Portal Tribina.hr trenutno je mjesto žestokih rasprava na temu 'što može Dinamo u Ligi prvaka'. Dosta pesimizma pokazao je korisnik Losovius koji upozorava na razloge neuspješnih nastupa u prethodna dva pokušaja te donosi opširne argumente koji objašnjavaju zašto neke slabije momčadi bolje prolaze od 'modrih' u ovom natjecanju. Tekst prenosimo u cijelosti:

'Dobiti skupinu s Bayernom, Real Madridom i Šahtarom svakako nije isto kao dobiti skupinu u kojoj su PSV, Bayer i Olympiacos, pa stoga niti ciljevi, koji bi trebali biti postavljeni pred momčad, nisu unificirani, tj. dosta ovise od toga koga će Dinamu kuglice dodijeliti. Pa ipak, kada se samo prisjetimo da su prošle godine klubovi iz Dinamove ‘skupine prvaka’ redom osvajali bodove u Ligi prvaka, onda niti ciljevi modrih ne bi smjeli biti - samo nastupiti...

Kakve bi ciljeve trebalo postaviti?

Kako bi cijelu stvar postavili u perspektivu, pogledajmo kako su prošle godine igrali baš klubovi iz Dinamovog dijela ždrijeba. Najuspješniji je bio Ludogorec, koji je u relativno jakoj skupini s Realom, Liverpoolom i Baselom dohvatio četiri boda, a mogli su i više da nije bilo nekih nespretnosti pri samom kraju utakmice na Anfieldu. Maribor, BATE i Malmo su osvojili tri boda s tim da je posebno vrijedan doseg Maribora koji je uspio tri puta remizirati u grupi s Chelseajem, Sportingom i Schalkeom. Također, Malmo je u posljednjoj utakmici u Pireju 10 minuta prije kraja imao 2:2, a kako im je trebala pobjeda sve su karte bacili na napad pa tako i izgubili 4:2, iako su ukupno gledajući u dvije utakmice protiv Olympiacosa bili daleko bolja momčad, a pošteno su namučili i Juventus u Torino te Atletico u Švedskoj. BATE je ostvario jednu pobjedu (A. Bilbao), ali onda se raspao. APOEL je imao tu nesreću da je dobio ultra tešku skupinu s Barcelonom, PSG-om i Ajaxom, ali ipak su uspjeli kod kuće otkinuti jedan bod ‘kopljanicima’.

Kada se pogledaju nastupi svih pet ekipa, postoji nekoliko zaključaka. Prvi, niti jedna od njih nije dohvatila treće mjesto, iako su Ludogorec i Malmo bili doista blizu. Stoga, to ne može biti niti cilj za Dinamo. Drugo, svi su (osim APOEL-a) ostvarili tri ili više bodova. Treće, sve su ove ekipe u jednoj ili dvije utakmice doživjele fijasko, ali u većini susreta su se odlično držale protiv najboljih europskih momčadi te bile vrlo žilave i u porazima. Uostalom, svi su, osim BATE-a, imali i prihvatljivu gol-razliku (između ‘minus devet’ i ‘minus 11‘). Nema razloga da si Dinamo, koji redom za ovim ekipama (čak štoviše) ne zaostaje niti po pitanju proračuna, individualne kvalitete igrača, klupske infrastrukture ili otvorenosti tržištu ne postavi slične ciljeve, koje je očito moguće doseći, osim u slučaju katastrofalnog ždrijeba (ili po nekima najboljeg) kakvog je imao APOEL.

Može li Dinamo te ciljeve i ostvariti?

Dosad nam, već nekoliko godina u kontinuitetu, modri ničime nisu dokazali da je to moguće. Tri su stvari zbog koje trebamo biti vrlo skeptični da mogu ove godine promijeniti bilo što i doći do barem dva boda u Ligi prvaka...

1. Povijest

Neovisno o tome hoće li protivnici Dinama biti Bayern i Real Madrid ili će Dinamo iz prve dvije skupine dobiti PSV i Bayer, scenarij je isti, samo razlika drugačija. U svakom slučaju, Dinamo će protiv sebe imati ekipu koja je na svim relevantinim poljima nogometne igre ispred njih - igračkim kadrom, proračunom, organizacijom, infrastrukturom, ukupnim znanjem (trenerska postava) i svim ostalim. Dakle, Dinamo će biti u podređenom položaju, nikako favorit.

