Lucy Shepherd jedna je od onih žena čije se ime izgovara s dozom strahopoštovanja. Britanska istraživačica, vođa ekspedicija i pripovjedačica, godinama se probija kroz najnepristupačnije dijelove planeta - od amazonske prašume do arktičkih prostranstava i afričkih divljina.

Život u ekstremnim uvjetima

Specijalizirana za ekstremne uvjete, džungle i planinske lance, članica je prestižnog Royal Geographical Societyja i jedna od najistaknutijih suvremenih figura u svijetu istraživanja, preživljavanja i zaštite prirode.

Šira publika upoznala ju je kroz dokumentarnu seriju Secret Amazon, koja prati Lucy i njezin mali tim na epskom putovanju kroz netaknute dijelove Amazone. Snimana duboko u unutrašnjosti prašume, serija otkriva skrivene ekosustave, opasnosti s kojima se suočavaju istraživači, ključnu ulogu autohtonih zajednica te stalnu borbu za očuvanje jednog od najvažnijih prirodnih područja na planetu.

Riječ je o spoju adrenalinske avanture, znanstvenih otkrića i emotivnih priča, iskrenom pogledu na prirodu u njezinu najsirovijem i najizazovnijem obliku.

Lucy Shepherd se u intervjuu dotaknula granica ljudske izdržljivosti, povjerenja u instinkt, odnosa prema prirodi, ali i sasvim običnih životnih pitanja koja dolaze nakon povratka iz divljine.

Putovanje bez prave mape i bez - vode

Prvo se osvrnula na prvo ikad ostvareno pješačko putovanje s istoka na zapad kroz planine Canuck. Što je upravo ovu rutu činilo toliko jedinstveno zahtjevnom da su mnogi vjerovali da je uopće nije moguće proći?

'Mislim da je to bio spoj više stvari. Radi se o ogromnoj udaljenosti, ali ‘džunglovskoj’ udaljenosti, i pritom bez vode. Voda jednostavno nije dostupna. Zatim tu su planine, teren, sve zajedno. Plus činjenica da su karte koje postoje, i one koje se i danas koriste, stare 50 godina, napravljene na temelju pilota koji je jednom preletio područje, nacrtao što je mogao vidjeti, snimio par fotografija... i to je to. Možete zamisliti koliko je to nepouzdano kada pričamo o području prekrivenom gustim šumama.

GPS ne prolazi kroz krošnje, Google Maps uopće ne prikazuje ono što vam treba. Ja sam se cijelo vrijeme oslanjala na kompas i pravac. Doslovno bih treća u koloni buljila u kompas. Svi misle da mogu hodati ravno, ali vjerujte mi, ne mogu. Svi imaju dominantnu nogu, obično desnu, što znači da se s vremenom uvijek lagano skreće ulijevo.

Izazovi džungle

Dakle, sve je to kombinacija. Ali i sama činjenica da dugo vremena provodite u džungli. Džungla je izrazito negostoljubivo mjesto. Vojne jedinice treniraju u raznim okruženjima, ali uvijek kažu da je džungla najteža od svih. Uvijek je mokro, i nikad nema predaha od toga. Sve počinje trunuti; oprema, koža... Infekcije su posvuda, jedna mala porezotina vrlo brzo postane ozbiljan problem. Dakle, puno je faktora. Svaka mala stvar mora se stalno pratiti, održavati, i tu sreća također igra svoju ulogu. Mislim da smo i zbog toga uspjeli proći.'

Možete li podijeliti trenutak kada je znanje autohtonih zajednica izravno utjecalo na važnu odluku ili osiguralo sigurnost tima?

'Oduvijek stojim iza znanja autohtonih naroda. Možda povremeno postoji znanstveni rad koji tvrdi suprotno, ali kada sam na terenu sa svojim timom, potpuno im vjerujem. Primjer su zmije Bushmaster. Moj autohtoni tim apsolutno, stopostotno vjeruje da kad čujemo specifične zvižduke, to su Bushmasteri. Neki će možda reći da to nije moguće, ali kada ste tamo, kada čujete te zvižduke, a zatim naiđete na zmiju... ti zvižduci postanu svojevrsno upozorenje. I uvijek je bilo tako: čujemo zvižduk, i ubrzo ugledamo Bushmaster zmiju dugu oko 3,7 metara. A te su zmije toliko kamuflirane da ih je gotovo nemoguće vidjeti.

