S 96 bodova, od maksimalnih 100, odnosno 32 više od drugoplasiranog Marka Livaje, Našičanin Toni Fruk pobjednik je 23. izbora tportala i kapetana klubova SuperSport Hrvatske nogometne lige za najboljeg nogometaša godine.

Naravno, kada se vidi što je Fruk u godini na izmaku i napravio, to jest dosegao, nije ni čudno. U dvostruku krunu Rijeke, to jest naslov prvaka i osvajanje Kupa, ugradio je 15 golova. Potom je uslijedio i poziv u A reprezentaciju, uz pet nastupa, ali i pogodak za Dalićevu vrstu.

U prvom dijelu (n)ove sezone, koju istina nisu popratili savršeni rezultati Rijeke, ali je izborenu 'europsko proljeće', Fruk je opet bio sjajan i zabio je u 29 nastupa 11 golova.

'Fantastična je godina iza mene. Sigurno da je čast kad te izaberu sportski rivali i kad vidim tko je sve osvajao ovu nagradu, čast mi je biti u njihovom društvu. Da vam budem iskren, u svibnju sam mislio da je prvenstvo vrhunac. Onda je došao Kup, pa reprezentacija, pa i europsko proljeće s Rijekom i ova nagrada... Ne bih ni sam na početku godine ovako napisao 2025. godinu', presretan je u ponedjeljak komentirao Toni Fruk.

Nakon što su se svjetla kamera ugasila, uz opatijsko sunce imali smo prilike i razgovarati s ovogodišnjim laureatom. Očito mu boravak uz more sjajno odgovara, jer nastupi u dresu Rijeke su sjajni. Ali put do njega krenuo je iz Slavonije.

Krenuo sam u svojim Našicama, ali s nepunih 12 godina stigao sam u Akademiju Krpan - Babić. I moram biti iskren, tamo sam imao najteže treninge u životu. Zbilja mi je bilo najnapornije, jer trener Milan Đuričić nas je 'gazio' iz dana u dan. I zapravo, tamo sam se dosta dug zadržao, unatoč upita iz mlađih kategorija Dinama, Osijeka, Hajduka, Rijeke... Zadržao sam se tamo jer sm smatrali da su treninzi najvažnije što se tiče razvoja igrača. I sad, na kraju, kada gledam, ispala je to najbolja odluka. Jedini nedostatak bio je što nismo imali natjecanja, Akademija nije igrala Prvu ligu. Ali zato su treninzi bili na vrhunskoj razini. I mogu reći da sam se tih šest godina pripremao za puno ozbiljniji nogomet, za seniorski nogomet. I iz te Akademije sam otišao u inozemstvo.

Koliko je igrača, koji su uspjeli napraviti iskorak u karijeri, izašlo s te Akademije?

Bilo nas je zapravo dosta. Znam da nismo bili po medijima, jer kako sam rekao nekih utakmica gdje bi nas javnost prepoznala nije bilo, ali uspjeli smo se kasnije ipak, 'ajmo tako reći, probiti. Npr. Marko Hanuljak, sada igrač Posušja, prošao je i sve mlađe uzraste hrvatske reprezentacije. Dugo smo dijelili kao stan te smo i dalje vezani kao braća. Marin Pilj, igrač Vukovara je bio tamo. Također, Ante Matej Jurić, koji je u zadnjem kolu zabio gol Gorivi u nedjelju. Hrvoje Babec... Bilo je igrača koji su prolazili te mukotrpne treninge.

Vi ste sa 17 godina, bez pravog iskustva igranja, otišli u Belgiju, u Mouscron i postali dio U21 momčadi? Kada pogledate unazad, je li to bio pametan potez?

Ne znam, teško mi je reći. Jednostavno, želio sam otići, jer je nakon šest godina zapravo došlo do zasićenja. Svi koji su sa mnom bili u mlađim reprezentativnim kategorijama igrali su nogomet na puno višoj razini. Tražio sam novu razinu, nove izazove. I otišao sam u Belgiju. Kada pogledam nogometnom, nisam pogodio. I nisam napredovao u smislu igranja. Ali sam puno toga naučio što se tiče seniorskog nogometa, s obzirom na to da su me odmah priključili prvoj ekipi. Fizički su puno jači, taktički su nadareniji, ali to mi je sve bila velika škola. I puno sam naučio, prvo u Belgiji, potom i u Italiji, gdje je što se tiče taktike ti još jedna razina više.

