Za veći dio ekipe emisije 'Pola ure kulture' kultura je nešto što se dogodilo prije sto, pedeset ili stopedeset godina
Ostavimo malo po strani to što je emisija 'Pola ure kulture' u posljednje vrijeme teško ideološki obojena. Zaboravimo i na Šoline komentare i na čudnovatu preobrazbu Hloverke Novak Srzić u dežurnu kulturnjačku novinarku, zaboravimo čak i 'slatke' najavne komentare Branke Kamenski, koji nepogrešivo otkrivaju kojoj je političkoj opciji naklonjena urednica ove nekada kultne emisije. Na sve smo to već, nažalost, navikli pa i dalje tu i tamo bacimo pogled na 'Pola ure kulture', uglavnom zbog priloga Dražena Ilinčića i još nekih članova te ekipe koji se ne daju uvući pod tu kapu i furaju svoj film.
Rezignirana u navici da me Kamenski & co. hrane svojim 'obogaćivanjima' kulturnih sadržaja i mišlju 'tko mi je kriv što to gledam', sinoć sam, međutim, u toj emisiji primijetila nešto drugo. Primijetila sam to, zapravo, već i prije, ali sinoć je bilo baš upadljivo. Obradili su priču o postavljanju kipa Matoša na klupi u Parizu (što je - da se ne bismo pogrešno razumjeli - super, ali je baš i moglo bez obilnih insinuacija da u francuskoj prijestolnici postoji nekakva inherentna odbojnost prema Hrvatima) pa se opširno posvetili imovinskom sporu oko prostora Kluba književnika na Jelačić placu (što nije moglo proći bez spominjanja prvog Tuđmanova javnog nastupa nakon dugogodišnje zabrane) i onda prikazali prilog u kojem je utvrđeno da je sudjelovanje u glazbenim natjecanjima besmisleno - kada sam shvatila da u toj emisiji zapravo nema gotovo ničega što bi imalo veze sa suvremenom kulturom. Njima je kultura samo ono što se dogodilo prije sto, pedeset ili stopedeset godina, eventualno tu i tamo koja suvremena pojava koja podsjeća na kulturu od prije sto, pedeset ili stopedeset godina.
Ne kažem da su prilozi o Matoševu spomeniku i glazbenim natjecanjima nevažni. Ne kažem čak ni da tema o imovinskom sporu oko Kluba književnika nije zanimljiva u kontekstu sve češćeg odstranjivanja kulturnih ustanova iz gradskih središta zbog vlasničkih zavrzlama i visokih renti. No osim u pokojem prilogu Dražena Ilinčića i onih nekoliko koji, kao što rekoh na početku, furaju svoj film, 'Pola ure kulture' uglavnom se bavi samo kulturom iz udžbenika: književnim legendama iz prošlog stoljeća, starom spomeničkom baštinom i institucijama za koje većina mlađih od pedeset godina jedva da i mari. Takav je odnos prema kulturi kao okamini iz prošlosti i kulturnim manifestacijama kao samo onima koje se odnose na folklor, stare majstore i klasičnu glazbu - većinu hrvatskih gradova učinio dosadnima. Zašto bi onda efekt na ovu emisiju bio imalo drukčiji?