TAKTIČKA ANALIZA

Hrvatska napokon imala igru, Štimac okajao jedan grijeh

  • Autor: Aleksandar Holiga
  • Zadnja izmjena 17.10.2012 10:40
  • Objavljeno 17.10.2012 u 10:40
Igor Štimac

Igor Štimac

Izvor: Cropix / Autor: Boris Kovacev / CROPIX

Formacija i taktičke zamisli izbornika naoko nisu igrale veliku ulogu u pobjedi Hrvatske nad Walesom. Ali izbornik Štimac je u utorak navečer napokon sve napravio dobro – ili gotovo sve...

Mnogi će reći da bi uz ovakav žar i trku Hrvati 'riješili' slabašni Wales i u nekoj drugoj formaciji ili s drugim igračima. Možda su donekle i u pravu, ali treba znati i stvoriti preduvjete da bi kretanje, pritisak, kombinatorika te, prije svega, ogromna razlika u individualnoj kvaliteti došli do izražaja. A Igor Štimac je to u utorak navečer znao.

Krenimo od jedine stvari koja sinoć nije izgledala posve logično i optimalno. Jedina stvarna dvojba uoči utakmice bila je – Jelavić ili Eduardo? Budući da je teren na Gradskom vrtu bio u takvom stanju da je otežavao normalan protok lopte i precizna dodavanja, primjerenijim se činilo uz Mandžukića u napad gurnuti klasičnog centarfora Jelavića, koji je puno opasniji u zraku i koji može zabiti uz minimum prostora i s dvojicom igrača na sebi.

Štimac je međutim izabrao Eduarda: 'On više dolazi u igru – za razliku od Jelavića, koji je igrač kaznenog prostora', rekao je. I nije pogriješio, niti je u tome bila nelogičnost. I Dudu i Mandžo su odigrali vrlo dobro, također su zabili golove. S dvojicom vrlo pokretljivih i nepredvidivih napadača koji se vraćaju u pozadinu i izvlače na krilo otvorio se prostor za dodatni pritisak na velšku obranu i Hrvatska je s više igrača dolazila u završnicu.

Uključite se u raspravu

Pitamo vas - kako ste vidjeli ovu utakmicu? Je li Hrvatska dominirala? Treba li sada u potpunosti podržati Igora Štimca, jer reprezentacija ima 10 bodova? Prokomentirajte izbornikove odluke i vođenje utakmice. Više na Tribina.hr

Međutim stječe se dojam da tu prednost tijekom cijelog prvog poluvremena nije koristila na pravi način – ako su i Modrić i Badelj pritiskali, a i Rakitić puno ulazio u sredinu, zašto onda većina hrvatskih napada nije išla kroz sredinu, nego preko krila i završavala oštrim centaršutovima u kazneni prostor? Možda je to bilo iz želje da se što prije zabije gol, koja je vodila i u brzopletost, ali često su lopte nalazile napadače u trku ili malo izvan pozicije i jednostavno nisu bile toliko opasne. Nikica Jelavić morao je, gledajući to s klupe, razmišljati o tome kako bi sigurno barem jednu od tih lopti već nekako pospremio u mrežu.

No radi se o detalju koji ne može pokvariti ukupni dojam i treba ga samo uzeti u razmatranje za budućnost. Uostalom, u drugom je poluvremenu to promijenjeno – igra je više išla kroz sredinu i Hrvatska je bila ne samo opasnija (17 udaraca na gol naspram 10 u prvom poluvremenu), nego i atraktivnija, ugodnija za oko.

Slavko Midžor, Goran Stranzl i Davor Javorovic

Slavko Midžor, Goran Stranzl i Davor Javorovic

Izvor: Pixsell / Autor: Slavko Midžor, Goran Stranzl i Davor Javorovic

Ključna stvar za utakmicu dogodila se izborom igrača u sredini veznog reda, odnosno njihovim ulogama. Vjerojatno je Vukojevićev izostanak pomogao u odluci, ali odlična je bila procjena da se umjesto 'klasičnog' defenzivnog veznog u vatru može gurnuti još jedan kreativac. Veznjak profila Vukojevića ili Radoševića, čiji je prvenstveni zadatak osvajanje lopte od suparnika i vraćanje prvom suigraču na najjednostavniji mogući način, ne bi imao puno posla protiv momčadi čija se taktika u napadu svodi na 'dodaj Baleu i trči za njim'. Milan Badelj odigrao je fenomenalno – s njim smo dobili igrača više za pritisak na zadnju velšku liniju, a bio je dovoljno pouzdan da pokrije leđa Luki Modriću, koji je svoju kreativnost napokon mogao pokazati puno bliže suparničkom golu.

