Iako se u Hrvatskoj o ženskom nogometu i ne govori puno, a doznat ćemo kasnije kroz ovaj razgovor zašto je tome tako, u svijetu je taj sport izuzetno praćen. Možemo čak reći da je u ekspanziji, jer iz godine u godinu postavljaju se novi rekordi posjećenosti, a igračice itekako dobivaju na popularnosti i značenju.

No kako se u Hrvatskoj još prije 15-ak godina netko uopće pomislio baviti nogometom, jer ga se smatralo 'muškim' sportom? Iako, kada vidite Dunju, glavnu zvijezdu naše priče, ali i NK Rudeš, shvatite da to baš i nije tako.

'U nogomet sam ušla sasvim slučajno. Dugo sam igrala rukomet, bavila se plivanjem. Ali sam odmalena s dečkima na ulici igrala nogomet. I onda sam jednog dana išla s rukometnog treninga, 'lovila' sam bus. Slučajno sam pogledala preko zida, iznad Kantride, i vidjela da cure dolje treniraju nogomet. Od tog dana mi je bilo jasno čime se trebam baviti u životu. I već sljedećeg dana, iako sam mami rekla da idem na rukomet, skrivajući se, otišla sam na Kantridu, na prvi nogometni trening. Imala sam tada 14 godina, ali odmah je nogomet postao moja ljubav', kaže nam Dunja Štokan.

U samo tri godine oduševila je i ljude iz Bayerna

Očito izuzetno talentirana, nakon samo tri godine igranja na Kvarneru stigao joj je poziv koji se ne odbija. Osim u njezinom slučaju.

Počela sam igrati u Rijeci, do otprilike 17. godine, kada sam dobila poziv iz minhenskog Bayerna. Pohađala sam u to vrijeme treći razred srednje škole. I zato su moji roditelji, s punim pravom, procijenili da je ipak važnije završiti školu. Bila sam u Bayernovom kampu, ali sam se nakon mjesec dana vratila iz Münchena. Htjeli su me zadržati u Münchenu, čak sam dobila ponudu za ugovor s Bayernom, ali ipak sam došla nazad u Rijeku. I svoje školovanje privela kraju. No za samo dva, tri mjeseca dobila sam ponudu jednog od najprestižnijih američkih sveučilišta, Northwestern Ohio, te sam s ekipom igrala u najjačem rangu sveučilišnog nogometa, Division 1. Iznad nas je samo NWSL, odnosno profesionalna liga. Ali svi znamo koliko je sveučilišni sport jak u SAD-u. Tamo sam igrala pet godina i osvojile smo apsolutno sve. Jedne godine smo osvojile triple, odnosno prvenstvo, kup i nacionalno prvenstvo. Više od toga se u Americi ne može osvojiti. Nacionalno smo osvojile jednom, a potom kup i prvenstvo još četiri puta. Nakon SAD-a, odnosno završenog fakulteta sportskog menadžmenta i marketinga, što je meni također izuzetno bitno, s otprilike 23 godine, odnosno 2016. godine, stigla sam u Italiju, u Serie B. Dobila sam prvi profesionalni ugovor u Cataniji. I odigrala sam samo jednu polusezonu jer me Roma tada uočila.

Kako Roma?

U utakmici protiv njih upisala sam pogodak i dvije asistencije, što je njima bilo nepojmljivo, jer izgubile su 3:1. Trener me tamo skautirao. A nakon utakmice dogodila se nevjerojatna slučajnost. Došla je moja mama gledati me. Romin autobus već je praktički krenuo, a ja sam u tom trenutku mahala mami preko ceste da dođe na stadion. Taj je gospodin, a poslije se ustanovilo da je on bio i tim menadžer i predsjednik kluba, zaustavio bus i prišao nam, pitajući: 'Jeste li vi Dunjina mama? Mi bismo htjeli da ona dođe k nama, pa ako se slažete…'

Možda vas je i Francesco Totti trebao nagovarati?

Ha, ha… Ne, jer u to vrijeme ženska ekipa nije bila u Rominoj sportskoj obitelji. To se dogodilo tek godinu kasnije. Prvu godinu bila sam u njihovoj B ekipi, odnosno Primaveri. Sezonu poslije bila sam standardna u A ekipi. No potom je stigao poziv iz Torina. Ne iz Juventusa, već baš iz Torina. Iako su te dvije ekipe u ženskoj konkurenciji podjednake. Tri sezone u Torinu bile su mi možda i najljepše godine igračkog iskustva. Bila sam i kapetanica. Nažalost, korona je prekinula sve. A ja sam čak zaglavila tri mjeseca u Torinu, što je bilo prilično teško i stresno. Nismo smjeli ništa, odrađivali smo online treninge. I tih godinu dana praktički smo imali pauzu. Ne znaš gdje ćeš, što ćeš.

