U Splitu su Bijeli igrali hrabro, visoko i odlučno. Vjerovali su vlastitoj igri, pritiskali su suparnika i pobijedili 2:0 momčad koja je prošle sezone igrala Ligu prvaka. Na Cipru kao da su odlučili zaboraviti sve što ih je dovelo do te velike prednosti.

Hajduk se povukao, odrekao lopte i gotovo od prve minute počeo živjeti samo za prolazak vremena. Pitanje je je li to bila jasna taktička zamisao Gonzala Garcije ili se strah postupno uvukao među igrače, ali odgovornost trenera u ovakvoj situaciji ne može se izbjeći.

Od hrabrosti na Poljudu do straha na Cipru

Garcia je u prvoj utakmici odvažno postavio momčad i za takav pristup zasluženo dobio pohvale. U uzvratu je u početnu postavu uvrstio 17-godišnjeg Adama Hurama, što se pokazalo kao vrlo riskantan potez. Naravno, Garciji ide na ruku što nije bilo lako zamijeniti Roka Brajkovića, praktički najboljeg igrača iz prve utakmice, ali trenerova odgovornost je upravo to, naći kvalitetno rješenje, što igrački što taktički.

Talent mladog krilnog igrača nije upitan, ali ovakva utakmica možda je ipak bila prevelika za njegov prvi veliki europski ispit. Hajduk je većinu vremena bio bez lopte, tražio se snažan rad u obrani i izlazak iz pritiska, a Huram u takvim okolnostima nije mogao pokazati ono zbog čega je dobio priliku.

Nije problem u tome što je Garcia dao šansu mladom igraču. Problem je što početna postavka nije izgledala kao momčad koja želi postići pogodak i zatvoriti dvoboj, nego kao sastav koji od prve minute pokušava sačuvati ono što ima.

A Hajduk je upravo u takvim utakmicama kroz povijest najopasniji sam sebi. Tobol, prošlosezonski Dinamo City i sada Pafos različiti su protivnici i različite utakmice, ali obrazac je zabrinjavajuće sličan. Bijeli steknu prednost, na gostovanje odu s idejom da je zaštite, a onda se u momčad uvuku panika, nesigurnost i strah od pogreške. Čuvanje rezultata vrlo često završi tako da više nemaš što čuvati.

Pafos je dobio upravo ono što mu je Hajduk ponudio

Domaćin je imao inicijativu, više lopte i više vjere, ali nije cijelu večer stvarao priliku za prilikom. Hajduk mu je svojim tehničkim pogreškama, lošim odlukama i nemogućnošću da spoji nekoliko dodavanja stalno vraćao energiju.

Previše se griješilo čak i bez ozbiljnog pritiska. Jednostavne lopte odlazile su u aut, dodavanja su kasnila, a svaki osvojeni posjed završavao je novim napadom Pafosa. Umjesto da suparniku oduzme vjeru, Hajduk ju je iz minute u minutu hranio.

Rodrigues je u 40. minuti smanjio ukupnu prednost Hajduka, a Goldar je u sudačkoj nadoknadi zabio za produžetke. Pafos je zatim početkom dodatnog vremena preko Texeire potpuno okrenuo dvoboj, a do kraja je stigao i do četvrtog pogotka za konačnih 4:0 i ukupnih 4:2.

Livaja je stvorio dvije prilike, ali nije dočekao iskupljenje

Ulascima Bambe, Livaje i Sigura Hajduk je nakratko izgledao mirnije. Dobio je igrače koji mogu zadržati loptu, iznuditi prekršaj ili barem pomaknuti momčad nekoliko desetaka metara prema naprijed.

Dvije najbolje Hajdukove prilike bile su plod Livajine kvalitete. Najbolji igrač Bijelih odmah je pokazao koliko momčad s njim dobiva u završnici, ali nije iskoristio trenutak koji mu je mogao donijeti osobno iskupljenje i satisfakciju nakon svega što se posljednjih tjedana događalo oko njega.

