Nogomet, kao i sve druge vrlo kompetitivne stvari u životu (ratovi, politička scena...), izrazito je pogodan za epske fabule – priče o pomicanju centara moći, smjenama era i definirajućim momentima u kojima jedna strana realno, simbolički i pred očima javnosti dokazuje svoju superiornost nad drugom i(li) od nje preuzima neku imaginarnu štafetu te u jednako imaginarnom pijesku povijesti ispisuje svoj znak, novi orijentir za generacije koje dolaze.

Sinoćnji polufinalni ogled Barcelone i Bayerna unaprijed je bio označen kao jedan od tih momenata. S jedne strane momčad koja je zadnjih godina svojom filozofijom igre redefinirala suvremeno shvaćanje nogometa; s druge izazivač, konkvistador u nezadrživom nadiranju prema vrhu, koji svakim svojim potezom želi dati do znanja kako mu je neposredni cilj domoći se trona i ključnog mjesta u povijesnim knjigama.

Poslije strahovito uvjerljive Bayernove pobjede, čak demoliranja i ponižavanja Barcelone, vrlo je primamljivo iščitati takav kontekst iz utakmice na Allianz-Areni: kraj jedne ere, definitivni poraz katalonske tiki-take, ustoličenje novog 'kralja' i rađanje njegovog divnog novog svijeta.

Primamljivo jest, ali to nije ono što se sinoć dogodilo u Münchenu.

Bayern je temeljito nadigrao Barcelonu te svakako zaslužuje sve lovorike zbog strateški gotovo savršenog pristupa i sirove moći koju je uspio nametnuti u utakmici. No Bayern nije pobijedio zato što su se njegov pristup, filozofija i kvaliteta pokazali superiornima. Pobijedio je znalački iskoristivši dugo prisutne slabosti u Barceloninoj igri, slabosti koje nisu inherentne samom sustavu nego su nastale dijelom kao rezultat zanemarivanja ili negiranja postojećih problema, a dijelom neposrednih okolnosti koje su prethodile susretu.

Iako se praktično prošetala do novog naslova španjolskog prvaka, u Barceloninoj igri pojavile su se pukotine. I ne da su se samo počele nazirati, one su bile savršeno vidljive još od kraja prošle sezone. Presing na loptu, taj komplementarni dio strategije koji osigurava funkcioniranje napadačke tiki-take, ni izdaleka više nije ono što je donedavno bio; ništa nije napravljeno kako bi se ojačalo obranu, odnosno pojačalo konkurenciju i osiguralo uvjerljivu alternativu za ozljede i suspenzije koje su neminovno uslijedile; ključni igrači, poput Xavija i Puyola, već su pred samim krajem karijere; Vilanova i Roura naprosto nemaju istu taktičku inteligenciju i instinkt kao Guardiola da bi uvijek imali spreman plan B ili C.

Možda i najvažniji aspekt ovog dvoboja bio je čiji će se izostanci više osjetiti: Mandžukićev i Kroosov za Bayern, ili Puyolov, Mascheranov i Adrianov za Barcelonu. Ovo drugo pokazalo se kao znatno važnije, pogotovo ako se uzme u obzir da su Busquets i (pogotovo) Messi bili daleko od pune spreme. Na kraju je to bilo i krucijalno: u obrani gostiju zaigrao je Bartra i bio uvjerljivo najgori igrač na terenu, a dvojica Barcinih stupova odigrali su jednu od najslabijih partija u njenom dresu.

Za momčad koja je ove sezone pružila toliko impresivnih i posve dominantnih predstava, Bayern je sinoć bio izrazito oportunistički i reaktivno nastrojen. On nije pobijedio nadmašivši Barcelonu u njihovoj vlastitoj igri dominacije u posjedu (Barca je imala znatno više loptu u nogama) i visokog presinga (gosti su pritiskali bliže suparničkom golu nego domaćini), nego je naprosto iskoristio njene slabosti koje su već toliko dugo prisutne.

U toj fizičkoj igri sjajan je bio Javi Martinez, koji je napravio niz startova, presretanja i sitnih faulova, a još stigao i otići prema naprijed; Ribery i (posebno) Robben impresionirali su, ako ne i šokirali sposobnošću za defenzivnu igru; Gomez i Müller naizmjence su vrlo uspješno kočili Busquetsa... U napadu, Bayern je bio puno više nalik onoj momčadi koja se oslanjala na kontre i koja je prije četiri godine izgubila od Barce istim rezultatom nego na ovu današnju, koja je poslije Barcelone najdominantnija upravo u posjedu lopte.

Međutim, sve što je Bayern napravio, napravio je znalački, taktički sjajno: nametnuo je vrlo fizičku igru u sredini terena, iskoristio prednost u snazi i visini kod prekida (poglavito kornera) i vukao ubojite protunapade preko bokova u situacijama kad su se Barcelonini igrači zatekli duboko u njegovoj polovici. Sve to obavio je izuzetnom učinkovitošću, koja dosad još nikome nije u toj mjeri uspjela.

No da je pobijedio svojom klasičnom igrom i dokazao njenu superiornost Barcinoj tiki-taki – nije. Bayern je zaista bio odličan u svakom smislu, no ovo je više sličilo na invaziju barbara kroz slabo branjene, zanemarene pukotine u obrambenom zidu vladajuće imperije nego na sraz dvaju suparnika u njihovoj punoj snazi. Ostaje pitanje kako bi se ova bitka razvila da je i Barcelona bila u stanju barem pokušati odigrati na visini svoje reputacije i svog stila, da je Messi bio potpuno spreman. Dobra je vjerojatnost da bi i tada Bayern pobijedio, ali teško da bi to bilo ovako uvjerljivo.

U očima javnosti i u povijesnom kontekstu Bayern je sada preuzeo nogometno-vladarsku štafetu od Barcelone. Ali nemojte (još) govoriti da su Bavarci svrgnuli tiki-taku: zasad su svladali tek njenu blijedu kopiju, onu koja je nalik na tribute bend koji zbog mnogih objektivnih ograničenja ne može biti na razini originala.