TV KRITIKA ZRINKE PAVLIĆ

Neukusno i morbidno mrcvarenje Antonije Bilić

03.12.2012 u 11:55

Bionic
Reading

Ubacili su ga u raspored između 'Sulejmana' i 'CSI: Miamija'. Nekoliko ga puta prekidali blokovima reklama za deterdžente, osvježavajuća pića i aerobik sa starletama. Snimili su ga kao posvetu morbidnim dokumentarnim serijalima poput 'Tajni sudske medicine', 'FBI istrage' i 'Autopsije'. Začinili su ga neprekidnim dramatičnim soundtrackom, povremeno ispresijecanim melankoličnim klavirskim dionicama uz krupne kadrove suza. U brzim i isprekidanim scenama prikazali rekonstrukciju Paravinjinih nasrtaja u vozačkoj kabini kamiona... Drugim riječima, RTL-ovci su dokumentarcem 'Antonia Bilić - nestali osmijeh' postavili nove standarde bešćutnog i neukusnog senzacionalizma

Kada su krajem prošlog tjedna informativni programi svih domaćih televizija prenijeli press konferenciju s izvješćem o identifikaciji Antonije Bilić, mnogi su gledatelji to nazvali neukusnim senzacionalizmom i medijskim lešinarenjem. Zbog dobrobiti tih istih gledatelja i njihova mentalnog zdravlja, nadam se da sinoć nisu gledali RTL-ov dokumentarni film 'Antonia Bilić - izgubljeni osmijeh'. Tek bi tada, naime, vidjeli što doista znači medijsko iskorištavanje tragedije i njezino pretvaranje u vrlo, VRLO neukusan dokumentarni kič-triler

Ubacili su ga u TV raspored nakon 'Sulejmana' jer bi valjda svemir implodirao sam sebi u gaće da je srcolomac Suljo samo jedan dan izostao s ekrana i ustupio mjesto priči o stvarnoj tragediji, no to je u cijeloj priči najmanji problem. Snimljen u najboljoj maniri dokumentarno-forenzičkih serijala poput 'FBI istrage', 'Tajni sudske medicine' i sličnih morbidnih trasheva kojima se prije nekoliko godina kitio RTL-ov kasnovečernji program, dokumentarni film o ovom tek nedavno razriješenom ubojstvu bio je istinski šokantan. I to ne samo zbog onoga što je prikazao, nego zbog toga kako se ponio prema temi.

Glasna i pretjerano teatralna glazba nalik onima u foršpanima za holivudske filmske hitove pratila je gotovo svaki kadar priče o ubojstvu Antonije Bilić, svodeći je tako na razinu banalnog forenzičkog horora ili epizode 'Zaboravljenog slučaja'. Iznimka su bili tek povremeni melankolični jecaji glasovira uz prizore u kojima su se članovi obitelji, učitelji, prijatelji i susjedi prisjećali nesretne djevojke, a RTL-ovi kamermani zumirali suze i drhtave ruke, tom se prilikom priklanjajući reality-sapuničarskom stilu. Servirali su nam i dramatično montirane rekonstrukcije Paravinjinih drugih zločina, u kojima rukom uz mjenjač pipka djevojačke noge u trapericama, a dodatnu dozu 'dostojanstvenog odnosa prema žrtvama' dobili smo i kroz podrobne opise silovanja, spikerski pročitane iz svjedočenja preživjelih. Naravno, sve je u nekoliko navrata bilo prekinuto reklamama za razne čarobne deterdžente, klozet-papir i aerobik uz nabrijane starlete, da gledatelji slučajno ne bi zaboravili zbog čega ih se zapravo dovuklo pred ekrane.

U ovome zadnjem krije se i ključni razlog zbog kojega je sinoćnji RTL-ov dokumentarac ogledni primjer ružnoga televizijskog senzacionalizma i kiča izgrađenog na iznimno tužnoj i potresnoj priči. Sve bi gore prikazano, naime, još nekako bilo shvatljivo da je dokumentarac uz sav taj kič i neukus donio i kakvu novu spoznaju, perspektivu, kritiku ili uvid. Ničega takvog, međutim, nije bilo. Samo nanizani užasi, samo repetiranje istih jezivih fakata i istih morbidnih pojedinosti, od kojih svakome iole suosjećajnom gledatelju - o članovima obitelji žrtava da i ne govorimo - može tek prokrvariti čir na želucu. Zašto je onda takvo neukusno djelce uopće snimljeno i prikazano na RTL-u? Zbog gledanosti, naravno. Zbog toga što je gledateljstvo još uvijek u šoku, stravična je priča raspletena tek neki dan i mračna logika TV-komercijale nalaže da se taj šok iskoristi i podeblja teatralnom glazbom, brzom izmjenom kadrova i dubokim, jezovitim glasom spikera iz offa. Tako se, naime, podiže gledanost. A veći broj gledatelja znači veći broj oglašivača.

Istina, komercijalni mediji tako funkcioniraju i u gotovo im je svim drugim okolnostima krajnje glupo predbacivati takav modus operandi. No ovo nisu sve druge okolnosti. Djevojka još nije ni pokopana. Mogli su se, čisto iz poštovanja prema njezinoj obitelji, suzdržati još koji dan.Još bi bilo bolje da su se zadržali na onome što im najbolje ide: na Sulejmanu, astrolozima i inim tralalarijama. O dokumentarnim filmovima - a očito i o bilo kakvom pijetetu - nemaju, naime, nikakvog pojma.