Dobro je poznato kako Apocalyptica, finska glazbena atrakcija, koja oduševljava svojom nesvakidašnjom fuzijom klasike, thrasha i sympho metala, i hrvatska publika imaju poseban odnos, stoga njihovi brojni fanovi već mjesecima nestrpljivo križaju dane na kalendaru do njihovog nastupa koji će se održati 23. kolovoza u Opatiji
Ovi klasično obrazovani čelisti (inače diplomanti glasovite glazbene akademije Sibelius u Helsinkiju) svoju su ljubav prema metalu pretočili u žestoki crossover dokazavši da klasični instrumenti nisu ograničeni samo na klasičnu glazbu.
vezane vijesti
Bend je zapravo originalno i nastao kao Metallica tribute band s klasičnim instrumentima, a kroz kasnije faze počeli su izvoditi i svoje pjesme. Surađivali su s mnogim slavnim glazbenicima između ostalih i s Tillom Lindemannom iz Rammsteina, Daveom Lombardom iz legendarnog metal benda Slayer, s bendovima HIM, Bullet For My Valentine, s Coryjem Taylorom (Slipknot, Stone Sour)… Apocalyptica je oduvijek imala široko poimanje onoga što rade te svojim strastvenim pristupom glazbi dokazali da rock i metal ne ovisi o instrumentu kojeg svirate, nego o stavu kojeg imate.
'Skloni smo kažnjavanju instrumenata! Često su puni znoja i kose što se nikako ne bi svidjelo našim učiteljima', simpatično su jednom prigodom izjavili dugokosi Finci poznati po svojim furioznim live nastupima, no mi vjerujemo da su njihovi učitelji itekako danas ponosni na svoje učenike.
Uoči njihovog opatijskog koncerta u sklopu Plays Metallica Vol. 2 turneje imali smo čast porazgovarati s Perttuom Kivilaaksom iz Apocalyptice – violončelistom koji dokazano može headbangati jednako snažno kao bilo koji gitarist s metal scene.
Kao klasično školovani violončelist, koja je bila najveća izazov s kojim ste se suočili kad ste pokušavali svirati heavy metal glazbu? Što vam je bilo najteže?
Iskreno, mislim da u početku uopće nismo razmišljali o izazovima, jer smo samo željeli svirati glazbu koju volimo na instrumentima koje smo učili – a to su naravno violončela. Nama je stvarno bilo prirodno da jednostavno krenemo mahati glavama, headbangamo i sviramo ono što volimo, pogotovo jer smo kao tinejdžeri baš obožavali heavy metal! Ali, s vremenom – kad je karijera krenula ozbiljno – izazovi su se počeli pojavljivati. Najveća stvar na koju smo uvijek morali paziti je zapravo naše prijateljstvo i osjećaj da uživamo u onome što radimo. Jer kad to nestane, onda stvarno nastaju problemi. Više nema užitka u turnejama ni probama i to je ono što može uništiti bend. Takve su stvari, zapravo, bile naši najveći izazovi. No, bili smo sretni – na primjer, Eicca i ja se znamo skoro 40 godina! Imao sam 10 godina kad sam ga prvi put upoznao i još smo uvijek prijatelji. To je stvarno nešto što treba cijeniti i mislim da je upravo to razlog zbog kojeg smo kao Apocalyptica postigli sve što smo postigli. Imamo taj osjećaj zajedništva, kao prava braća. I stvarno sam sretan zbog toga. To nam je najveće postignuće – da još uvijek možemo biti ovdje i raditi ovo što volimo, nakon svih ovih godina.
Počeli ste kao cover bend, zapravo Metallica tribute bend. Jeste li se u međuvremenu i sprijateljili s njima?
Da, zapravo, od samih početaka, dečki iz Metallice su nas stvarno jako podržavali i poticali da radimo ovo što radimo. Bili su jako simpatični prema nama! Na primjer, nedavno na turneji po SAD-u, James Hetfield je došao na naš koncert u Denver – samo zato što je htio vidjeti naš nastup! To je stvarno nevjerojatan osjećaj. Jer nije tajna da smo krenuli kao tribute bend zato što smo još kao klinci bili veliki fanovi Metallice. Nevjerojatno je vidjeti da oni cijene naše verzije i našu strast prema njihovoj glazbi. To nas je na kraju i dovelo do toga da su, recimo, Rob i James na našem posljednjem albumu sudjelovali, a i Lars je uvijek bio jako prijateljski nastrojen prema nama sve ove godine. Stvarno su super dečki i uživamo u životu! Naravno, osjećaj je kao da se krug zatvorio – dođeš do toga da možeš stvarno raditi sa svojim idolima. To je stvarno prava sreća!