A kako ste podnijeli taj odlazak od kuće, tako mlad?

Išao sam s roditeljima. I često sam spominjao tatu, koji me je vodio na treninge, iako je zapravo najveću žrtvu podnijela moja mama. Ona je sa mnom išla i u Belgiju, potom i u Italiju. Tada još nisam bio punoljetan. Najviše toga se odrekla zbog mene, ali mi je strašno puno pomogla dok sam bio u inozemstvu. Sigurno se ne bih snašao sâm u Belgiji. Bilo je teških trenutaka, normalno. Nema prijatelja, posebno ako si vezan uz svoje 'selo', uz njih, uz obitelj. I zbilja bude jako teško, tim prije što u početku ne znaš niti jezik.

Nego, iz Fiorentine, u koju ste stigli iz Mouscrona, došli ste na posudbu u Dubravu? Zar nije bilo kluba u SHNL-u kojem bi bili od koristi?

Mnogi su mi govorili, pa kud iz Fiorentine u Dubravu. Hrabar potez, ali pokazalo se kao pun pogodak. Bio sam nešto ozlijeđen, dok sam bio u Fiorentini. Osim toga bilo je vrijeme korone, a ja sam i izlazio iz Primavere, iz U-19 talijanske lige. Znao sam da ću morati birati između Serie B ili Serie C. Ali želio sam biti u glavi malo smireniji. I sretniji. I zato sam se želio vratiti u Hrvatsku. Tu je već druga liga krenula, bio je listopad i bilo je teško naći klub. Čak dosta klubova iz druge lige nije me htjelo. Sezona je počela, nemaju želju nikoga više dovoditi, imaju svoje mlade igrače i zašto bi uzimali nekoga na posudbu. Ali Dubrava je ispala sasvim slučajno.

Možemo razumjeti da iz SHNL-a nisu htjeli, ali ni iz druge?

Da, zbilja. A što se SHNL-a tiče, ona uopće nije bila ni realna, jer sam igrao juniorski nogomet, osim toga bio sam nešto i ozlijeđen. Nisam bio ni neko izgrađeno ime. A meni je bilo najvažnije igrati, osjetiti seniorski nogomet i skupljati minute. Nisam se bojao za svoju kvalitetu, vjerovao sam u sebe i da će sve sjesti na svoje mjesto. I onda je od Dubrave sve zapravo tako i krenulo.

U sezoni 2021/22 stigli ste u Goricu, kod Krunoslava Rendulića?

Da, proslijedili su me tamo na posudbu, da nakon druge upoznam i najjaču ligu. Bio je to idealan odabir. Klub koji daje priliku mladim igračima, odlično sam se snašao i uklopio u ekipu. Vrhunski sam odradio te dvije sezone u Gorici. I stvarno sam zadovoljan kako se sve rasplelo, jer nakon Gorice došla je Rijeka.

Prvo na posudbu, da bi vas ovog ljeta u potpunosti otkupila?

Lomio sam se, stvarno. Trener Jakirović je presudio. Stvarno je bio jako uporan. I želio me u svojim redovima.

Između čega ste se lomili?

U tom trenutku bio je veliki interes Dinama. Točnije, trenera Igora Bišćana, koji me je vodio u U-21 reprezentaciji. Htio me je dovesti, na Euru u Rumunjskoj sam bio s mladom reprezentacijom i tako sam birao između ta dva kluba. Ali u glavi me više privlačila Rijeka, Jakirović je bio stvarno uporan. I mislio sam da je to čak možda i najvažnije. Jer jednom sam se već opekao zbog, da tako kažem, prevelike stepenice. Zato sam se i odlučio za Rijeku.

Stigla je sada ta godina iz snova, s Rijekom.

