U razgovoru za tportal Ivan Dečak govori i o tome što za njega danas znači uspjeh te zašto misli da je u eri TikToka lakše snimiti pjesmu nego godinama ostati prisutan i prepoznatljiv.

Prisjeća se pritom devetnaestogodišnjeg sebe koji je roditeljima rekao da neće studirati nego 'samo svirati' i priznaje da su mu, uz glazbu, nogomet i ribolov, najveći izvor inspiracije i radosti upravo njegovi klinci.

Inficiran ljetom

'Razglednica' već na prvo slušanje vraća u djetinjstvo – s kojim ste konkretnim prizorom u glavi sjeli pisati tu pjesmu?

Pisao sam je da bih dobio dozu lijeka, žličicu sirupa, protiv sivila koje čvrsto zagrli Zagreb krajem listopada i ne pušta do kraja ožujka. Trebao mi je bijeg direktno u ljeto, među zrele smokve, šećernu vunu i morske ježeve.

U pjesmi spominjete miris asfalta nakon kiše, zrele smokve, šećernu vunu… Koji vam je od tih detalja osobno najsnažniji okidač za nostalgiju – i zašto?

Ne bih rekao da je riječ o nostalgiji, ja sam jednostavno inficiran ljetom. Volio bih kada bi trajalo 365 dana u godini, baš kao i ljetno računanje vremena, kada bi se mene pitalo.

Stvara i izvodi nesvrstanu glazbu

Djetinjstvo ste proveli u Starigradu. Kakav je osjećaj sada, s odmakom, pretočiti to u stihove i pustiti da vašu najintimniju razglednicu čita/sluša cijela regija?

Bilo je to sredinom 80-ih, a ljetovali smo u prekrasnoj kući naše rodbine u Starigradu podno Nacionalnog parka Paklenica.

Ograda nas je dijelila od dječjeg odmarališta, tako da smo na plaži uredno stajali u redu s djecom iz odmarališta i čekali na svoj kruh s pekmezom. Sjećam se bezbrojnih stabala smokava na putu do plaže, s kojih sam doslovno brstio zrele smokve, koje i danas najradije konzumiram kao i tih dana, direktno sa stabla. Nije tada Starigrad nudio ništa spektakularno, ali djeca nisu ni znala za puno bolje od smokvi, pekmeza, ronjenja školjki i ispijanja Pipija i Cockte.

Koliko su vam se glazbeni ukus i pogled na ljeto promijenili od tinejdžerskih dana do danas, kada ste vi taj koji drugima 'servira' proljetno-ljetnu poslasticu?

U tinejdžerskim danima nije postojala nijedna druga glazba osim one koju su snimili Doorsi i Stonesi (smijeh), a kasnije sam otvorio vrata percepcije i kroz njih pustio sve što me dotaklo, nevezano za glazbeni žanr, i moguće je da baš zbog toga ne volim svrstavati glazbu koju pišem u bilo koji od njih. Stvaram i izvodim nesvrstanu glazbu.

Kada radite na novoj pjesmi, koliko razmišljate o trendovima (žanrovi, produkcija, trajanje) i tome kako će se ona 'ponašati' na streaming servisima?

Najčešće se zatvaram u svoj kućni studio, u kojem izgubim pojam o vremenu, prostoru, žanrovima i tuđim mišljenjima. Pjesme pišem da bih se izliječio, kako bih napravio mjesta za fragmente nekih novih slika i melodija, a onda ih ponovno pokušavam sklopiti u cjelinu. Tada ne razmišljam o okvirima. Tek naknadno, kad su već objavljene, grizem nokte pitajući se hoće li se svidjeti ljudima.

Uspjeh je opstati i nakon 27 godina

I dalje ste jedan od najcjenjenijih autora na sceni. Kako se promijenilo vaše pisanje pjesama od prvih albuma do danas – jeste li stroži prema sebi kao autoru ili ste opušteniji jer znate da publika vjeruje vašem rukopisu?