Ljubav prema glazbi
Možete li izdvojiti neki najuzbudljiviji trenutak s vaših nastupa? Što vam je ostalo u sjećanju?
Uh, ima ih stvarno puno! Teško je izdvojiti jedan. Ima tu festivalskih trenutaka kad slučajno padneš s pozornice i slomiš lakat (smijeh), a ima i onih najintimnijih koncerata u dvoranama klasične glazbe gdje si oduvijek sanjao svirati. Ali iskreno, sada mi je možda najvažnije to što smo ponovno pronašli onu iskru i pravu radost sviranja uživo. Sad mi je svaki koncert najdraži – osjećam da svaki put dajem sve od sebe, bez obzira je li to veliki festival ili mali klub. Svaka publika ima svoje posebnosti. Primjerice, na velikim festivalima vidiš lica ljudi za koje znaš da nas možda nikad nisu čuli prije, došli su zbog Iron Maiden ili nečeg trećeg, a mi ih uspijemo osvojiti. I onda kad vidiš da su sretni, da netko možda i zaplače ili pokaže jake emocije – to ti je zapravo gorivo zbog kojeg ideš dalje kao glazbenik.
Jeste li ikad kao dijete sanjali da ćete živjeti kao glazbenik – ali ne od klasične glazbe?
Pa zapravo, kad smo bili klinci, mislim da nikad nismo ni mogli zamisliti ovakvo nešto. Ja sam počeo svirati klasične koncerte još dok sam bio jako mali – s deset i nešto godina sam već putovao svijetom, puno prije nego što sam uopće znao da će postojati Apocalyptica! Dakle, znao sam da sam glazbenik, to mi je bilo kao 'zapisano', ali nisam mogao zamisliti da će to otići u rock vode. No, još sa 12 godina sam napisao prve rock balade (one patetične tinejdžerske tekstove, znate na što mislim)! Oduvijek sam volio rock i heavy, i već tad smo imali školski cover bend. Svirali smo Skid Row, Guns N' Roses, Metallicu, kad smo imali 12-13 godina... Rock mi je cijelo vrijeme bio sa strane – i baš su ti tinejdžerski dani bili važni. Svirali smo na školskim zabavama, skakali, mahali glavama s gitarom, nekad bih čak svirao bubnjeve ili pjevao! To je, vjerujem, formiralo moj današnji karakter. Tako da – svaki klinac koji nešto svira ili želi, makar malo, samo uzmite bilo koji instrument i uživajte! Nisam bio odličan bubnjar, ali sam svejedno svirao jer sam volio glazbu. Samo se prepustite, igrajte se – tko zna gdje će vas to odvesti, možda postanete majstor i na drugim instrumentima!
O Apocalyptici
Apocalyptica je finski symphonic metal sastav koji je nastao 1993. godine u Helsinkiju, a osnovali su je četiri klasično obrazovana glazbenika iz prestižne Sibelius akademije: Eicca Toppinen, Paavo Lötjönen, Max Lilja i Antero Manninen. Bend je prepoznatljiv po jedinstvenom spoju klasične glazbe i heavy metala, jer glazbu izvodi na violončelima, umjesto tradicionalnih rock instrumenata. Ovaj inovativan pristup žanru proslavio ih je na svjetskoj sceni kao pionire cello metala.
Najprije su postali poznati zahvaljujući svom debi albumu 'Plays Metallica by Four Cellos' iz 1996., na kojem su izvodili Metallicine obrade isključivo na violončelima.
Treći album Cult (2000.) predstavlja prekretnicu jer se bend okreće vlastitim skladbama i uvodi vokale, dok se zvuk sve više udaljava od prvobitnih obrada.
Promjene u postavi uključivale su dolazak Perttua Kivilaaksoa (umjesto Manninena 1999.), odlazak Maxa Lilje (2002.), te priključenje bubnjara Mikka Sírena (2005.), čime je bend dobio čvršći ritam i puniji zvuk.
Ovaj neočekivani spoj klasične glazbe i heavy metala ubrzo ih je lansirao na svjetsku scenu i doveo do suradnje s mnogim glazbenim zvijezdama.
Nakon početnog uspjeha, Apocalyptica je s vremenom razvila vlastiti prepoznatljivi stil te počela objavljivati autorske skladbe, a njihovi su albumi poput 'Cult', 'Reflections', 'Worlds Collide' i 'Cell-0' postigli značajan međunarodni uspjeh. Do danas su prodali više od 6 milijuna albuma diljem svijeta, nastupali su na najvećim festivalima i održali turneje na gotovo svim kontinentima. Inače, njihov singl 'I Don't Care' zasjeo je na vrhove američkih rock ljestvica pa je Apocalyptica tako postala prvi finski bend s brojem 1 na Billboardovoj rock listi.
