Ne zato što je Rakow loša momčad, ne zato što će se u Poljskoj dogoditi čudo, nego zato što smo na Poljudu vidjeli razdoblja utakmice u kojima je Hajduk bio bolji, agresivniji, organiziraniji i nogometno konkretniji. A onda smo, nažalost, vidjeli i drugog Hajduka. Onoga kojeg poznajemo puno bolje.

Hajduk koji je izgledao kao ozbiljna europska momčad

Prvi dio utakmice, a posebno ulazak u drugo poluvrijeme, možda su najbolje razdoblje Hajduka ove sezone. Presing nije bio stihijski. Linije su se pomicale zajedno, Rakowu se oduzimao prostor, a igrači su konačno izgledali kao momčad koja zna gdje želi osvojiti loptu i što napraviti kada je osvoji. Kod 2:1 Poljaci su bili potpuno uzdrmani. Hajduk je napadao, osvajao druge lopte i dolazio u situacije iz kojih se utakmica mogla završiti.

Bamba je odigrao možda svoju najbolju utakmicu otkako je u Hajduku. Bio je okomit, neugodan, stalno je stvarao višak i konačno izgledao kao igrač zbog kojeg se suparnička obrana mora povlačiti nekoliko metara unatrag. Asistirao je Šegi za prvi pogodak, a imao je i priliku kojom je Hajduk mogao otići na sigurniju prednost. Šego je, pak, svojim petim europskim pogotkom ove sezone napravio nešto što u Hajduku nitko nije uspio od Zlatka Vujovića 1985./86.

Sve je u tom trenutku išlo prema večeri nakon koje bismo pričali o najboljoj Hajdukovoj europskoj utakmici u dugo vremena. Rakow je bio na konopcima, a Hajduk je imao priliku napraviti ono što godinama ne radi – dotući protivnika kada mu se ponudi.

I onda je Adrion Pajaziti odlučio napraviti nešto što ozbiljan igrač u takvoj utakmici jednostavno ne smije napraviti.

Pajazitijev crveni nije pogreška. To je neodgovornost

Možemo govoriti o mladosti, temperamentu i silnoj želji. Ali ovo nije prvi put da Pajaziti igra na rubu. Gotovo svaka njegova utakmica nosi barem jedan trenutak u kojem ostavlja dojam da je samo pitanje hoće li sudac posegnuti za kartonom. Ovoga puta taj trenutak došao je u najgorem mogućem času.

Hajduk je vodio 2:1, a gosti nisu znali gdje se nalaze. Griješili su pod pritiskom Bijelih koji su stvarali prilike i osjećalo se da treći pogodak visi u zraku. I onda, šezdesetak metara od svojih vrata, u situaciji koja ne nosi nikakvu neposrednu opasnost, Pajaziti radi nepotreban prekršaj zbog kojeg momčad više od pola sata mora igrati s igračem manje. To nije taktička pogreška. To je samoubojstvo.

I upravo je to ono što Hajduk mora prestati raditi želi li jednog dana postati momčad koju pamtimo po europskim uspjesima, a ne po objašnjenjima kako je ponovno bila blizu. Rakow do tog trenutka nije pronašao rješenje. Hajduk mu ga je dao.

Dva primljena gola opet su dva previše

Ali bilo bi prejednostavno cijelu utakmicu staviti na Pajazitijeva leđa. Hajduk je ponovno primio dva gola. Kod prvog je obrana izgledala kao da je situacija završila prije nego što je lopta uopće došla pred vrata. Nekoliko igrača ostalo je statično, a Emreli je glavom izjednačio samo šest minuta nakon Šegina vodstva. Nakon toga Hajduk je ponovno prošao kroz onu poznatu fazu u kojoj jedan primljeni pogodak potpuno promijeni govor tijela momčadi.

Još više zabrinjava završnica. Može se prihvatiti da momčad s desetoricom pati. Može se prihvatiti da se povuče. Ali ako već odlučiš preživjeti utakmicu i sačuvati 2:1, onda posljednje minute moraju biti trenutak u kojem će najveću odgovornost preuzeti najiskusniji. Mora se znati gdje stojiš, koga čuvaš, kada izbijaš loptu i kada utakmicu jednostavno trebaš ubiti.

