Igor Štimac slijedi neku svoju logiku. Na početku kvalifikacija pokazao se prilagodljivim i spremnim učiti iz vlastitih pogrešaka, pa je bombastične najave o 'nekoj drugačijoj Hrvatskoj', 'španjolskog igri', dominaciji i slično zamijenio idejama više-manje preslikanim od prethodnog stožera. No nakon početnih uspjeha, iako je reprezentacija do njih došla uz znatnu dozu sreće i rijetko djelovala posebno uvjerljivo i organizirano, izbornik se malo 'oteo' i počeo s pokušajima primjene nekih svojih zamisli o tome kako Hrvatska treba igrati nogomet. Rezultat smo posebno bolno vidjeli prije tri dana na Maksimiru...

Ustrajanje na formaciji 4-4-2 (uz najavu budućeg prelaska na trojicu u obrani, za sad testirano improvizacijom u utakmicama kad se gubilo) i averzija ili neprihvaćanje samog koncepta klasičnog defenzivnog veznjaka (što nije isto kao i povučeni playmaker) dvije su važne odrednice Štimčeve filozofije. Nakon škotske šamarčine, možda je vrijeme da se od njih odustane – barem kad je u pitanju ova utakmica i barem kako bi se minimalizirala moguća šteta. Jer sigurno je da postoji određena strepnja, možda i strah od mogućeg fijaska.

U nogometnoj taktici sve je relativno, a sam raspored igrača na terenu nerijetko je sasvim sporedna stvar prema njihovim individualnim karakteristikama te timskim i pojedinačnim instrukcijama. U obzir treba uzeti i mnoge druge, ponajprije psihološko-motivacijske faktore – trenerski posao u stvarnosti je daleko složeniji i teži nego što mi laici u teoriji uopće možemo pojmiti.

No ipak postoje neke logičke zakonitosti koje nam kažu s kakvom formacijom se lakše suprotstaviti nekoj drugoj, pogotovo kad igraju dvije momčadi slične kvalitete. Kod Portugala nema puno tajni – ta reprezentacija već godinama gotovo uvijek igra u ofenzivnoj varijanti sustava 4-3-3, s jako opasnim krilima (Cristiano Ronaldo, Nani, Varela, Vierinha...) i sredini koju u pravilu čine (kad god su dostupni) odlični Veloso kao defenzivni veznjak, a ispred njega siloviti Meireles i izrazito kreativni Moutinho, eventualno ofenzivni i polivalentni Danny

Ne znamo kakav će sastav izbornik Paulo Bento suprotstaviti Hrvatskoj, ali u svakom slučaju je za očekivati da će ostati pri svom uvriježenom sustavu. On je već izjavio da jedva čeka susret s našom reprezentacijom koja igra 'klasični 4-4-2' s kojim se ne susreće često. To je samo dodatni razlog da ga se pokuša iznenaditi nečim drugime, ali ne i najvažniji.

Zbog ozljeda (tako barem glasi službena HNS-ova verzija) otpali su Mandžukić, Eduardo i Jelavić, što znači da od napadača za ovu utakmicu imamo samo Olića i Kalinića – nije baš neki tandem koji bi ulijevao pretjerani strah u kosti, zar ne? Osim toga, portugalska verzija 4-3-3 je kao stvorena za rasturanje klasičnog 4-4-2: trojica u sredini veznog reda imaju brojčanu prednost nad našom dvojicom, a ako tome odlučimo parirati povlačenjem desnog i lijevog veznjaka u sredinu, otvara se još veći prostor za sjajne portugalske bočne igrače. Uostalom, varijanta s pridodavanjem Rakitića i Perišića u središnji prostor vrlo je slabo funkcionirala protiv Škotske.