Vjera u instinkt

U modernom životu otupljujemo svoja osjetila. Ali nakon par tjedana u džungli osjetila se izoštre. Počneš primjećivati stvari koje inače ne bi vidio. Možda podsvjesno osjetiš opasnost prije nego što je svjesno registriraš.

Na primjer, posvuda postoje stabla s ogromnim bodljama. Ako staviš ruku, u trenu imaš stotinu trnova u dlanu. I shvatiš da ti tijelo nekako unaprijed signalizira da se ne približiš. Isto vrijedi i za to kako moj tim primjećuje Bushmaster zmije ili druge prijetnje. To je dio ljudskog instinkta koji smo izgubili, ali ga možemo povratiti. Autohtoni timovi tu su jednostavno nevjerojatni.'

Kako se ti i tvoji timovi pripremate za ovakve ekspedicije?

'Potrebno je ishoditi toliko dozvola i suglasnosti, od komisija za zaštićena područja, vojske, vlade... To je dug proces. A mi smo vrlo mali tim, naš je trag u prostoru minimalan. Iako moramo probijati liniju kroz gustiš, ne stvaramo nikakvu ‘stazu’. Režemo samo brzorastuće loze, doslovno pužemo i penjemo se kroz sve. Zato i traje toliko dugo. Nosimo sve sa sobom, i iznosimo sve van. Tako radimo. Mogla bih, naravno, voditi golemi tim ili TV ekipu, ali to odbijam iz dva razloga.

Prvo: bilo bi opasnije i logistički gotovo nemoguće provući toliku grupu kroz takav teren.

Drugo: to bi imalo golem utjecaj na okoliš. Mali tim znači i mali trag. Brinem o tome. Također, u džungli shvatiš koliko je svako biće, svaka biljka dio sustava. Možda misliš da se sve tamo ‘bori protiv tebe’, ali zapravo svaka stvar samo ima svoj obrambeni mehanizam. Kad prestaneš ‘ratovati’ protiv prirode, shvatiš da joj pripadamo. A i podsjeća te kako je ovaj svijet prekrasan - i vrijedan zaštite.

I da, ja sam žena istraživačica, što je očito... ali kroz cijelu svoju karijeru susretala sam se s podcjenjivanjem. Ljudi pretpostave da nećeš nositi 35-kilogramski ruksak ili da ne možeš voditi ekspediciju. U mnogim zajednicama ulaziš kao autsajder - i kao žena. Treba vremena, strpljenja i uzajamnog povjerenja da se postavi način vođenja ekspedicije. To je proces.'

Iskustvo koje mijenja život

Nakon tako intenzivnog putovanja od 50 dana, kako te ono promijenilo?

'Joj, promijenilo me na toliko načina da teško mogu izdvojiti jedan. Što imam više vremena i distance, sve više shvaćam koliko je to bila posebna ekspedicija. U vrijeme kada je svijet sve istraženiji, dobiti dozvole, sastaviti ovakav tim i ispričati cijelu tu priču - to je privilegij. Osjećam ogromnu zahvalnost, ali i nadu. To me učinilo još gladnijom raditi sve što mogu da više ljudi brine o divljim područjima svijeta, bilo da je to Amazona, Arktički krug ili europske šume. Svi imamo svoj komadić divljine - i moramo ga štititi.'

A što je sljedeće? Kako smo spomenuli, upravo sam se vratila s velike ekspedicije u Africi. To će također uskoro biti prikazano na televiziji, pa se veselim podijeliti i tu priču.'

Za kraj je otkrila kako balansira posao i privatni život.

'Imam sreće jer moj dečko radi u sličnom području i jako me podržava. Zajedno smo već dugo. A iskreno, obožavam svoj posao i osjećam se nevjerojatno privilegirano. Bilo da radim intervjue poput ovog, držim predavanja ili montiram novu seriju - uživam u svemu tome. Dakle, ne, nema tu neke melodrame.

A privatno? Najviše vremena provodim sa svojim psom. Tome se najviše radujem kad se vratim kući: dečku i psu.'