Na koji ste Apocalypticin album najponosniji i zašto?
Uh, opet teško pitanje! Ne bih ih zapravo mogao nikako rangirati, jer u svaki album daš dušu, srce, znanje i vještinu. Svaki odražava neko svoje vrijeme. Jasno, mogli bismo reći da naši najnoviji albumi zvuče moćnije, produkcija je bolja… Ali recimo, Cult mi je jako drag jer je to bio naš stvarno hrabar trenutak; tada smo namjerno izašli iz zone cover benda i počeli svirati vlastite stvari. To nam je odredilo cijelu daljnju karijeru. Cell-0 mi je isto poseban, jer smo se njime, nakon puno suradnji s vokalima i raznih 'radijskih' pjesama, malo pobunili i rekli – 'Ajmo sad napraviti komercijalno samoubojstvo, što nas briga!'. Volim taj stav iza tih albuma. I naravno, sad smo s albumom Plays Metallica Vol. 2 opet osjetili strašnu strast stvaranja. Godine i godine turneja, a opet smo, kao klinci, imali onu prvu strast kao kad smo tek počinjali s Metallicom, ali sad uz puno više iskustva… Htjeli smo opet dotaknuti svoju tinejdžersku dušu, ali kao zreliji, obrazovaniji profesionalci. Vjerujem da smo napravili još jedan odličan tribute album, i nama je baš gušt svirati tu glazbu uživo, a jako se veselimo ljetu, a posebno dolasku u Hrvatsku! Bit će stvarno ludnica, želim da nam svi hrvatski prijatelji dođu na koncert.
Sjećate li se kako vam je bilo u Hrvatskoj? Bili ste u Zagrebu, u Puli… Kakvi su vam dojmovi o publici, o našoj zemlji…? Jeste li stigli i malo razgledavati?
Naravno, definitivno ćemo! Bili smo više puta u Zagrebu, ali i u Puli. Pula je stvarno prelijepa, točno se sjećam šetnji uz more… Vaši ljudi su puni energije, nevjerojatno vole metal, a publika je spontana i topla. Bit će mi gušt opet svirati kod vas, stvarno se veselim!
Živimo u poprilično teškim vremenima, a vi ste iz Finske. Kako gledate na ovu situaciju u Europi zbog rata u Ukrajini? Jesu li ljudi u Finskoj možda u strahu zbog svega? Kako uopće pronaći neki mir kad se čini da se sve oko nas okreće naglavačke – u Europi i svijetu? Kako pronaći mir u sebi?
Stvarno svaki dan molim da dođe mir… Ali, da ne ulazim previše u politiku, moj je san da baš svaki čovjek na ovom svijetu pronađe mir u sebi i nauči poštivati druge. Kad bi svi to mogli shvatiti, imali bismo potpuno drugačije probleme na svijetu. Okrenimo se zajedničkim stvarima poput toga da spasimo naš planet i pazimo ga kao naš dom. Strašno je da još uvijek netko negdje ratuje, sukobljava se… Moj je recept jednostavan – želim da svaki čovjek osjeti što znači imati mir i ljubav u sebi, bez mržnje...
Slažem se, divna poruka! Možete li nam otkriti kad ste na turnejama, što radite da ostanete u formi? Upražnjavate li kakvu tjelovježbu jer dobro znamo da su vaši koncerti jako energični!
Ma, koncerti su sami po sebi najbolja vježba! Svaki dan se rastežemo, pazimo na prste, leđa i vrat. Na turneji zapravo i ne stignem nešto puno trenirati, često smo preumorni… Najradije pišem novu glazbu na putu. Uvijek nosim mali prijenosni studio, snimam demo materijale ili smišljam nove ideje – jer imate hrpu sati čekanja na turnejama. Osjećam da što više radim na turneji, to više mogu uživati i odmarati doma. Taj sistem mi sada super odgovara – motivira me, jer iako sviramo svaki dan iste pjesme, stalno postoji osjećaj: 'Aha, što bismo mogli sljedeće raditi? Što će se dogoditi za tri godine?. Dobro je imati neku viziju za budućnost, i baš zato i dalje imam želju za muziciranjem – dakle, dokle god mogu stati na pozornicu, ja idem dalje!
Imate li neku poruku za hrvatske fanove za kraj?
O, da! Jedva čekam ljeto i sve super koncerte koji nas čekaju s Plays Metallica Vol. 2 turnejom! Vidimo se uskoro u Hrvatskoj – želim vam da uživate, da volite sebe i sve oko sebe. I idemo skupa napraviti nezaboravan glazbeni doživljaj…