Nažalost, niti nakon 27 godina skladanja i pisanja nema opuštanja, dapače. Premda je iza mene nešto više od 170 snimljenih pjesama, promišljam, sve više i više važem i borim se za svaki stih i notu. Volio bih kad bih se mogao opustiti i samom sebi reći – ma tko mari za detalje, tko čuje tu skrivenu reverb gitaru u miksu, ali, kvragu, meni je bitno!

Što danas za vas znači uspjeh – rasprodani koncert, pjesma na vrhu top-lista ili onaj trenutak u kojem publika preuzme refren i nadglasa bend?

Uspjeh je opstati i nakon 27 godina putešestvija još uvijek osjetiti leptiriće u trbuhu pri svakom novom putovanju, penjanju na pozornicu, puštanju novog singla. Još uvijek nam je to najvažnija, ali ne i sporedna stvar na svijetu. Uz naše obitelji, naravno.

Imate li osjećaj da je danas, u eri TikToka i instant hitova, teže izgraditi dugotrajan bend nego krajem devedesetih, kad ste vi kretali?

Riječima pomorskog kapetana, izrazio bih se ovako:

Izlaz na more danas je puno pristupačniji, međutim ogromna je mogućnost da se izgubite u tom beskrajnom plavetnilu i jednostavno ostanete neprimijećeni.

Iz vaše perspektive, što se najviše promijenilo kod publike – način na koji sluša glazbu ili očekivanja od koncerata?

Ovisno o kojem godištu publike govorimo. Svjestan sam da je percepcija mlađih ljudi potpuno drugačija od ljudi rođenih u 70-ima i 80-ima. Svijet se ubrzao, pa i publika rođena u tom fast forward vremenu sve brže konzumira. Čast izuzecima. Ljudi koji su odrastali u vremenu prije mobilne komunikacije i interneta još uvijek kao da vole zastati, osjetiti i uživati u trenutku.

Što vam je osobno najveći gušt na pozornici – intiman klupski koncert, festivalska euforija ili velike dvorane u kojima sve izgleda kao mali rock’n’roll film?

Volim sve od navedenog, riječ je o različitim tipovima produkcija, ali kemija koja kola između izvođača i publike ne ovisi o veličini prostora i tipu manifestacije, već o tome je li se dogodila ili ne.

Što vam kao slušatelju danas najviše nedostaje na domaćoj sceni – određeni zvuk, hrabriji tekstovi, veći bendovi, više svirki na radiju…?

Volio bih kada bi domaća glazba, nevezano o kojem žanru govorimo, bila prisutnija u prime timeu mainstream medija poput televizije i radija. O tekstovima i zvuku ne bih raspravljao, ima ih svakakvih, pa neka publika sluša ono što joj najviše odgovara.

Imate li još neku neostvarenu koncertnu želju – lokaciju, festival ili suradnju – za koju biste voljeli da se dogodi idućih godina?

Vatra je na sceni 27 godina, ali puno je još neistraženih ulica ispred nas. Međutim nikada nismo koristili prečace, naše pjesme naš su GPS koji nas vodi točno tamo gdje i trebamo biti u određenom trenutku naše karijere.

Što biste danas rekli onom 19-godišnjem Ivanu koji je roditeljima objasnio da neće studirati, već 'samo svirati'?

Nisi normalan! Zato te i volim!

Uživa u svojim klincima

Jesu li vaši klinci glazbeno nadareni?

Okruženi su instrumentima, glazbom i našim prijateljima glazbenicima. Čuju svaku pjesmu, pa i one koje neće biti objavljene. Međutim ništa im ne namećemo, osim osnovne glazbene škole, koju ne doživljavam kao ulaznicom u glazbeni svijet, već više kao dodatnu vještinu u životu. Sluha imaju, a hoće li ih i kamo to odvesti, zanima i mene.

U čemu još uživate, pored glazbe, nogometa i ribolova?

Uživam u svojim klincima, veselim se vremenu provedenom s njima, učim ih, ali i učim od njih.

Djeca su moje najveće i najdraže pjesme.