Napokon je to bio 'pravi' Luka, iako je vidljivo da još uvijek nije u najboljoj formi i da njegovim loptama još uvijek nedostaje malo preciznosti. Htjeli to priznati ili ne, hrvatska igra puno ovisi o Modriću – da, postoji 'plan B' preko bokova, imamo i vrlo agilne napadače, ali kad Luka nije na razini svojih objektivnih mogućnosti, onda to naprosto nije – to. Kad jest, onda se možemo nositi i s najjačima, što je pokazao i Euro. A sinoć je oduševio i s nekoliko individualnih, vrlo atraktivnih poteza.

Stoga je bilo pomalo iritantno slušati HTV-ove analize kako je Modrić ustvari odigrao jako dobro protiv Makedonije, samo što to 'mnogi nisu vidjeli'. Stjepan Balog valjda je pet puta tijekom prijenosa ponovio da je njegov posao bio zaustaviti Pandeva, i to u suradnji s Vukojevićem, te da je taj posao odlično obavio i podredio se momčadi. To je, da oprostite, potpuna glupost. Luka je naprosto odigrao loše u Skoplju, ali kritike nisu toliko bile (ili barem nisu trebale biti) upućene njegovom učinku koliko ulozi koja mu je bila namijenjena na terenu. Pandev jest dobar igrač, ali zar je toliko dobar da ga je potrebno zakočiti dvojicom defenzivnih veznih i pritom žrtvovati najkreativnijeg igrača u momčadi za defenzivne zadaće?

U Skoplju je Hrvatska igrala varijacijom sustava 4-4-2 koja se kolokvijalno još zove 'double six', odnosno duplih šest: to znači da se momčad brani sa šestoricom (četiri braniča + dvojica defenzivnih veznih ispred njih), ali se u fazi napada bočni braniči pomiču prema naprijed, a defenzivni vezni postaju središnji te uz dvojicu na krilima imate zapravo šest veznjaka. Kod nas se ta transformacija događala samo preko bokova, dok su i Vukojević i (važnije) Modrić ostajali preduboko na vlastitoj polovici terena. Modrić je često u karijeri igrao u pozadini veznog reda, ali nikad nije bio 'samo' defenzivni vezni, nego povučeni razigravač – Englezi to zovu 'deep-lying playmaker'. Protiv Makedonije jednostavno nije razigravao. Naši su bočni braniči možda prebrzo izlazili, disciplinirani domaćini se povlačili i blokirali ih, ostavljajući Luki na izbor samo dodavanje Vukojeviću ili stoperima.

No ovaj put je, zbog velškog sustava i karakteristika njihovih igrača, mogao dobiti puno više slobode u kretanju, igrati neusporedivo ofenzivnije i njegova je kreacija mogla doći do puno većeg izražaja. I Hrvatska je prvi put otkako je vodi Igor Štimac imala igru – u redu, i ovaj put smo jedan zabili poslije velike greške suparničke obrane, a drugi poslije prekida, ali lako smo mogli zabiti i iz 'prave' igre.


Izuzetno veseli spoznaja do koje smo došli poslije ovog listopadskog mini ciklusa: stručni stožer ponizno je odustao od bombastičnih i nerealnih najava o promjeni igre i shvatio koliko su jaki temelji koje je u ruke dobio od svojih prethodnika. A dobili su praktično gotovu momčad, kojoj do postizanja optimuma svojih mogućnosti treba samo malo nadogradnje, finog podešavanja i forsiranja ovako agresivnog, strastvenog pristupa koji joj je u prošlosti katkad nedostajao. Iako utakmica s Walesom (koju, uostalom, i nismo dobili rezultatski posebno uvjerljivo...) ne može biti mjerilo za bilo što, činjenica je da je od početka prijeđen ogroman put i da se momčad doista dizala iz utakmice u utakmicu.

