Lipanj je 1978. Argentinska vojna hunta, koja je na vlast došla državnim udarom 1976., odlučila je da zemlja može, i mora, biti domaćin Svjetskog prvenstva.

General Jorge Rafael Videla i njegova vlada trebali su legitimitet koji sport može donijeti, sjaj međunarodne pozornice, sliku nacije koja funkcionira i napreduje. Argentina je kao domaćin izabrana još 1966., a logo koji će pratiti prvenstvo je dizajniran 1974. Logo se temelji na prepoznatljivoj gesti predsjednika Juana Peróna. Pozdravljanju mase s obje ruke podignute iznad glave. To je bila jedna od najpoznatijih populističkih slika Peróna, a postala je dio nogometne povijesti dvije godine prije nego što je vlast u Argentini promijenjena vojnim udarom.

Vojni vrh bio je svjestan da logo Svjetskog prvenstva simbolizira Perónovu gestu te su ga pokušali promijeniti. No, u tom trenutku dizajn je već bio široko komercijaliziran, a promotivni proizvodi već proizvedeni. Prisilna izmjena izazvala bi lavinu tužbi protiv države pa vojska nije imala drugog izbora nego odustati od svojih pokušaja i ostaviti logo nepromijenjenim.

Dok su u Buenos Airesu i dalje nestajali politički protivnici, dok su majke na Plaza de Mayo kružile u tihom protestu, na stadionima su letjele konfete, a televizijske kamere hvatale su spektakl. I tu leži prva ironija priče koja tek dolazi.

Zaostatak za svijetom u boji

Argentina je 1978. bila jedna od posljednjih zemlja na svijetu koja je prešla s crno-bijelog televizijskog prijenosa na prijenos u boji. Dok je ostatak zapadnog svijeta već godinama gledao nogomet u punom spektru boja, u zelenoj travi, plavim dresovima, crvenim dresovima, itd., argentinska je televizija još uvijek emitirala u tonovima sive.

Ovo je kontekst bez kojeg priča koja slijedi, o Francuskoj, Mađarskoj i zeleno-bijelim dresovima jednog malog kluba iz Mar del Plate nema smisla.

Da bismo razumjeli zašto je sukob dresova bio problem, moramo shvatiti kakav je bio televizijski krajolik 1978. godine. U Europi je prijelaz na TV u boji bio u tijeku kroz šezdesete i sedamdesete. BBC je uveo emitiranje u boji 1967., a ostatak kontinenta polako je slijedio.

FIFA je tražila rješenje

Polako je bila operativna riječ. Milijuni kućanstava diljem Europe i šire još uvijek su imali crno-bijele televizore. A u domaćinskoj Argentini, prijelaz je bio još sporiji. Zemlja je formalno imala crno-bijelo emitiranje sve do 1978., i upravo pred sam turnir, u žurbi koja je imala i politički predznak, vlada je uvela boju.

Za FIFA-u, organiziranje globalnog turnira u eri televizijske tranzicije značilo je jedna stvar. Dresovi moraju biti različito tonski. Jedna momčad u tamnom, jedna u svijetlom. Na crno-bijelom ekranu, tamnoplava i tamnocrvena postaju gotovo isti ton sive. Gledatelji ne mogu razaznati tko je tko. Igrači se stapaju u nerazlučivu masu.

Bez jasnog kontrasta, televizijsko praćenje utakmice postaje pogađanje. FIFA je ovo znala. I godinama je inzistirala na pravilima o kontrastu dresova kako bi zaštitila gledatelje koji još uvijek žive u monokromatskom televizijskom svijetu.

Zaboravna birokracija

Francuska i Mađarska bile su u Skupini 1 na Svjetskom prvenstvu u Argentini, a uz njih su bili tu i Italija te domaćini. Za obje momčadi, treća grupna utakmica, odnosno njihov međusobni dvoboj, bila je potpuno nebitna. Obje ekipe su već bile eliminirane. Italija i Argentina već su osigurale prolaz. Nije bilo ničega konkretnog na kocki osim ponosa i nacionalnog obraza. No, dresovi su bili problem koji je trebalo riješiti administrativnim putem, bez obzira na sportsku beznačajnost utakmice.

U veljači 1978. FIFA je pisala i Francuskom i Mađarskom savezu s uputama: Mađarska treba igrati u svom crvenom domaćem dresu, a Francuska u svom bijelom gostujućem. Logika je bila jasna, crvena protiv bijele, tamno protiv svijetlog, kontrast osiguran, problem riješen, barem na papiru.

