Dobar dio naše nacije podigao se na noge nakon drakonske kazne koju je koju je FIFA dodijelila Šimuniću, ali takve reakcije u obzir ne uzimaju mnogo očekivanih faktora, na koje je ukazao korisnik Losovius, u svojoj analizi na community portalu Tribina.hr

'Za početak, razriješimo neke nesuglasice. Da li u FIFA-i ima korumpiranih ljudi? Naravno, ima ih u svim velikim birokratskim tijelima, to je neizbježno. Da li su u FIFA-i selektivni po pitanju kažnjavanja igrača? Naravno, jer se odluke tako donose, ne samo s obzirom na pravednosti i pravičnost nego i na druge faktore. Treba li tako biti? Naravno da treba! Uzmimo primjer da se nešto usporedivo dogodilo Messiju ili Neymaru. Bi li tada kazna bila ovakva? Naravno da ne bi!

U čemu je kvaka? Svjetsko prvenstvo velik je događaj koji nije samo sportski, nego i socijalni, politički i kulturni u širem smislu riječi. Koliko bi samo ljudi, sponzora i svega ostalog manje gledalo to natjecanje (ili uopće ne gledalo) kada bi nastup Neymara ili Messija bio zabranjen. Izgubilo bi se jako puno novca, na svakoj razini. Treba li to biti faktor kod odlučivanja u ovakvim stvarima? Pa naravno da treba, jer stvari nikad nisu jednostavne, pogotovo one koje imaju toliko široke društvene i političke konotacije.

Stoga, pitanje bi li kazna bila manja da je Šimunić netko drugi, nebitno je – on je onaj koji jest pa iako će svi vazda propagirati da se sudi samom činu i ničem drugom – svima je jasno da je to priča za malu djecu. Nije samo FIFA takva, takve su sve institucije koje moraju donositi odluke od šireg društvenog značaja.

Također je nebitno pitanje ono kojim su se svi najviše bavili – a to je pitanje opravdanosti pokliča 'ZDS'. Istina oko toga ne postoji, postoji samo interpretacija. Potpuno je nebitno kada je taj poklič nastao, koja je njegova 'stvarna' vrijednost, pravo je pitanje, s obzirom na vlastitu akciju, kakvu reakciju mogu očekivati od drugoga, točnije – od onoga koji je zapravo moja nadležna institucija? Stvarno netko misli da se neki birokrati u FIFA-i bave interpretacijom povijesnih istina u Hrvata? Ma baš njih briga! Oni se bave percepcijom, oni se bave onime što propagiraju. Je li to uobičajeno? Naravno da je, tako funkcioniraju sve velike birokratske institucije.

I normalno da je FIFA jedva dočekala podijeliti neku lekciju, pogotovo jer je lekcija besplatna. Oni moraju u nekom trenutku odrediti drakonsku kaznu koja je teža od samog prekršaja kako bi poslali nedvosmislenu poruku svima ostalima. Zašto to nisu učinili ranije, u nekim sličnim situacijama? Pa vrlo je jednostavno, zato što nijedna nije bila toliko važna koliko situacija da igrač momčadi koja je upravo izborila SP kroz dodatne kvalifikacije napravi to što je napravio Šimunić. I onda jasno, idealna je situacija za napraviti primjer od njega tako da mu se opali poštena kazna. Zašto to ne bi učinili Messiju ili Neymaru? Jer oni imaju veću vrijednost pa i drugi faktori dolaze kao dio jednadžbe.

Pa zašto su ljudi kod nas nezadovoljni, kada je sve tako očekivano? Jednostavno je – jer se osjećaju prevareno, a ne bi trebali. Osjećaju se kao da ih netko tko je gori od njih samih kažnjava za nešto na što bi trebali imati pravo. Je li to opravdano? Pa naravno da nije. Zašto nije? Ponovo se vraćamo na početak – zato što stvari nikada i nigdje ne funkcioniraju kao istina, nego samo i isključivo kao percepcija, povezana s mogućnosti da se ostvari vlastita korist (što je u ovom slučaju promocija institucije protiv govora mržnja). Znači li to da nas FIFA mrzi? Naravno da ne. Da nas FIFA mrzi, onda ne bismo ni bili u Brazilu, jer bi se već pronašlo načina da se ime naše reprezentacije izvuče protiv Francuske, a tada bi hrvatske šanse odlaska u Brazil bile značajno manje nego protiv Islanda.

Koje je rješenje? Dva su moguća – jedno je da shvatimo da nas ostatak svijeta ne mrzi, ali jednako tako da nemamo težinu (ekonomsku, socijalnu i političku) zbog koje se velikim nacijama ponekad progleda kroz prste u ovakvim situacijama, a od malih se može napraviti i primjer. Dodatna metoda je ta da sami sebe učinimo važnijima, a tu sigurno učinkovita metoda nije tvrdoglavo inzistiranje 'po svome' po svaku cijenu. Drugi je put također moguć; sebe proglasimo pravednim i čistima, inzistiramo na 'svoj na svome' i deremo se svakom prilikom o našoj pravednosti. Doduše, i taj način razmišljanja ima svoju konzekvencu, a ona se zove – izolacija… Nekima možda privlačno zvuči ona mila agonija koju tako rado prolazi svaki mučenik, ali vjerujem da bi se većini takvo stanje brzo popelo na glavu pa bismo opet bili na putu 'mami i tati'.'

Ako imate drugačije mišljenje, objasnite ga OVDJE, na našem portalu Tribina.hr.