Sigurno će sada biti 'stručnih' analiza u medijima koje će tvrditi da je Štimac pronašao nekakav 'recept' kojim će pokoriti i klonulu Srbiju i ostatak skupine. Potpuno pogrešno. Taktika nije alkemija, niti postoji panaceja za sve nogometne bolesti: sustav, sastav i individualne instrukcije određuju se od slučaja do slučaja, ovisno o igračima na raspolaganju i njihovoj formi, kao i o suparniku. Ovo je bilo vrlo dobro za Wales, ali već u idućoj utakmici može biti potrebno nešto sasvim drugo.

Sigurno će sada biti 'stručnih' analiza u medijima koje će tvrditi da je Štimac pronašao nekakav 'recept' kojim će pokoriti i klonulu Srbiju i ostatak skupine. Potpuno pogrešno. Taktika nije alkemija.

Po profilu svojih igrača, Hrvatska može podjednako dobro igrati 4-4-2 i 4-2-3-1, kao i sve varijacije tih dvaju sustava. Ono što ne može (ili je barem jako teško zamisliti da može) su 4-3-3 ili 4-6-0, kao i bilo koji sustav s trojicom u zadnjoj liniji. Badelj je poslije ove utakmice možda najveći novi dobitak za reprezentaciju i treba ga uključiti u sva buduća razmišljanja o idealnoj postavi, ali sredina bez Vukojevića (ili Radoševića, ako nastavi s razvojem) bi protiv momčadi jačih od Walesa bila jako, jako riskantna – ako ne i ravna samoubojstvu.

Na kraju, zadnji dani sigurno su za Igora Štimca bili izuzetno intenzivni. Po završetku utakmice dojam je bio da ulaže puno energije u skrivanje emocija. Sinoć je poslije ponoći osvježio svoj profil na Facebooku jednom posvetom, a zatim je, možda i prvi put otkako je postavljen za izbornika, mogao mirno zaspati. Sigurno je da se u njemu odvija velika intimna drama gotovo biblijske prirode: pokušaj grešnika da okalja i iskupi svoje grijehe i postane pravednikom.

Nemojmo mu pomoći u tome. Neka i dalje nosi križ koji je svjesno preuzeo na sebe, prihvaćajući vodstvo reprezentacije iz pilatovskih ruku – križ hrvatskog nogometa, ali i društva u cjelini. Ima još jako puno stvari koje mu možemo zamjeriti i zato ne oklijevajmo da to i učinimo, jer bit će to dobro i za njega i za Hrvatsku. Jedini adut koji nam je dosad izbio iz ruku je oholost, jer dokazao je da želi i zna učiti iz vlastitih pogrešaka, da prihvaća kritiku.

Oholost je jedan od sedam smrtnih grijeha. One down – six to go, Igore.

Slavko Midžor, Goran Stranzl i Davor Javorovic

Slavko Midžor, Goran Stranzl i Davor Javorovic

Izvor: Promo fotografije / Autor: tportal.hr

SP, kvalifikacije, Europa, skupina A, 4. kolo
Hrvatska 2 0 Wales
Strijelci
1:0 M. Mandžukić (27') 2:0 Eduardo (57')
Sastavi
S. Pletikosa
J. Šimunić
D. Lovren (45' G. Schildenfeld)
I. Strinić
D. Srna
I. Rakitić
L. Modrić
I. Perišić (85' D. Vida)
M. Badelj
E. Da Silva (78' N. Kranjčar)
M. Mandžukić
L. Price
B. Davies
C. Gunter
A. Williams
J. Ledley (82' H. Robson-Kanu)
G. Bale
D. Blake
J. Allen
A. King (72' S. Vokes)
D. Vaughan
S. Morison (61' S. Church)
Žuti kartoni
D. Lovren 25'
I. Strinić 81'
C. Gunter 52'


Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi