nizozemsku bio je povratak u drukčiju realnost. Od nogometa se nije moglo živjeti, pa se zaposlila kao nastavnica tjelesnog u koledžu Segbroek u Haagu i pet godina nije zaigrala ni za jedan klub. Vratila se 1994., sad već kao 25-godišnjakinja, kad je počela igrati za Ter Leede, klub iz Sassenheima, grada blizu Haaga, u kojem je devet godina kasnije i završila igračku, a počela trenersku karijeru. Sve to vrijeme, a i kasnije, bila je i još jest jedna od najglasnijih zagovarateljica pravednog plaćanja nogometašica.

U međuvremenu je postala i jedan od stupova reprezentacije, odigravši službeno 99 utakmica, a neslužbeno (FIFA joj ne priznaje pet utakmica protiv ekipa izvan njihovog sustava) 104 utakmice, i kao kapetanica. No bila je to neka druga Nizozemska od ove današnje, jake, koju je baš ona stvorila kao izbornica. Naime nikad u njezinoj igračkoj karijeri Oranje se nije plasiralo ni na EP ni na Svjetsko prvenstvo. Tada su na našem kontinentu vladale Njemice, Norvežanke i Šveđanke.

Kraj karijere s 34

Igrajući u ekipama u kojima nije imala pritisak pobjeda, možda je formirala i svoju kasniju trenersku filozofiju. Unatoč svim uspjesima, uvijek odaje dojam mirnoće, a u ekipama koje trenira nastoji stvoriti atmosferu bez velikih pritisaka, ma koliko njezina Nizozemska, a sada i Engleska bile favoriti u odnosu na druge. Jednom je rekla da je to tako jer kao igračica nije imala prilike previše uživati u igri.

'Uvijek sam naporno radila. No ako ste već tu, ako radite ono što najviše volite, i radite to na najbolji mogući način, zašto onda ne biste malo i uživali u tome? Kako sam gradila svoju osobnost, željela sam biti što opuštenija. Uostalom, zašto djeca počinju igrati nogomet sa sedam godina? Jer vole ovaj sport', ispovjedila se u jednom intervjuu.

S terena se povukla 2003., bile su joj 34 godine i bila je trudna s drugim djetetom u braku s ljubavi iz djetinjstva, sportskim trenerom Martenom Glotzbachom.

Tri godine kasnije krenula je njezina blistava trenerska karijera. Vratila se u Ter Leede i odmah u toj jedinoj sezoni u klubu osvojila dvostruku krunu, prvenstvo i kup. A onda je iskoristila priliku kad je formirana prva ženska liga i postala prva trenerica u novom klubu ADO Den Haag. Premda je sastav imao nekoliko reprezentativki, prvih nekoliko godina uspjeli su najdalje doći do drugog mjesta, sve dok 2012. napokon nije stigla dvostruka kruna - prvenstvo i kup - uz samo jedan poraz u sezoni. Nakon još jednog kupa ušla je u stožer reprezentacije kao pomoćnica Rogeru Reijnersu i koordinatorica U19 ekipe s kojom je osvojila Europsko prvenstvo 2014. i postavila temelje onome što je tek dolazilo. Već tada nudili su joj mjesto izbornice, ali je odbila.

'Sarina ulazi u novu pustolovinu tek kad smatra da je spremna', objasnio je u jednom intervjuu njezin suprug.

'13 stvari kojih se trebaš odreći ako želiš biti uspješna'

I napokon, u siječnju 2017. potpuno je preuzela reprezentaciju koju je dotad u dva navrata vodila kao privremena izbornica. Dok se pripremala preuzeti klupu, proučavala je treniranje muških momčadi i nastojala uvesti iste standarde u ženski nogomet. Na jednom od prvih sastanaka s igračicama, podijelila im je članak '13 stvari kojih se trebaš odreći ako želiš biti uspješna'. Jedna od tih 13 bilo je 'Odustani od potrebe da se sviđaš drugima'. I to je filozofija koje se do danas drži, čvrsto usmjerena na postizanje svojih ciljeva.