Hajduk ni to nije uspio. U 95. minuti Diaby-Fadiga praktički se prošetao kaznenim prostorom i pogodio za 2:2 pored iskusnih Melnjaka i van Hoorenbeecka. Nakon svega dobroga što je napravljeno, na uzvrat se umjesto s prednošću ide od nule. To je ono zbog čega je frustracija toliko velika. Da je Rakow nadigrao Hajduk i napravio 2:2, priča bi bila jednostavnija. Nije. Hajduk je imao Rakow i pustio ga je.

Najveći protivnik u Poljskoj možda neće biti Rakow

I sada dolazimo do onoga što je zapravo najzanimljivije. Što će Hajduk napraviti u Poljskoj? Najlakše je reći ono što povijest sugerira. Da će ponovno pronaći način da sam sebi zakomplicira život. Da će ući oprezno, pokušati kontrolirati utakmicu, izgubiti ono što ga je na Poljudu činilo dobrim i na kraju ponovno ostaviti osjećaj da je mogao više. To bi bila linija manjeg otpora.

Jer Hajduk godinama živi u čudnoj komfornoj zoni europskih neuspjeha. Ispadanje boli, nekoliko dana se traže krivci, a onda se život nastavi. Uvijek postoji sljedeća sezona, sljedeći trener, sljedeći prijelazni rok i sljedeći pokušaj. Puno je teže napraviti ono što se od ove momčadi zapravo više ni ne očekuje – otići u Poljsku i pobijediti. Ne preživjeti i čekati produžetke i moliti se da Rakow nešto promaši, nego pobijediti.

Hajduk je na Poljudu pokazao da za to ima nogomet. Pokazao je presing, pokazao je sinkronizirane linije, pokazao je da može stvoriti nekoliko velikih prilika i da Rakow nije nikakav protivnik pred kojim se treba povlačiti. Šego zabija, Bamba je konačno pokazao koliko može biti opasan, Dalisson daje golove, a Garcia je imao razdoblje utakmice u kojem je njegova momčad izgledala upravo onako kako je zamišljao.

Sada treba pokazati ono što se ne može nacrtati na taktičkoj ploči – karakter.

Može li ova momčad napokon učiniti nešto po čemu ćemo je pamtiti?

Hajduk 16 godina nije igrao europsku skupinu. U međuvremenu promijenili su se predsjednici, sportski direktori, treneri, kapetani i čitave generacije igrača. Uvijek je nešto nedostajalo. Jednom kvaliteta, drugi put sreća, treći put iskustvo, a prečesto samo sposobnost odnosno nesposobnost da se velika prilika prepozna dok je još ispred tebe.

Ova momčad sada je dobila još jednu. Rezultat 2:2 nije dobar kada znaš da si imao utakmicu u rukama. Ali nije ni katastrofa. Hajduk u Częstochowu ne mora ganjati dva ili tri gola. Mora odigrati jednu ozbiljnu nogometnu utakmicu i pobijediti protivnika za kojeg je već pokazao da ga može nadigrati.

Možda će opet zavarati sam sebe i svoje navijače. Možda će opet napraviti ono što od Hajduka u ovakvim situacijama svi već unaprijed očekuju. Ali možda je konačno vrijeme da napravi suprotno, da uništi vlastitu komfornu zonu neuspjeha i da jednom ne pričamo o tome što je moglo biti, o crvenom kartonu, promašenim prilikama i pogrešci u zadnjoj minuti, nego o momčadi koja je otišla u Poljsku kada joj gotovo nitko nije potpuno vjerovao i napravila ono što se na Poljudu čeka već 16 godina.

Skupine Konferencijske lige možda nisu Liga prvaka. Nisu ni Europska liga. Ali za ovaj Hajduk bile bi nešto puno važnije – dokaz da napokon može završiti ono što je započeo.