Rješenje koje se nameće samo po sebi je povratak na sustav 4-2-3-1, koji je Hrvatska prethodno koristila barem s podjednakim uspjehom kao i 4-4-2, a i većina naših igrača mu je najvičnija. Ovaj put zaista bismo morali imati jednog 'pravog' defenzivnog veznjaka (Vukojevića ili Ademija) uz očekivanog Luku Modrića nasuprot Meirelesu i Moutinhu (ili tko god već bude igrao ondje za Portugal). Štimac će vjerojatno htjeti opet staviti Sammira na ofenzivnog veznog – možda to tako u ovom trenutku naprosto mora biti; ali ta bi pozicija u ovom sustavu vjerojatno doista i omogućila Filhu da se više iskaže. Imao bi iza sebe dvojicu i po jednog sa svake strane, a mogao bi djelovati i kao polušpica iz drugog plana.

Zanimljiva je i ideja da se Modrić premjesti na ofenzivnog veznog, gdje bi imao puno više slobode i prostora, ali to je i riskantnija varijatna – jer onaj tko bi ga zamijenio na defenzivnijem mjestu (Kovačić ili Badelj) je puno slabiji igrač u fazi obrane; takozvana 'double Pacman' opcija, u kojoj bi par zadnjih veznih činili Vukojević i Ademi, naoko je sigurnija, ali onda bi u slučaju neuspjeha komentari sigurno bili nešto tipa 'vidi ga, uplašio se, kukavički je postavio igru'...

Mateo Kovačić može, osim povučenog razigravača, odigrati i bilo koju poziciju u ofenzivnom dijelu veze. Rakitić je zapravo puno bolji i iskoristiviji kad igra u sredini, a ne bočno – ove je sezone u Sevilli rasturao kao središnji ofenzivni vezni i to mu je ipak najprirodnija pozicija. Perišić je najbolji kao krilo, kad ne mora ulaziti puno u sredinu – ukoliko nije posve spreman, može se razmisliti i da se na to mjesto postavi Ivica Olić (koji bi inače u vršku napadu trebao imati prednost nad Kalinićem).

Potencijalno slabija točka u portugalskoj momčadi je upravi desni bočni branič – u njihovoj utakmici protiv Rusije to je bio oniski (172 cm) Joao Pereira iz Valencije, koji je samo solidan, nikako ne i vrhunski igrač, te bi onaj tko će ići na njega trebao vršiti konstantni pritisak. To, ako već ništa drugo, isključuje Niku Kranjčara, čije trenutno stanje nažalost sugerira da mu uopće nije ni mjesto u momčadi.

Prije zaključka, ponovimo – ovo je samo teorija, ne možemo znati trenutnu fizičku i psihološku spremu reprezentativaca, kao ni međuljudske odnose čije razumijevanje čini razliku između prosječnog i dobrog trenera. Ali po svemu što smo dosad vidjeli, najbolja varijanta za Portugal bila bi formacija 4-2-3-1, recimo u ovom sastavu: Subašić – Srna, Ćorluka, Lovren, Strinić – Vukojević, Modrić – Kovačić, Rakitić, Perišić – Olić. Ili da Kovačić preseli na defenzivnog veznog, Modrić na ofenzivnog, Rakitić desno, Olić lijevo, a Kalinić u špicu...

Hoće li Štimac biti na tragu ovih razmišljanja? To valjda zna samo on, možda i njegovi najbliži suradnici. Ne bi bilo iznenađenje da se, s obzirom na kadar i okolnosti, pomalo pokajnički i sam prikloni formaciji 4-2-3-1, ali vjerojatno sa Sammirom u sastavu. No dojam je da još uvijek gori od želje da dokaže kako je u pravu po nekim pitanjima, koliko god se to nekome činilo nelogičnim, a u ovoj situaciji vrlo je vjerojatno da će htjeti napraviti nešto ekstravagantno.

Ako to ne bude stavljanje Halilovića u prvu momčad – slobodno se možete kladiti da će Alen zaigrati barem u drugom poluvremenu, to je stvar od vitalne važnosti – onda bi to mogao biti još jedan sastav bez pravog defenzivnog veznog. Nije uopće nemoguće ni da će naš vezni red danas u Ženevi činiti Kovačić, Modrić, Rakitić, Sammir i Kranjčar! Ako može četiri centarfora, zašto ne bi moglo i pet playmakera, ha?