Karakter. Pristup. Naboj. Želja. Sve misaone imenice koje tako lijepo i važno zvuče, ali im je teško odrediti značenje i potpuno su podložne subjektivnoj interpretaciji; najčešće znače malo ili ništa. Utakmice se ne dobivaju pravom kombinacijom metafizičkih svojstava i primijenjene New Age filozofije, nego igračkom kvalitetom. Jasno, ne pobjeđuje uvijek bolji, neku ulogu igra i sreća, ali gotovo uvijek pobjeđuje onaj tko može stvoriti optimalnije uvjete da njegova kvaliteta u tom trenutku bolje dođe do izražaja.

A to je posao trenera. Igor Štimac je poslije utakmice govorio o igri kao da je još uvijek televizijski komentator, kao da ju je netko drugi postavio, objašnjavajući kako je 'bilo očito da nemamo svježine, da smo spori u predaji lopte i kretanju'; za Badelja je rekao da je bio 'indisponiran i neprecizan'.

Pitanja koje se postavljaju su, naravno – tko ga je onda takvog stavio u momčad? Zašto nismo imali svježine, zašto smo bili spori u predaji lopte i kretanju? Priprema momčadi – taktička, fizička i psihološka – posao je trenera. On je taj koji mora znati prepoznati u čemu je momčad dobra, što u kojem trenutku može, koji pojedini igrači nešto mogu, a nešto drugo ne mogu.

Argument da je momčad bila 'ispražnjena' poslije utakmice sa Srbijom je traženje alibija – da smo protiv Walesa odigrali dobro, onda bi netko već zaključio kako nam je pobjeda nad 'mrskim' rivalima donijela novi zamah, momentum, psihološku prednost... A to kako će momčad emotivno reagirati na neku utakmicu i ono što dolazi poslije nje također ponajviše ovisi o treneru.

Najlakše je biti kritičan i govoriti što bi trebalo, a što ne – pogotovo ako se nema nikakvog stvarnog utjecaja na igru momčadi, a i vrlo malo odgovornosti osim one hoće li se pred očima i ušima javnosti ispasti pametan ili glup, simpatičan ili antipatičan. Igor Štimac, koji godinama kao stručni televizijski komentator nije nimalo štedio Slavena Bilića, to najbolje zna. No sad kad mu je u ruke dana tako skupocjena igračka kao što je hrvatska nogometna reprezentacija, od njega se očekuje i da podnese kritike te preuzme odgovornost za svoje greške.

Kad ispod šest utakmica kvalifikacijskog ciklusa podvučemo crtu, ono što vidimo je fantastični učinak od 16 bodova i mrtva trka s Belgijom za prolazak skupine. Rezultat je ono što se pamti, njega nitko ne može osporiti, ali svaka ozbiljnija analiza pokazat će i drugu stranu medalje: ne igramo dobro.

Svaka momčad ima svoje loše dane i to je posve normalno. No samo u jednoj od dosadašnjih šest utakmica (onoj protiv Walesa u Osijeku) imali smo izgrađenu i smislenu igru – sve ostalo dobivali smo nekako na silu i(i) na sreću. I to samo dokazuje kvalitetu naših igrača, ali sve je primjetnije da ne koristimo dovoljno njihove potencijale.

Nije samo riječ o umjetničkom dojmu. Prije svake utakmice nagađa se o iznenađenjima i rošadama u sastavu, poslije svake o Štimčevoj hrabrosti ili hazarderstvu. Ali zašto uvijek moramo strepjeti koga i što će izbornik poslati na teren? Zašto bismo uvijek morali riskirati i kockati se? Nismo li ionako kvalitetniji od suparnika s kojima igramo? Kad, kao jučer, govorimo o tome kako je Štimac dobro reagirao u konkretnoj situaciji, to samo znači da je u startu grubo pogriješio i krivo postavio igru, pa išao spašavati što se spasiti moglo.

A sinoć smo počeli katastrofalno. Wales je igrao prilično otvoreno i ostavljao nam dosta prostora u sredini koji nismo mogli iskoristiti. Zašto? Ponajprije zato što nije bilo kvalitetnog pritiska na loptu kad je nismo imali, a ni izlazaka prema naprijed kad smo je imali. Štimčeva (sad već) fiksacija na igranje u sustavu bez 'pravog' defenzivnog veznog – što je u svakom slučaju raritet u današnjem nogometu – možda je hrabra i pozitivna, ali je i posve kontraproduktivna.