Tata mi je rekao da je to sudbina: Kad već on nije u Juventusu, onda sam ja završila u Torinu

U to vrijeme doživljavali ste i teške dane u obitelji. Tata Dušan, također bivši nogometaš, bio je bolestan.

Da, poklopilo se tako. Vratila sam se doma da bih bila uz oca. Sve se odvilo jako brzo. Sad će biti već četiri godine kako ga nema. Ali da, tata i mama su mi bili velika podrška cijeli život. Najveća podrška. I bez njih ne bih bila danas ovdje gdje jesam. I ne bih imala ni približno ovakvu nogometnu karijeru kakvu sam imala. A mislim da je za naše prilike - velika. Pratio je tata sve moje utakmice, davao mi savjete, jer i on je bio nogometaš.

Nije htjela javno reći, ali dodala je da je imala takvu karijeru kao nogometaš, danas bi imala 'kuće i brodove'.

Dakle, od tate ste naslijedili taj nogometni geni?

Ha, ha... Lako moguće. Igrao je tata za Rijeku, pa je trebao ići u Fiorentinu. No kako je u to vrijeme u Jugoslaviji bila zabrana odlaska igranja u inozemstvo prije 27. godine, tako se morao zahvaliti na pozivu. Čak ga je zvao i Juventus. A onda, kada sam dobila poziv iz Torina, tata mi je čak rekao: 'Vidiš, sudbina je htjela da netko od nas završi u Torinu. Pa kad već ja nisam otišao u Juventus, onda si ti završila u gradskom rivalu.' Tate više nema, ali znam da me prati. Bio mi je podrška do zadnjeg dana. Baš kao i mama, koja sada ipak mora malo više navijati za Rudeš, a ne za Rijeku. Eto, ja sam rođena Riječanka, oduvijek sam navijala, a i uvijek ću navijati za Rijeku, no sada je Rudeš moj dom, tako da se veselim svakom bodu. I uživam u ovom društvu.

Rijeka vam je nakon svih tih patnji i gubitka oca bila utjeha i u nogometnom smislu.

Da. Zvali su me kao pojačanje jer su tri godine pokušavali iz druge ući u prvu ligu. Imali su fenomenalnu ekipu. I dandanas se čujem s njima. Evo, nedavno sam pomogla i Petri Mikulici da prijeđe u Milano. Pomogla sam joj otvoriti vrata, jer želim da mlađe cure imaju mogućnost otići mojim putem, a on je bio kudikamo teži prije deset godina nego što je sada. Ženski nogomet u inozemstvu je deset razina iznad našeg. Zbog te situacije s koronom vratila sam se, a trener me to ljeto vidio na plaži i zvao me: 'Dođi nam pomoći.' A kako se sve to rasplitalo s mojim ocem, ostala sam u Rijeci i prihvatila se posla. Bila sam najstarija u ekipi, trebalo im je iskustva i mi smo tu sezonu odigrali stvarno besprijekorno, bez poraza. Odmah smo ušle u prvu ligu. Ostala sam i tu prvoligašku sezonu. No došla mi je ponuda iz solunskog PAOK-a da igram s njima u Ligi prvakinja. Bilo je to u sezoni 2022./23. Bilo je to dakle prošlog ljeta, a odigrala sam cijeli ciklus prvog i drugog kruga. Nisam završila sezonu s PAOK-om, već sam otišla u Goricu odigrati drugi dio sezone. I njima sam pomogla da iz druge uđu u prvu ligu. A meni je to bio prekrasan način da okončam karijeru. Kod kuće, s trofejom. Evo, cure ove sezone igraju u SuperSport 1. HNL za žene. No zbog obveza u NK Rudeš jednostavno više ne uspijevam pratiti taj ritam.

Luka Modrić je idol svima, ne samo meni

Naravno, igrali ste i reprezentativne utakmice.

Jesam, bila sam članica svih dobnih selekcija od U-15 do A reprezentacije. To je moj najveći uspjeh i ponos. Kada kao klinka u hrvatskom dresu stojiš na centru, slušaš himnu, a roditelji te gledaju s tribine, nema većeg ponosa i ljepšeg osjećaja. Bila sam dio U-19 reprezentacije koja je prvi put u povijesti prošla u drugi krug Eura. Tada je izbornik bio Dean Klafurić, a pomagala mu je Tamara Despot.