A zatim je FIFA promijenila mišljenje. Negdje u kasnom travnju ili ranom svibnju, FIFA je poslala nove instrukcije: Francuska bi trebala igrati u svom plavom domaćem dresu, a Mađarska u svom bijelom gostujućem. Novo pismo, novi raspored, nova logika — možda se netko u Zürichu predomislio; možda je stigla nova informacija o dostupnosti dresova; razlog nije jasno zabilježen. Ono što jest jasno, pismo je stiglo do Francuskog nogometnog saveza. I tu počinje prava priča.

Dužnosnik Francuskog saveza Henri Patrelle bacio je letimičan pogled na dopis, odložio ga i zaboravio. Nije to bila sabotaža, principijelan otpor ili složen birokratski propust. Samo jedan čovjek koji je pogledao papir, nije ga shvatio dovoljno ozbiljno, i nastavio je dalje sa svojim danom.

Kaos pri zagrijavanju

Mjesto radnje je Estadio José María Minella u Mar del Plati, obalnom gradu 400 kilometara južno od Buenos Airesa. Datum je 6. lipnja 1978. Obje momčadi dolaze na zagrijavanje. Francuzi su na zagrijavanju bili u svojim plavim trenirkama, a Mađari u crvenim. Sve normalno, sve u skladu s onim što bi se očekivalo. A onda je jedan od francuskih trenera bacio pogled prema mađarskim igračima i primijetio nešto problematično.

Ispod crvenih trenirki, Mađari su nosili bijele dresove. Bijele. Ne crvene. Mađarska je donijela samo gostujući komplet, bijele dresove. I Francuska je na stadion došla samo s bijelim dresovima. Obje momčadi su u istom tonu, i javlja se problem koji je FIFA mjesecima pokušavala izbjeći.

Panika. Tiha, ali stvarna, organizacijska panika koja se širi od trenera do dužnosnika do FIFA-inih predstavnika na utakmici. Kada su francuski dužnosnici upitani gdje su njihovi plavi dresovi, odgovor je bio da su ostali u Buenos Airesu, otprilike 400 kilometara dalje.

Nije ih se moglo donijeti. Utakmica počinje za sat vremena, možda i manje. Igrači su na terenu. Suci čekaju. Televizijske kamere su postavljene. Milijuni gledatelja diljem svijeta uskoro će upaliti televizore. A dvadeset igrača nosi isti dres.

Atletico Kimberley ulazi u povijest

Netko je imao ideju. Možda francuski delegat, možda FIFA-in nadzornik, možda lokalni organizator koji je poznavao teren, ime nije sačuvano za povijest, ali ideja jest. Postoji li neki lokalni klub u Mar del Plati koji ima tamni dres koji bi Francuzi mogli posuditi?

Dvojica su turnirskih dužnosnika žurno otišla automobilom pitati lokalni klub, Club Atlético Kimberley, imaju li tamni komplet koji bi mogli posuditi Francuzima.

Club Atlético Kimberley je osnovan 1907. u Mar del Plati. Igra u nižim argentinskim ligama te nosi ime po britanskom gradu jer su ga osnovali radnici koji su stigli s britanskim željezničarskim kompanijama na prijelomu stoljeća. Klub koji, u normalnim okolnostima, nikad ne bi imao nikakve veze sa Svjetskim prvenstvom.

Kimberley nije imao tamni komplet. Ono što su imali bili su njihovi domaći dresovi, bijele majice sa zelenim prugama. Zeleno-bijele pruge nisu idealno rješenje, ali na crno-bijelom televizoru, a na to se i dalje mislilo, jer mnogi gledatelji još uvijek nisu imali boju, zelene pruge vidjet će se tamnije od bijele mađarske podloge. Dovoljan kontrast. Jedina dostupna opcija. Francuzi su pristali. Međutim, priča time nije bila gotova.

Dresovi Kimberleyja nisu imali brojeve. Reprezentativni dresovi imaju standardne brojeve ušivene na leđima, a Kimberleyjevi dresovi bili su goli. Pa su organizatori, u žurbi koja se mora zamišljati s određenom komičnom notom uz zvukove iz Bennyja Hilla, na dresove pričvrstili brojeve tko je čime stigao. Ljepilo, igla, što god je bilo pri ruci. Neke fotografije s te utakmice pokazuju igrače s pogrešnim brojevima na leđima. Nije bio nitko posebno pažljiv u tom poslu.