Badelj to naprosto nije, pogotovo ne kad je obrana poljuljana igranjem nesigurnog Lovrena umjesto rutinera Šimunića; pogotovo ne kad u momčadi imamo dvojicu igrača koji vrlo malo i nekvalitetno pridonose obrani – Sammira i Eduarda. Zbog Badeljeve nesigurnosti i nedovoljnog sudjelovanja u defenzivnoj igri druge dvojice, transformacija je drastično usporena, a Modrić morao ostajati sasvim povučen i nije nije mogao na pravi način kreirati. Mandžukić se izvlačio i povlačio, ali lopta mu nije stizala na vrijeme. Da je barem on bio istureniji od dvojice napadača, mogao bi stvarati više pomutnje u zadnjoj velškoj liniji i otvarati više prostora za Eduarda...

Je li raspored 4-4-2 – danas u najmanju ruku neuobičajen, ako ne i atavistički – optimalan za Hrvatsku? Može li se igrati bez barem jednog 'holding midfieldera' – veznjaka čiji su prvenstveni zadaci 'fizikalije' i predaja lopte bez puno kompliciranja? Ma, gledajte... Sve se može i nije uopće stvar u formacijama, koje se ionako proizvoljno intepretiraju jer je postalo gotovo nemoguće s tri ili četiri broja definirati kretanje igrača u odnosu na loptu. Može se reći i da ćemo igrati 3-5-2 ili 3-4-2-1, kao što je Štimac najavio poslije utakmice, dodavši da ga zbog 'loših terena u Zagrebu nisu mogli uvježbavati' – kao da je riječ o nečemu što se može istesati za dva dana, kao da vrhunskim momčadima za tu promjenu ne treba nekoliko mjeseci ili cijela sezona...

Stvar je u tome da, bez obzira na sustav, treba postići optimalnu ravnotežu u igri s loptom i bez nje. Da si ne možete dopustiti da igrate s čak četvoricom igrača koji slabo ili loše igraju u defenzivnom dijelu. A sva četvorica su bila upravo oni koji su ušli u sastav poslije Srbije, gdje smo imali samo jednog takvog (Kranjčara).

Sinoć i danas mnogi pričaju o tome kako je Štimac na poluvremenu promijenio sustav u 3-5-2, što je još samo jedna proizvoljna konstatacija. Možemo na zamjenu Badelja Schildenfeldom tako gledati, a možemo i reći da je time samo Lovren premješten na lijevog bočnog braniča, a Strinić postao lijevi vezni – raspored igrača na terenu svakako bi prije odgovarao tome... Međutim, velški izbornik Coleman također je 'popušio' taj Štimčev blef i pokušao zatvoriti sredinu terena, braneći se sa sedmoricom igrača – drastično drugačije od onoga što je igrao u prvom dijelu kad je Wales bio bolja momčad.

Ulazak Kovačića za Sammira donio nam je više ravnoteže i energije u sredini, a onda se, naravno, otvorio prostor na bokovima. Štimac je umjesto Strinića uveo Olića kao lijevo krilo; budući da se na suprotnoj strani cijelo drugo poluvreme nije događalo puno toga što bi bilo opasno po nas, Srna je mogao ostati jako visoko, a Kovačić, Modrić i Rakitić sjatiti se pred šesnaesterac domaćih.

Da su domaći, koji su u prvom poluvremenu bili bolja momčad, prozreli naš blef i ostali pri svojem prvobitnom rasporedu, vjerojatno bi nas uništili i matirali protunapadima preko bokova. Ovako, Wales se povukao, čuvao rezultat i pobijedio sam sebe. Ovako, ta je hrvatska 'Frankenstein-formacija' izvojevala pobjedu najprije Lovrenovim – Lovrenovim! – dalekometnim udarcem 'kroz uši' Myhillu, a zatim centaršutom Olića – Olića! – za Eduarda, čiji je udarac Myhillu prošao kroz noge.

Svaka čast igračima na borbenosti, karakteru, želji i svim tim misaonim imenicama kojima je teško odrediti značenje. No ovo je bio potpuni kaos, improvizacija umjesto taktičkog plana. Kad ćemo imati svoju organiziranu igru, igru kojom ćemo lomiti momčadi koje su ionako znantno lošije od nas? Najlakše je biti kritičan, ali momčad s tolikim brojem kreativaca doista ne bi trebala pobjeđivati ovako ružno.