Kada je Diego Maradona na Svjetskom prvenstvu 1994. pao na dopinškom testu i napustio turnir usred velikog skandala, svijet je gledao jednu od najtužnijih scena u povijesti nogometa. Čovjek koji je Argentinu 1986. odveo do naslova svjetskog prvaka, igrač koji je četiri godine poslije gotovo sam vukao reprezentaciju do finala, odjednom je postao simbol pada, a ne veličine.

Ali vrijeme je napravilo ono što javnost u takvim trenucima rijetko može napraviti odmah. Odvojilo je jedan ružan kraj od cijele karijere. Maradona 1994. nije prestao biti Maradona iz 1986. Nije prestao biti čovjek koji je promijenio Napoli, argentinski nogomet i svjetsku igru. Njegov odlazak iz reprezentacije bio je bolan, mučan i težak, ali nije poništio ono što je prije toga dao nogometu.

Naravno, Marko Livaja nije Diego Maradona. Niti su okolnosti iste, niti se slučajevi mogu izravno uspoređivati. Ali postoji jedna zajednička lekcija koju nogometna javnost često zaboravi: velike igrače ne smije se svoditi na posljednji incident, posljednji sukob ili posljednju ružnu scenu.

A upravo se to sada može dogoditi Livaji. Hajduk ima pravo graditi sustav u kojem pravila vrijede za sve. Klub ima pravo štititi autoritet trenera, svlačionicu i disciplinu. Nitko, pa ni najveća zvijezda, ne može biti iznad kluba. To je osnova svakog ozbiljnog sportskog sustava.

Ne zaboravite što je donio

Ali jednako tako hajdučka i hrvatska javnost ne smiju preko noći zaboraviti što je Marko Livaja značio Hajduku, HNL-u i hrvatskom nogometu.

Kada se u zimu 2021. vratio na Poljud, to nije bio samo dolazak velikog igrača. Bio je to trenutak koji je promijenio atmosferu oko cijelog kluba. Hajduk je s njim ponovno postao magnet. Poljud je živio drukčije, gostovanja su postala događaji, derbiji su dobili dodatnu težinu, a HNL igrača oko kojeg se stvarala emocija kakvu domaća liga godinama nije imala.

Livaja nije samo zabijao golove. On je vratio vjeru. U pet godina bio je najbolji igrač lige, prvi strijelac, vođa momčadi i lice Hajduka. S njim su osvojena dva Hrvatska kupa. S njim je Hajduk ponovno imao igrača zbog kojeg su ljudi dolazili na stadion ranije, zbog kojeg su djeca nosila dresove i zbog kojeg su se utakmice domaćeg prvenstva čekale s drukčijim osjećajem.

O broju potpisa i fotografija koje je Livaja napravio u cijeloj Hrvatskoj, ali i šire, suvišno je pričati, a malo tko zna podatak da su tijekom njegovih nastupa za reprezentaciju upravo najprodavaniji bili dresovi s brojem 14. Unatoč svim ostalim igračima koji su igrali u jačim klubovima i dali možda veći doprinos nacionalnoj vrsti. Popularnost je jako teško steći, a karizmu još teže imati. To sve postigao je upravo Livaja.

Doprinos se ne briše jednim danom

To ne znači da mu se sve mora oprostiti. To ne znači da se svaki njegov potez mora opravdati. To ne znači da klub treba zatvarati oči pred disciplinom ili hijerarhijom. Ali znači da se doprinos ne briše jednim danom.

Nogomet često ima okrutnu naviku da velikim igračima pamti kraj više nego sredinu. Pamti rastanke, sukobe, padove i posljednje scene. A upravo je sredina najvažnija. Ondje su golovi, trofeji, derbiji, pune tribine, emocije, pobjede i godine u kojima je jedan igrač nosio klub. Onaj koji je obukao dres na dan smrti svog oca. To se lako ne zaboravlja.

Ako je ovo kraj Livajine priče u Hajduku, bit će to kraj koji nitko nije želio. Ni klub, ni navijači, vjerojatno ni sam Livaja. Ali ni takav kraj ne bi smio izbrisati činjenicu da je riječ o jednom od najvažnijih igrača koje je HNL imao u ovom stoljeću.

Maradonin primjer pokazuje koliko javnost zna biti nemilosrdna u trenutku pada, ali i koliko vrijeme zna biti pravednije od prvih reakcija. Danas se njegova 1994. pamti kao tužan kraj jedne reprezentativne priče, ali nitko razuman zbog toga ne briše Meksiko 1986., Napoli ili ono što je značio milijunima ljudi.

Tako se ni Livaju, u hrvatskim okvirima, ne smije svesti samo na protjerivanje s priprema. Može se podržati klub i poštovati pravila, a istodobno priznati veličina igrača. Može se reći da Hajduk mora biti iznad svakog pojedinca, a opet ne zaboraviti da je taj pojedinac godinama davao Hajduku ono što mu je najviše nedostajalo - vjeru, karakter i osjećaj da je ponovno važan.

Zato se hajdučka i hrvatska javnost ne smiju odreći Marka Livaje. Ne zbog nostalgije. Nego zbog poštenja prema onome što je napravio.

Jer velike karijere ne bi se smjele ocjenjivati prema posljednjem poglavlju, nego prema cijeloj knjizi.