A ako je povijest nešto pokazala onda je to da Dinamo može igrati samo kada je kvaliteta na njihovoj strani. Ove godine, prošli su relativno lako Folu i Skenderbeu, dvije ekipe za koje se mirne duše može reći kako Dinamo minimalno na devet (ili čak svih 11) pozicija na terenu ima kvalitetnijeg igrača, bilo za klasu ili za više od toga. Na jedvite je jade Dinamo prošao Molde i upravo je to dvoboj koji bi morao brinuti. U 180 odigranih minuta protiv Norvežana (koji su također po gore spomenutim kriterijima momčad koja je ispod Dinama) teško bi bilo pronaći argumente po kojima je Dinamo bio bolji.

Gledajući dalje u povijest, Dinamo još od Villarreala nije pobijedio niti jednu ekipu koja bi po gore spomenutim kriterijima (barem po nekima) bila ispred njih. Uspio je to prošle godine protiv Celtica, ali to je bila više revijalna utakmica koja o ničem nije odlučivala. Dakle, niti smo ove godine vidjeli neke pomake po tom pitanju, niti nam ono što smo vidjeli u bliskoj prošlosti ničim ne garantira da bi moglo i trebalo biti drugačije, već jedino imamo potvrdu kroz visoke poraze protiv RB-a. Dinamo je ove sezone po svim kriterijima (Uefin ranking, vrijednost i statura ekipe, opći dojam...) dobio najlakši put do Lige prvaka u povijesti ovog natjecanja i to je iskoristio. To je za svaku pohvalu, ali teško se može nazvati uspjehom. Uspjeh nije pobjeđivati lošije, to je tek u domeni 'očekivano'.

2. Kadar

‘Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, svaka nesretna priča je za sebe’, riječi su velikog ruskog pisca, tako primjenjive i na nogomet. Naime, kada pogledamo pet gore spomenutih ekipa od kojih su neke i ove godine u Ligi prvaka (Malmo i BATE), kao i općenito povijest uspjeha manjih srednje- i istočnoeuropskih momčadi, nameće se zapravo jedan model. Redom su BATE, Maribor i APOEL ekipe izgrađene od iznimno iskusnih igrača, mahom vraćenih iz inozemstva ili kupljenih od lokalne konkurencije. Samo je Maribor imao jednog igrača ispod 20 godina (Jovanović), svi drugi imali su ekipe gdje je 80% igrača bilo ili u kasnim 20-tima ili u 30-tima.

Slično su bili građeni i Ludogorec i Malmo, uz tu razliku što su Bugari dovoljno bogati kako bi doveli puno dobrih internacionalaca u srednjim 20-ima, dok Malmo ima tu privilegiju da je Švedska vjerojatno najsportskija zemlja svijeta (i aktualnim europski prvak U-21), pa je fond igrača tamo zapravo značajno širi. Pa ipak, temelj je također nacionalna baza te momčad koja je dugo na okupu. Dinamo nema tako izgrađenu ekipu. Iako postoji čitav niz igrača u kasnim 20-ima, glavne uloge i dobar dio odgovornosti moraju preuzeti najmlađi (Pjaca, Rog, Ćorić, Henriquez...), od kojih se očekuje da rješavaju utakmice. Niti jedan od gore spomenutih nije postizao uspjehe tim modelom.

Što je posebno zanimljivo, nakon što su svi redom odigrali dobru sezonu u Ligi prvaka, niti jedna momčad (osim Ludogorca) nije ostvarila ovoga ljeta niti jedan značajan transfer na tržištu igrača. Ludogorec je prodao beka Juniora Calcaru Schalkeu za 4,5 milijuna eura i to je jedini transfer ovih pet klubova koji je nadvisio iznos od milijun eura. Možda je to zato jer se Zdravko Mamić jednostavno puno bolje snalazi na tržištu igrača (vjerojatno i tu ima nešto istine), ali veći je dio istine da niti jedna od ovih ekipa nije građena tako da je prodaja igrača primaran cilj, niti gaje stil igre i način poslovanja pri kojem bi optimizirali svoje tržišne aktivnosti. Dinamo to čini, što nas dovodi do ‘točke tri’ te možda i sukusa cijele priče...

