Dana 26. listopada 1968. godine, u policijsku postaju u Rue du Faubourg Saint-Honoré ušetao je Aleksander Marković, bivši jugoslavenski mornarički časnik, zahtijevajući razgovor s detektivom zaduženim za ubojstvo njegova brata. Stevan Marković, čije je tijelo pronađeno tjednima ranije bačeno u šumi pokraj Versaillesa, glave smrskane do neprepoznatljivosti, nije bio običan emigrant već čovjek iz najužeg kruga Alaina Delona. Aleksander je sa sobom donio kopiju pisma koje je postalo ključni dokaz u istrazi koja će trajati sedam godina i obuhvatiti pet tona arhivskog materijala, piše u svojoj novoj knjizi Edward Chisholm 'Murder in Paris ’68; a True Story of Death and Glamour'.

Optužba iz groba: 'Delon je 10.000 posto odgovoran'

Pismo koje je Aleksander predao policiji, napisano 25. rujna iz Pariza, bilo je Stevanovo izravno svjedočanstvo o opasnosti u kojoj se nalazio. 'Smatrajte ovo svjedočanstvom. Ako mi se nešto dogodi, ovako ćete znati gdje gledati i koga pitati za odgovore', stajalo je u tekstu. Aleksander je istražiteljima prevodio bratovu paranoju koja je kulminirala jasnim uputama: 'Za sve moje nedaće obrati se Alainu Delonu, on je 10.000 posto odgovoran. Njegov suradnik je François Marcantoni, Korzikanac, pravi gangster... za ostalo je kriva Nathalie – Alainova žena. Nikad ne razgovaraj s njom, ona je najveća lažljivica na svijetu'.

Dok su žandari isprva pokušali slučaj prikazati kao obračun skitnica, druga obdukcija, potaknuta glasinama iz podzemlja Pigallea, otkrila je zastrašujuću istinu. Fotografije iz arhiva pokazale su manji otvor na stražnjoj strani lubanje: Marković nije bio samo pretučen, već smaknut metkom kalibra 9 mm u potiljak. Detalj koji je posebno šokirao istražitelje bila je odjeća u kojoj je Stevan pronađen, a pripadala je upravo Alainu Delonu.

Saslušanje u vili: Scenarij koji je postao stvarnost

Dok je policija pokušavala složiti mozaik, Alain Delon se nalazio u Saint-Tropezu na snimanju filma. Detektivi su ga posjetili u unajmljenoj vili, gdje je razgovor tekao uz duge tišine i oblake dima cigareta, nalik na napeti noir triler. Delon je hladno priznao da mu je Stevan bio prijatelj i da mu je izdavao fiktivne platne liste, što je bio provjereni paravan za osiguravanje 'čistih papira' i opravdavanje Markovićeva statusa političkog izbjeglice pred francuskim vlastima. Na pitanje tko bi mogao ubiti Markovića, glumac je odgovorio bez ijednog suvišnog pokreta: 'Ništa me nije moglo pripremiti na tako nešto. Nemam apsolutno nikakvu ideju. Naš odnos je završio kada sam napustio Avenue de Messine. Postao je indiskretan. Više nije bio dio mog života'.

Istražitelji su kasnije zapisali da Delon nijednom nije bio uzdrman, djelujući kao čovjek koji više ne razlikuje vlastitu ličnost od uloga sociopata i ubojica koje je igrao na platnu. U isto vrijeme, u pariškim bistroima šaputalo se o tome da je Marković bio organizator orgija za elitu, gdje je tajno fotografirao sudionike radi ucjene.

Politička bomba i De Gaulleova šutnja

Skandal je ušao u sferu državne sigurnosti 1. studenoga 1968., kada je predsjednik Charles de Gaulle primio tajni dosje o aferi. Među fotografijama gangstera i izvještajima agenata nalazilo se ime koje je moglo promijeniti povijest – Georges Pompidou. Budući predsjednik i bivši premijer bio je meta glasina koje su ga povezivale s Markovićevim ucjenjivačkim materijalima. 'Koliko ljudi zna?', pitao je De Gaulle, na što je dobio odgovor: 'Samo tri ministra, gospodine'. No, bila je to laž jer je cijeli Pariz već znao sve detalje.

Istraga je obuhvatila FBI, Interpol i sve europske policijske snage, ali optužnice nikada nisu podignute. François Marcantoni, korzikanski kriminalac povezan s Delonom, proveo je 11 mjeseci u pritvoru bez dokaza o krivnji. Marcantoni je do smrti ponavljao istu rečenicu o ubojstvu u šumi: 'Postoje samo tri osobe koje znaju istinu: ja, Delon i Bog. A Bog ne cinka'.

Prijateljstvo i omerta: 'Gdje je tijelo?'

Delon i Marcantoni ostali su odani jedan drugome do kraja života, utjelovljujući kodeks časti iz podzemlja u kojem su se kretali. Glumac je novinarima jednom prilikom dao zlokobnu definiciju istinskog prijateljstva koja je postala dio urbane legende: 'Prijatelj? To je netko koga možeš nazvati u tri ujutro i reći da si počinio zločin, a on te pita: 'Gdje je tijelo?'.

Iza Markovića su ostali prazni ormari u stanu u kojem su nedostajali portreti Alaina Delona koje je fanatično skupljao. Kako je rekao jedan njegov prijatelj: 'Postao je netko drugi uz njih. Potpuno je nestao'.

Na kraju je nestao i doslovno, ostavljajući iza sebe misterij koji ni nakon desetljeća nije dobio sudski epilog.