Bila je to prilika da jednim potezom ponovno preuzme glavnu ulogu, odvede Hajduk dalje i zatvori jedno teško poglavlje. Nije je iskoristio. To ne briše činjenicu da je jedini ozbiljno pokrenuo Hajdukov napad, ali u ovakvim utakmicama najbolji igrači moraju pretvoriti rijetke trenutke u rezultat.

Ponovno pad u produžecima

Hajduk se ponovno našao u produžecima i ponovno se raspao. Protivnik nije jednak onome od prošle sezone, okolnosti nisu identične, ali ogledni primjer jest.

Kada utakmica ode preko granice fizičke i psihološke udobnosti, momčad počne gubiti strukturu, mirnoću i vjeru. Pafos je u dodatnih pola sata zabio dvaput i od velike Hajdukove prednosti napravio težak poraz. To je sada ozbiljno pitanje za trenera.

Kolika je Garcijina odgovornost za početni pristup? Zašto je momčad koja je na Poljudu izgledala hrabro i organizirano na Cipru od prve minute izgledala kao da samo čeka kraj? Zašto se ponovno dogodilo da Hajduk čuva rezultat umjesto da nastavi igrati nogomet koji mu ga je donio?

Psihološki pristup jest stvar trenera. Njegov je posao uvjeriti momčad da ne mora bježati od lopte i vlastite igre čim ima nešto vrijedno izgubiti.

Ali ni igrači ne mogu pobjeći od odgovornosti. Oni na terenu moraju prepoznati kada se momčad povlači preduboko, kada treba smiriti loptu i kada više nije dovoljno samo izbiti je što dalje. Iskusni igrači moraju preuzeti odgovornost i sami pokušati prekinuti negativan tijek utakmice. Na Cipru se to nije dogodilo.

Strah je dublji od jednog trenera

Bilo bi ipak prejednostavno sav teret staviti samo na Garciju. Strah koji se u ovakvim europskim večerima uvlači u Hajduk očito je dublji od jednog trenera, jednog kadra ili jedne generacije.

Mijenjali su se igrači, treneri i uprave, ali osjećaj da Bijeli ponekad više strahuju od poraza nego što vjeruju u pobjedu ostao je gotovo isti.

Tobol, Dinamo City i Pafos samo su različite postaje iste priče. Hajduk dobije nešto što treba sačuvati, povuče se, počne griješiti i postupno uvjeri suparnika da može napraviti ono u što ni sam na početku nije potpuno vjerovao.

Pafos nije pokazao toliko više koliko mu je Hajduk dao. Domaćin je zasluženo prošao, ali Bijeli su mu otvorili vrata kroz koja je samo trebalo ući. Garcia taj problem nije stvorio. Ali sada je njegov posao pokušati ga riješiti.

Popravni stiže odmah

Ispadanje iz Europske lige veliko je razočaranje, posebno nakon 2:0 s Poljuda i igre koja je sugerirala da je Hajduk napokon spreman skinuti ozbiljan europski skalp.

Ipak, europska sezona nije završena. Bijeli se sele u treće pretkolo Konferencijske lige, gdje ih čeka litavski Žalgiris koji je u dvije utakmice uvjerljivo nadigrao Dinamo Tbilisi.

Popravni stiže već za tjedan dana i vremena za žalovanje praktički nema. Bit će to ispit za igrače, ali još više za Garciju. Ne toliko zbog izbora jednog ili drugog imena, nego zbog pristupa koji će njegova momčad pokazati.

Hajduk protiv Pafosa nije ispao zato što nije imao kvalitetu za prolazak. Ispao je jer se u uzvratu odrekao onoga čime je sedam dana ranije nadigrao suparnika. Čuvao je rezultat dok nije ostao bez njega. Kada je nestalo prednosti, nestalo je i sve ostalo.

Protiv sljedećeg suparnika zato ne treba tražiti spektakl ni osvetu. Treba tražiti momčad koja će ponovno igrati nogomet i koja se neće uplašiti čim stekne nešto što može izgubiti.