Nego, na kojoj ste poziciji igrali?

Najčešće na poziciji zadnjeg veznog. To sam najviše voljela. Ali ako je trebalo, mogla sam biti i stoper.

Znači, zadnji vezni kao Luka Modrić?

Da, Luka je oduvijek bio moj igrački uzor. Dosta smo slični u igri. Bio mi je spona, odnosno putokaz da budem što bolja, gledala sam kako odigrava pasove. Gledala sam puno i cure, kao što Alexie Putellas i Maria Pilar Leon. U neko ranije doba i Megan Rapinoe. Ona mi je bila uzor i idol. Gledala sam kako igra, što radi i zašto je toliko efikasna i dobra. Naravno, od hrvatskih muških igrača Luka je idol svakom djetetu, pa tako i meni.

U Hrvatskoj je pojam za ženski nogomet Marija Matuzić, poznatija kao Maca Maradona. Jeste li igrali protiv nje?

Da, igrala sam. Bila sam dijete, s 14 godina, a ona je u to vrijeme igrala u Dinamu. Mene je trener priključio prvoj ekipi, a ono - nasuprot mene legendarna Maca Maradona. Naravno da je pojam, kao igračica, individua… Takva je i dandanas. Vrlo je specifična i svi je znaju. No mislim da bismo morali govoriti i o drugim nogometašicama, novim djevojkama, i da nije samo Maca Maradona pojam za ženski nogomet. Uvijek je bila teška protivnica, ona je osoba i žena koja ide do kraja, koja živi za nogomet. I o njoj mogu samo reći lijepe riječi.

Nisam znala napraviti salatu, a drugi dan sam kuhala, prala...

Kakav je ženski nogomet u Hrvatskoj u usporedbi s viđenim u Europi i SAD-u?

Liga kao liga nažalost je u povojima, a to može biti puno bolje. Kaskamo za ostatkom Europe. U posljednje dvije, tri sezone ženski nogomet je otišao enormno naprijed. I ne može se mjeriti s nama. Zaista mi je žao jer imamo kvalitetu i talentirane djevojčice koje bi mogle napraviti taj neki 'bum'. Organizacijski i administrativno u cijelom sustavu ne radimo dovoljno. Ne pratimo trendove i sigurno smo desetljeće iza ovih najrazvijenijih. Naravno, pojedinačno gledano, imamo igračice koje bez problema mogu igrati vani. Što se reprezentacije tiče, vidi se napredak, od uvjeta, struke do svega. Ali nismo ni blizu velesilama Europe i svijeta. I tu trebamo još puno raditi. Uvjeti, infrastruktura, struka... Sve su to razlozi zbog kojih stagniramo. Iako se vidi pomak. Istina, uvjeti su bolji nego prije deset godina, međutim nije to ni približno onom što imaju najbolji.

Naobrazba u Americi dodatno vam je otvorila vrata nogometa. I ne samo nogometa. Pravi ste poliglot.

Od najmanjih nogu učim strane jezike jer sam i osnovnu i srednju školu pohađala na talijanskom jeziku. Tako da hrvatsku školu praktički nisam ni pohađala. Ali ga zato dobro govorim (ha, ha). No govorim, uz talijanski, engleski, španjolski, portugalski i francuski jezik. Amerika mi je bila predivno iskustvo cijelih pet godina. Otišla sam tamo s 18 godina, praktički nisam znala začiniti salatu, a drugi dan kuhaš, pereš odjeću… Dogodi ti se život i u godinu dana odrasteš. I osamostališ se. Granice više ne postoje. Predivan dio karijere. U klubu smo imali sve, kao da igraš u nekoj od najjačih europskih liga. Uvjeti u Americi su nevjerojatni, a takve uvjete u Hrvatskoj možda imaju samo Dinamo, Rijeka, Osijek…

Sada ste u Rudešu, možemo tako reći, 'Katica za sve'. Kontakti s roditeljima djece, vođenje papirologije oko igrača, mlađih selekcija, društvenih mreža... ali ste i event manager prve momčadi. Taj posao u nekom klubu rade dvije, tri, pa i više osoba.