Nije bilo puno vremena za gubljenje, Nizozemska je te godine bila domaćin Eura, a tim je bio u krizi, izgubivši četiri od pet posljednjih utakmica. No s Wiegman za kormilom vratile su se u velikom stilu i neporažene došle do europske titule. U polufinalu su izbacile Englesku, a onda u finalu nadigrale Dansku 4:2.

Slično kao danas s Engleskom, put do finala probudio je euforiju u zemlji, a prijenos završne utakmice gledalo je nevjerojatnih 80 posto Nizozemaca. Narasle su i ambicije, posebno kad su se Nizozemke plasirale na Svjetsko prvenstvo i opet došle do finala, ali su Amerikanke bile prejake i pobijedile 2:0. No bio je to novi signal veličine rastuće trenerske zvijezde Sarine Wiegman. Do kraja karijere u svojoj zemlji došla je još do četvrtfinala olimpijskog turnira. Stiglo je vrijeme za novu pustolovinu, a Nizozemce je šokirala njezina odluka o selidbi u Englesku.

Čim je stigla na Otok, počeo je i rast engleske reprezentacije. Pobjeda od 8:0 nad Sjevernom Makedonijom možda nije još ukazivala što će se kasnije događati, ali su na Euro 2021. Engleskinje stigle bez ijednog poraza pod 'zapovjedništvom' Wiegman, i počelo se prvo potiho, pa sve glasnije govoriti o njima kao o favoritkinjama. Na tom prvenstvu promovirala je strategiju koje se drži do danas - svaku utakmicu počinjala je s istih 11 igračica, a onda kasnije ubacivala uvijek korisne zamjene. Tim je poslušno pratio njezinu viziju i na kraju, baš kao sada u Švicarskoj, kao zlatni džoker pojavila se sjajna Chloe Kelly: ušla je u igru u 63. minuti, a onda pogotkom u finalu na Wembleyju u 111. minuti donijela pobjedu protiv Njemačke.

'Bilo je tijesno, ali koga briga. Pobijedile smo 2:1 i postale europske prvakinje', slavila je nakon što su Lavice prvi put došle do tog trofeja.

Brojna priznanja

Uslijedila su pojedinačna priznanja, od odličja počasnog zapovjednika Reda Britanskog Carstva (CBE) do najbolje trenerice Europe, no Wiegman nikad nije previše marila za takve nagrade. Važnije joj je bilo stvaranje kolektiva i odnosi u njemu. A ekipa joj je sve vratila, i igrom i suosjećanjem kad joj je uoči prvenstva umrla sestra.

Lansiralo je to Lavice u prvu ligu svjetskog ženskog nogometa, a ono 'It's coming home' čulo se i na Svjetskom prvenstvu 2023. Prometnule su se među favoritkinje i cijeli su turnir tako i izgledale. Nadmoćno su prošle grupu i u nokaut-fazi nanizale Nigeriju, Kolumbiju i Australiju te sa šest pobjeda stigle do finala. A tamo su ih u Sydneyju pred više od 75 tisuća gledatelja dočekale Španjolke. Taj put bile su prejake, pobijedile ih 1:0 i još jednom Wiegman pred nosom odnijele trofej svih trofeja.

I onda je došlo još jedno Europsko prvenstvo, peto finale Wiegman na velikim natjecanjima, i treća uzastopna kontinentalna trenerska titula.

Nakon takvog niza, koji će se sigurno još nastaviti i još više učvrstiti Wiegman na čelu liste najuspješnijih izbornica i izbornika svih vremena, ona kao svoj najveći uspjeh i nešto za što se i dalje vrijedi boriti ističe nešto drugo: mijenjanje stava o ženskom nogometu i stvaranje mogućnosti koje su joj bile uskraćivane kao djevojčici.

'Doista volim medalje, ali najponosnija sam na to što danas djevojke imaju perspektivu, mogu igrati nogomet i nositi dresove s imenima omiljenih igračica na njima. Kad vam netko danas kaže 'I moj sin nosi tu majicu', to znači da smo promijenili društvo. Na tu promjenu sam najponosnija. Takve mogućnosti ja nisam imala. A moje dvije kćeri su kao djevojčice igrale nogomet u mješovitim ekipama, i to je postalo normalno. No još je dug put pred nama', rekla je uoči finala ovogodišnjeg Eura.