Kako se vidi i po našim anketama (rezultate pogledajte OVDJE), hrvatska je reprezentacija danas slabija nego li je bila prije deset godina. Srećom po nas, a na nesreću po rukomet, velika većina drugih reprezentacija također je slabija nego li je bila prije 10 godina. Ako se prisjetimo prošlosti, Olimpijske igre 2004. bile su vrlo vjerojatno najkvalitetnije rukometno natjecanje u povijesti (također i SP 2003. I 2005.) iz vrlo jednostavnog razloga; većina je reprezentacija tada igrala s, ako ne najjačom, onda s jednom od najjačih generacija koje su ikad izvele na teren.

Nijemci su imali osovinu Stephan-Zerbe-Baur, s nevjerojatnim krilima Kehrmannom i Kretzschmarom, te na crti sjajnim Schwarzerom. Danas imaju redom lošije igrače. Španjolci su imali Uriosa, vjerojatno najboljeg pivota svih vremena, Dušebajeva i postavu Barcelone koja je godinama dominirala klupskim rukometom. Danas su za klasu ili dvije lošiji. Rusi su imali dobar dio 'zlatne generacije' s vjerojatnim najboljim lijevim krilom u povijesti Kokšarovim, Lavrov na golu i Tučkim kao bombarder. Danas niti blizu…

Slovenija nikad nije ostvarila svoj potencijal iako su imali, uz Hrvatsku, možda i najbolju vanjsku liniju tog vremena. Natek, Zorman Rutenka, uz Perića i Kokšarova

(koji nisu igrali za Sloveniju), predvodili su Celje do naslova europskog prvaka, pritom igrajući vjerojatno najljepši rukomet kojeg se moglo gledati do danas. Danas – ni blizu! Island je imao Stefanssona u najboljim godinama i sjajnu generaciju igrača (Sigurdsson, Gudjonsson…), danas više nema Stefanssona, a Palmarsson je više u bolnici nego na parketu. Francuzi su bili najjači prije otprilike pet godina, a danas su na razini na kakvoj su bili prije 10, dok su Danci ipak jači jer imaju Mikela Hansena, uz Karabatića najboljeg igrača generacije.

Bilo je i brdo srednje kvalitetnih reprezentacije koje su imale sjajne igrače, pa je tako Tunis imao Hmama, a Koreja Yoona, Norveška Kjellinga, a Srbija odličnu momčad bez ikakve kemije (kao uostalom i danas).

Slično je i s Hrvatskom, a sve je jasno kada se stvar pogleda po pozicijama. Nekoć smo imali na srednjem vanjskom Balića, danas Duvnjaka. Duvnjak je sjajan, ali kako je Balić možda i najveći svih vremena tu nema konkurencije. Desni vanjski nekoć Metličić, vjerojatno najbolji 'all round' igrač generacije i svakako barem za klasu bolji od Kopljara. Lacković u najboljim godinama bio je za klasu bolji od Bičanića, a iako je Štrlek bolji od Kaleba, Kaleb je bio obrambena stijena, a Štrlek je malo više od rupe. Džomba je najbolje desno krilo svih vremana, Čupić tek vrlo dobar igrač. Vori je tada bio mlađi i izdržljiviji nego li je sada, za Sulića vrijedi isto. Osim vratara i možda lijevog krila, na svim smo pozicijama imali igrača koji je za klasu bolji od onog što imamo danas, ali naša očekivanja po pitanju plasmana moraju ostati visoka.

Zašto? Pa zato jer i sve druge reprezentacije imaju ili lošije ili podjednako kvalitetne momčadi (iznimke su Danska i Poljska) kakve su imali i prije 10 godina, kada cilj Hrvatske nije bila medalja, već finale.

No, što je razlog takvog pada kvalitete i pomanjkanja kvalitete u rukometu? Pogledajmo samo ovu listu, popisa top klubova Europe prije deset godina i danas. U zagradi su momčadi koje nisu bile vrhunske, ali su se mogle natjecati s onima na vrhu…

PRIJE 10 GODINA:

Njemačka: Kiel, Flensburg, Lemgo (Gummersbach, Essen, Nordhorn)
Španjolska: Barcelona, Ciudad Real, Portland, Ademar
Francuska: Montpellier (Chamberry)
Hrvatska: Zagreb (Metković)
Slovenija: Celje (Prule)
Mađarska: Veszprem (Szeged)

DANAS:

Njemačka: Kiel, Flensburg, Rhein Necker
Španjolska: Barcelona
Francuska: PSG
Poljska: Kielce
Mađarska: Veszprem (Szeged)

Stvar je jasna, rukomet polako, ali sigurno, kvalitetom bilo stagnira ili pada kroz godine, a glavnim razlog tome manja su financijska ulaganja kao posljedica općenite ekonomske krize, koja su dovela do toga da nekoć, od dvadesetak što vrhunskih što solidnih klubova, stvar padne na njih desetak, koliko ih je danas. Kada se tome doda činjenica da bi se uskoro moglo raspravljati o njegovom statusu na Olimpijskim igrama, te kako i dalje nisu riješeni mnogi problemi što se nedorečenosti pravila tiče – od čega je prva stvar svakako trajanje napada – nije niti čudno da je sport u lošijem stanju nego li je bio.

Stoga, čak iako je Hrvatska slabija nego li je bila za vrijeme 'zlatne generacije', cijeli je rukomet slabiji nego li je bio u svojem vjerojatno najboljem periodu, baš prije kakvih desetak godina. Ako tome dodamo činjenicu da je skupina (BiH, Austrija, Tunis, Iran, Makedonija) puno tek srednjekvalitetnih reprezentacije, imperativ mora biti polufinale.

Najbolji indikator tome su i kladionice, koji su svrstale Hrvatska u uski krug favorita – zajedno s Francuskom, Danskom i Španjolskom – dok su svi ostali daleko iza ove četvorke. Dakle, minimum očekivanja od ove reprezentacije jednostavno mora biti polufinale iako je momčad slabija od one prije 10 godina. Ali, postoji i dobra vijest – ova ekipa ima dubinu, ima klupu i više rješenja za gotovo svaku poziciju. Nema razloga ne ići i na zlato…