Da, puno je to posla. Ali moram reći da mi to nije bio prvi doticaj s nogometom, onim izvan terena. Naime još dok sam igrala u Rijeci, pohađala sam tečaje za trenerske licencije. A potom sam dobila priliku te bila pomoćna trenerica u Grobničanu, treneru Dušanu Gruevskom. S time da je ovdje riječ o muškom nogometu. Jedina žena u Trećoj NL, s time da smo te sezone izborili Drugu NL. Tamo sam također radila u administraciji, u prijepodnevnim satima, a popodne sam uz Gruevskog bila na treninzima A momčadi. Bio mi je to velik uzlet u trenerskom svijetu, jer gotovo da nema muškog trenera koji će uzeti ženu za pomoćnicu. Tu je krenuo moj put kroz svijet, ali da nisam samo na terenu. Tako da je prije otprilike godinu i pol počeo i moj poslovni život. Ali moje ambicije su da budem bolja, da rastem. Kako u nogometnoj, tako i ovoj postnogometnoj karijeri. Tako mi se sada ukazala prilika s Rudešom. Sretna sam i ponosna na momčad, na klub, jer nije mala stvar doći iz drugog u najjači rang. Jedina sam žena u klubu, a tako pokazujem i drugim djevojčicama da mogu i smiju sanjati velike stvari. I da žene mogu sve u muškom svijetu.

Kako je raditi s velikim nogometnim imenima, jer u klubu je još uvijek Josip Šimunić, a bili su i Robert Prosinečki, Silvio Marić…

Otkad sam došla u klub, od direktora, predsjednika, svih djelatnika, igrača, stožera prve momčadi, sada već i bivšeg trenera Prosinečkog, svi su me prihvatili na najljepši način. Osjećam se ugodno. Nikad nisam imala nijednu neugodnu situaciju. Volim biti s njima, uz prvu momčad. I kako sam u sportu cijeli život, volim biti na terenu. To je fer i korektan odnos, bude poneka šala. Naravno, spremna sam dati i pokoji trenerski savjet (ha, ha). Ako me budu pitali.

Razlika između ženskog nogometa u Hrvatskoj i svijetu

Može li se živjeti od ženskog nogometa?

U Hrvatskoj - ne. Nažalost, ljudi ne shvaćaju da djevojke uz nogomet moraju odrađivati jedan ili dva posla. Drugim riječima, preko dana rade da bi navečer mogle na trening, a potom vikendom igraju utakmice. Moraju žrtvovati slobodne dane i godišnje odmore da bi mogle odigrati sezonu. To je realnost o kojoj svi šute, ali svi to znaju. To je tužna priča ženskog nogometa u Hrvatskoj. I ženski nogomet u Hrvatskoj je samo hobi. U inozemstvu su to velike svote, velik novac. Sada i po gledanosti, i po sponzorima, i po posjećenosti na stadionima, to su ogromne cifre. Mogu se drznuti i reći da smo vrlo blizu muškom nogometu. Rekordi posjećenosti u zadnjih godinu, dvije srušeni su barem desetak puta. Dakle, vani se zarađuje lijep novac. Ali da se može bolje, to svakako. Igračice vani su profesionalke, s ugovorima, ide im staž. Ali u Hrvatskoj djevojke rade da bi stigle na trening.

Nažalost, posljednjih dana o ženskom nogometu opet se govori samo zbog seksističke afere i ispada prvog čovjeka Španjolskog nogometnog saveza. Zapravo, to je problem ne samo ženskog nogometa, već i kompletnog ženskog sporta.

Slažem se, to je problem. Prva stvar je to da je opet 'on' glavna tema. Mislim na Rubialesa. Nakon povijesnog uspjeha španjolske reprezentacije trebalo bi se govoriti o uspjehu tih djevojaka i veličati njih, jer nakon naslova svjetskih prvakinja više od toga ne možete. U ovom trenutku ne priča se o njima, već je u središtu pozornosti muškarac koji je curama radio probleme i na prošlom Euru. Zbog njega je 30 i nešto cura već pisalo Španjolskom nogometnom savezu, ali i protiv izbornika Jorgea Vilde, te žele njihove ostavke (op.a., u utorak je Španjolski nogometni savez ipak uručio otkaz izborniku). Tada je njihov zahtjev odbijen. Ali sada se opet pojavio problem. I po mom mišljenju, ovo je točka na 'i', jer to je čovjek koji je na funkciji iz nekih drugih interesa. To što je on učinio je apsolutno neprihvatljivo. No sada je možda shvatio što je učinio jer su se mase dignule na noge. Jeniffer Hermoso ima podršku svih, na nogama su i španjolska vlada, Fifa, UN, FootPro. Svi su na njezinoj strani. Takve stvari se trebaju osuditi za napredak i boljitak ženskog nogometa', završila je Dunja Štokan te vrlo brzo pohitala u klupske urede jer telefoni su zvonili, mailovi stizali…