Ma, jednostavno, savršeno. Bilo je straha na kraju prošle sezone, Dinamo je bio opasan suparnik, lomilo se u zadnjem kolu, ali vjerovali smo u sebe.

I još poziv u reprezentaciju. Nego, kada je Modrić osvojio istu ovu nagradu za igrača godine vi ste imali tek šest godina, a sada igrate zajedno za Vatrene?

Ne može ljepše. Ali kada vidim koje su veličine osvajale ovu nagradu, velika mi je čast. Nisam ni svjestan ove nagrade, valjda će doći za koju godinu. I da ste mene nekad pitali... Ustvari ne nekad, nego prije godinu dana, s kime bih volio igrati, moj bi odgovor bio Luka Modrić. Sada sam taj ispunio. Sve to, uz igranje za reprezentaciju, s Modrićem, ali i ovu lijepu nagradu, čime me sretnim i ponosnim.

Jeste li imali kakve uzore?

Kad si puno mlađi biraš između Ronalda i Messija. Ali kako sam odrastao, uz nogomet, više sam gledao svoju poziciju, što mogu naučiti od nekog igrača. Unazad nekoliko godina jako mi se sviđa kako igra De Bruyne, a taj period, dok sam odrastao, zapamtio sam Iniestu.

Što ste vi zapravo, vezni ili napadač?

Najrađe bih rekao onu poziciju koja u nogometu lagano 'umire'. To je pozicija 'desetke'. Rijetke momčadi igraju s tom pozicijom, ali zato bih rekao da sam više profilom vezni igrač. Volim biti na lopti. Igrom slučaja se dogodilo da sam prošle godine igrao na poziciji napadača. Iako mi nije bilo strano, jer sam u akademiji, u kojoj sam proveo šest godina, kadetski i juniorski nogomet sam proveo na poziciji napadača. Nije mi bilo nepoznato, ali moraš promijeniti stil igranja. Ali nemam neki problem mijenjanja pozicija, stvarno. S time da mi to zapravo nije niti bitno. Ali rekao bih da sam, po prirodi, vezni igrač.

Ne ulazimo u to kada ćete napustiti Rijeku, možda ove zime ili nekad u budućnosti, ali koju biste si vi ligu izabrali?

To mi je zapravo najteže pitanje. Iako, ako se opet dogodi Italija, imam prednost, jer sam naučio jezik. Španjolska je možda nekako najljepša liga, kada se sve stavi na papir, što se tiče i života, nogometa, ima vrhunske igrače i klubove. Ali nekako za gledati i pratiti mi je Premier liga, ali fizički jako teška liga, tako da ni sam zapravo ne znam. No, možda bih ipak na prvo mjesto stavio Španjolsku. Ali i sve ostale lige su stvarno fantastične.

Idemo još korak naprijed? Svjetsko prvenstvo, skupina teška ali prolazna?

Slažem se, teška je, ali prolazna. Ali Hrvatska je velesila. I siguran sam da se drugi trebaju bojati Hrvatske. Vjerujem da će Hrvatska daleko dogurati, a ja se nadam, to jest, radit ću na sebi kako bih zaslužio poziv izbornika Dalića.

Nego sa se vratimo još na ovu nagradu Kapetana. Naklonio vam se i Marko Livaja, jedini igrač koji je osvojio ovu nagradu tri puta, a dolazi zapravo iz velikog rivala?

Hvala mu na tome, ali zapravo je tako pokazao i svoju sportsku i ljudsku veličinu.

Kome biste vi dali glasove, da ste u situaciji birati?

Proslijedio bih je Marku Livaji, koji je ove godine završio na drugom mjestu. Ali i da dam nekome iz moje ekipe iz prošle sezone, kako smo odradili, posebice obrana, a tu mislim na Radeljića, Majstorovića, i drugi.. Svi su stvarno odradili vrhunski posao. Tako da ne bih pogriješio niti da nekome svome dam nagradu.

Projekt 'Kapetani biraju' već godinama gradi reputaciju izbora iza kojeg stoje oni koji najbolje poznaju igru, uz podršku RALU logistike kao sponzora muške nagrade.