Plavi su postali zeleno-bijeli

I tako je na Svjetskom prvenstvu 1978. reprezentacija Francuske, Les Bleus, zemlja čiji je nacionalni dres jedna od najprepoznatljivijih boja u povijesti sporta, izašla na teren u zeleno-bijelim prugastim dresovima skromnog kluba iz argentinskoga obalnog grada.

Utakmica je odigrana. I, začudo, bila je dobra. Francuska je pobijedila 3:1, ali pobjedom nije napredovala. Obje su momčadi ionako bile već eliminirane. Bernard Lacombe, Dominique Rocheteau i tada mladi Michel Platini, koji će godinama nositi plavi dres toga su dana trčali u zeleno-bijelim prugama kluba koji je u 104 godine postojanja samo šest puta igrao prvu argentinsku ligu.

Ni za koga nije to bila laka utakmica emotivno, ne zbog rezultata ili prolaza, već zbog apsurda situacije. Profesionalni igrači iz povijesno važne reprezentacije, na Svjetskom prvenstvu, u posuđenim dresovima, s krivim brojevima, u utakmici koja ništa ne znači. Postoji neka melankolična poezija u tome.

Prethodnici i naslijeđe

Ono što je fascinantno jest da incident s Francuskom 1978. nije bio ni prvi ni jedini takve vrste u povijesti Svjetskih prvenstava. Na Svjetskom prvenstvu 1934. u Italiji, Austrija i Zapadna Njemačka sukobile su se u utakmici za treće mjesto oko bijelih dresova pa je Napoli Austriji ustupio svoje nebesko-plave dresove kao zamjenu.

Šesnaest godina kasnije u Brazilu, Švicarska je u crvenom išla na Meksiko u bordo boji pa je obližnji Cruzeiro pomogao Meksikancima. A 1958. u Švedskoj, Argentina je u grupnoj utakmici protiv Zapadne Njemačke nosila žute dresove IFK Malmöa.

Postoji čak i zlokobna statistika vezana uz te posuđene dresove. Sve te tri ekipe koje su igrale u prisilno zamijenjenim dresovima izgubile su. Austrija 3:2 od Zapadne Njemačke, Meksiko 2:1 od Švicarske, i Argentina 3:1 od Zapadne Njemačke. Kada je Francuska pobijedila Mađarsku 3:1, postala je prva i jedina momčad u povijesti koja je promijenila dres i pobijedilа.

Kimberleyjevi zeleno-bijeli dresovi, dakle, donijeli su Francuzima ne samo rješenje problema, nego i jedinstveni mali rekord. No, naslijeđe ovog incidenta seže dalje od statistike i anegdote. Nakon incidenta s Francuskom na Svjetskom prvenstvu 1978., uvedeni su strogi standardi za pripremu dresova reprezentacija pred svaki važan nastup.

Organizatori su preuzeli povećanu odgovornost za osiguranje da svaka momčad ima višestruke komplete s različitim dizajnom i bojama. Ono što je bio sramotni administrativni propust postalo je impuls za sustavnu promjenu.

Omaška je slučajno promijenila nogomet

Danas je nemoguće zamisliti situaciju u kojoj reprezentacija dolazi na Svjetsko prvenstvo s jednim kompletom dresova pohranjenima 400 kilometara dalje. FIFA ima stroge protokole o rezervnim dresovima, o potvrdi boja unaprijed, o koordinaciji između saveza. Svaka utakmica unaprijed ima definirano koji tim igra u kojoj boji, s alternativom pripremljenom i potvrđenom. Patrellein zaboravljeni dopis bio je, nehotice, jedan od temelja moderne uniformne regulative u međunarodnom nogometu.

Club Atlético Kimberley vratio se svojoj ligi, svojim treninzima, svojoj tišini. Negdje u arhivu kluba, ako je klub dovoljno brižljivo čuvao svoju povijest, možda postoje fotografije: zeleno-bijele pruge na leđima igrača koji nose ime Platini, Lacombe, Rocheteau. Dresovi koji su jednog dana bili na Svjetskom prvenstvu, a koji su sutradan opet visili u skromnoj svlačionici na atlantskoj obali.

Postoji nešto duboko dirljivo u toj slici. U tome da je velika nacija, sa svim svojim tradicijama i ponosom, jednog popodneva bila ovisna o dobroj volji lokalnog kluba koji nije imao ništa osim srca i garderobe. I da je to bilo dovoljno.