Nakon tjedan dana nekritičnog naricanja, HTV je, hvala Uskrsu, u nedjeljnom 'Dnevniku' malo živnuo i s drugom stranom priče o haškoj presudi. Sve pet, ali nije sasvim jasno zašto je pritom tolika važnost pridana razgovoru s Peterom Galbraithom, u kojem bivši američki veleposlanik Branki Slavici nije rekao ništa loše, ali ni posebno novo ni važno. No HTV-ovci su ga isfurali u prvi plan, kao da je njegova ocjena hrvatske suradnje s Haagom važnija od pravih informacija o onome što se doista dogodilo tijekom Oluje. Doda li se tome i engleski na kojem je Branka Slavica razgovarala s njim...
Punih tjedan dana HTV je gotovo potpuno jednostrano kukao o tome da nas u Haagu i šire mrze na veliko, da je sve to s generalima užasna nepravda i da nam je nad glavom puklo k'o grom iz vedra neba. A onda se u središnjem blagdanskom 'Dnevniku' dogodio kopernikanski obrat. Počelo je s poduljim uvodnim komentarom urednika Zorana Šprajca, nastavilo se s ispisivanjem od DORH-a dobivenih podataka o žrtvama i zločinima tijekom Oluje, a kulminiralo emitiranjem razgovora Branke Slavice s nekadašnjim veleposlanikom SAD-a u Hrvatskoj, Peterom Galbraithom. Veliko otkriće: ne, sud u Haagu nije rekao da je OLUJA udruženi zločinački pothvat. Rekli su da je Tuđman s generalima legitimnu Oluju iskoristio da tijekom nje izvede zločinačke pothvate. Veliko otkriće broj dva: da, u Oluji su doista počinjeni zločini nad civilima, što, eto, pokazuju i podaci iz Državnog odvjetništva. Veliko otkriće broj tri: evo vam stranog diplomata koji će vam reći da je suradnja Hrvatske sa sudom u Haagu dokaz koliko smo super i predani zakonu i sve.
Drugim riječima, dragi gledatelji, dosta plakanja i izvadite informativke jer slijedi lekcija. A lekcija se sastoji od onoga o čemu drugi mediji pišu i govore već najmanje tjedan dana. I od onoga što je pročitano u presudi, ali smo dosad spominjali samo one dijelove koji su nam se dobro uklapali u parole.
Dočekali smo, dakle, informativno uskrsnuće HTV-a na prigodan blagdan i neki bi rekli – bolje ikad nego nikad. Što definitivno stoji u općenitom kontekstu, ali ne bi trebala biti poštapalica kojom se pravda javni informativni servis, čija je dužnost točno i PRAVOVREMENO informiranje građana. No mimo te 'sitnice', Šprajcova uvodna priča i podaci iz DORH-a sasvim su na mjestu. Riječ je o pukim činjenicama koje je definitivno kad-tad trebalo objaviti.
Problem je, međutim, nastupio kada je započeo intervju s Galbraithom.
Prvo i prvo, bez obzira na to što se osobno slažem s izjavama bivšeg američkog veleposlanika o tome da je hrvatska suradnja s Haagom dobra stvar – to me nimalo ne sprečava u primjećivanju činjenice da su dnevničari njegove izjave iskoristili za čisti propagandni spin. Naime, još samo jučer na istoj televiziji bilo je 'ustanimo, braćo, protiv nepravde i sila mraka sa Zapada', a samo tri laka blagdanska dana poslije: 'Viđe kako se nama ponose u Jamerike.' Ideš! A zbog čega je to točno važno? Galbraith i njegove priče o tome da je 'ponosan na Hrvatsku' krasna su sličica za obiteljski album mlade hrvatske demokracije i sigurna sam da je čovjek mislio samo najbolje. Možda će jednoga dana upravo te njegove priče biti zgodan ilustrativni štiklec u dokumentarcu o turbulentnoj hrvatskoj ratnoj i poslijeratnoj priči, ali u ovome trenutku to što je on jako zadovoljan s Hrvatskom zbilja nije toliko važno da bi se moralo gurati u prvi plan i time neizostavno informirati hrvatske građane. Baš kao i dosadašnje kukanje o nepravdi, baš kao i beskrajna i besmislena prepucavanja o tome tko je, kako je i zašto predao brijunske transkripte haškome sudu – i taj je intervju s Galbraithom puno manje važan od odgovora na pitanje ŠTO se točno dogodilo tijekom Oluje, ŠTO je i kako krenulo krivo, ŠTO se od toga doista može staviti na teret generalima i ŠTO piše u tim nesretnim transkriptima. Ali sačuvaj bože da se gledateljske lijepe glavice opterećuje takvim informacijama! Puno je lakše u prvi plan gurnuti par vrijednosnih sudova i tako laganini manipulirati gledateljima. Manje će postavljati neugodna pitanja o PRAVIM informacijama.
Drugo i puno manje važno – Branka Slavica. Žena je već dugi niz godina HTV-ova američka dopisnica, a u intervjuu s Galbraithom bilo je i više nego inače vidljivo da engleski govori kao da je prekjučer završila treći stupanj ubrzanog tečaja stranog jezika na pučkom učilištu u Gornjoj Šumovini. Znam, znam, ni to nije od presudne važnosti za ovaj teški trenutak u hrvatskoj poslijeratnoj povijesti. No ako se samo na trenutak prisjetimo temeljnih novinarskih standarda, svatko trijezan zapitat će se nije li poznavanje engleskog jedan od OSNOVNIH uvjeta koje svaki kandidat za dopisnika iz SAD jednostavno MORA ispuniti? A izađete li na bilo koju prometniju pješačku ulicu u većim hrvatskim gradovima i bacite strelicu za pikado – pogodit ćete barem dvoje ljudi koji engleski govore bolje od Branke Slavice. Sigurna sam da cijenjenu gospođu krase brojne druge HTV-u važne osobine bez kojih se za tu kuću ne može izvještavati iz inozemstva, ali s obzirom na to da je se plaća iz naše pristojbe – voljela bih znati koje. I ako je zbog njih nezamjenjiva nekim tko zna pravilno izgovoriti više od deset engleskih riječi – zašto joj ne plate instrukcije?