3. Stil igre

Tijekom šest utakmice kvalifikacija, Dinamo je postigao 14 golova, što je i više nego solidno. Nema dvojbe, Dinamo se bolji snalazi kada ima loptu nego kad je nema - jednostavno rečeno - napadačka su momčad, čiji najtalentiraniji, ali i najkvalitetniji igrači igraju bliže protivničkom nego vlastitom golu. Ujedno, to su i igrači za koje se gradi igra i čija se tržišna vrijednost želi pumpati. Osim što je to problem samo po sebi kada igrate protiv ekipa koje su ionako individualnom kvalitetom ispred vas, postoji i još problema.

Prvi i osnovnim je jednoobraznost opasnih akcija. Većina akcija kada je Dinamo opasan po gol protivnika zahtjeva neku vrstu kombinatorne igre, obično individualnu akciju kojom se napravi višak igrača te često i utrčavanje igrača te izbjegavanje ofsajd-zamke. Neki bi rekli (i bili bi u pravu), da se isto može reći i za Barcelonu. Pa ipak, Barcelona u svojem kadru ima najbolje igrače svijeta, dok Dinamo u svojem kadru nema niti jednog prvotimca velike nogometne nacije, što će sve ekipe protiv kojih će igrati imati, i to njih nekoliko ili cijeli kadar.

Kada već nemate najbolje igrače svijeta, osuđeni ste na ‘rudarenje’, a tu je Dinamo vrlo slab. U šest spomenutih europskih utakmica Dinamo je postigao tek dva gola nakon prekida, oba plod katastrofalnih grešaka šlampavih obrana Fole i Skenderbeua. U tom kontekstu, Dinamo nije postigao niti jedan gol direktno iz slobodnog udarca, te niti jedan glavom poslije kornera. Dva gola koja su postignuta glavom nisu postignuta u duelu nego iz odbijanca i utrčavanja u prostor. Dodatno, samo je jedan gol postignut izvan 16-erca, a bio je to udarac Pivarića koji je bio predivan, ali teško je zamisliti istog igrača (a povijest to potvrđuje) kako je sposoban to i ponoviti.

Sumirano (a gledajući utakmice ove sezone), Dinamo nije opasan niti iz direktnih niti iz indirektnih prekida (Atletico Madrid je primjerice prošle sezone postizao gotovo svaki drugi gol iz prekida, ali neki prosjek je svaki peti gol), momčad je koja vrlo teško zabija golove glavom kada se potrebno nametnuti u duelu te vrlo rijetko ili nikako ne postiže golove izvan 16-erca. Gotovo svi golovi plod su dopadljivih akcija i proigravanja, ali upravo su to situacije do kojih se lakše dolazi protiv inferiornih, a značajno teže protiv superiornih protivnika. Ta kombinatorika može biti moćno oružje u kontranapadima, ali niti tu nas Dinamo nije uvjerio kvalitetom tranzicijske igre.

I zato, Dinamo je na neki način momčad puna paradoksa. Nije uopće nemoguće zamisliti da bi redom tijekom kvalifikacija prošli ekipe kakve su Maribor, APOEL ili BATE, ali jednako tako je moguće objasniti (što se nadam da se ovom analizom uspjelo) zašto se te ekipe bolje nose u utakmicama gdje su autsajderi. I baš zato, Dinamo već n-tu sezonu zaredom relativno dobro gura kroz kvalifikacije bilo za Europsku ligu ili Ligu prvaka, ali jednom kada dođe do jačih protivnika mogu mu se dogoditi dva potopa kao prošle sezone protiv Red Bulla, a to je ujedno i posljednja igrački jača momčad koja je stala pred modre. Doista je moguće da će ove sezone biti drugačije, ali zasad za to neka nikakvih naznaka!'