Šime Kovačević jedno je od najomiljenijih medijskih lica u zemlji, no rijetki znaju za traumu iz njegova ranog djetinjstva. Iznenadni prestanak kucanja srca njegove starije sestre zauvijek je promijenio njegovu obitelj. Kao dječak našao se na pogrebu suočen s prizorima slomljenih roditelja i odrasle patnje koju dječji um naprosto nije mogao pojmiti.

Danas, desetljećima poslije, odlučio je progovoriti o tim trenucima ne tražeći sažaljenje, već želeći upozoriti roditelje koliko neoprezne riječi izrečene u najboljoj namjeri mogu opteretiti dječju psihu.

Zabluda rođena iz najbolje namjere

U trenucima nezamislive tuge, rodbina i obiteljski prijatelji pokušali su ublažiti bol malenom Šimi i njegovoj mlađoj sestri govoreći im kako njihova starija sestra 'samo spava'. Odrasli su tražili riječi utjehe, no djeca su objašnjenje shvatila doslovno. 'Slika moje sestre u lijesu i moji roditelji koji plaču nešto je što dijete nikada ne bi trebalo gledati bez pripreme. Nije mi izgledala mrtvo, izgledala je kao da će svakog trena ustati. Godinama smo čekali da se probudi. Nismo razumjeli da je smrt konačna', prisjeća se Šime.

Bajka o Snjeguljici i strah od roditeljskog sna

Dječja mašta povezala je gubitak sa scenom iz bajke o Snjeguljici u staklenom lijesu. Ako se ona mogla probuditi, vjerovao je dječak, probudit će se i njegova sestra. No, to je uvjerenje ubrzo stvorilo paralizirajući strah od svakodnevnog odlaska na počinak.

'Pojavio se strah za roditelje. Kada bi odlazili spavati, bojali smo se da će i oni tako zaspati i da se više neće probuditi. Zamislite koliko je to teško za dijete - izgubiti sestru, a onda strepiti nad roditeljima samo zato što idu na spavanje. To su tereti koje mališani ne znaju objasniti, a preveliki su za njihov svijet', ističe novinar.

Zašto vrlo malu djecu ne treba voditi na pogrebe

Polazeći iz vlastitog iskustva, Kovačević otvoreno iznosi stav da premaloj djeci nije mjesto na ispraćajima ako nisu dovoljno zrela da shvate konačnost smrti.

'Ne govorim to da bih ikoga osuđivao, ali odrasli moraju razmisliti što dijete vidi i što će poslije nositi u sebi. Ono vidi nepomičnu osobu koju voli, rastrojene roditelje i osjeća užas, a poslije ostaje samo sa svojim pitanjima i strahovima', napominje Šime, dodajući kako i danas, kada dođe na sestrin grob, u sebi osjeti težinu kao da je ondje pokopana 'usnula ljepotica'.

Poruka roditeljima: Istina izrečena s ljubavlju

Svoju najtežu uspomenu novinar je odlučio podijeliti kako bi barem jednom djetetu olakšao susret s tugom. Njegova ključna poruka roditeljima jest da nikada ne prikrivaju konačnost gubitka lažnim utjehama o snu.

'Nemojte govoriti da je netko samo zaspao. Dijete zaslužuje istinu - izrečenu s ljubavlju, strpljenjem i na način prilagođen njegovoj dobi. Zagrlite ga, dopustite mu da plače i bude zbunjeno. Dječje srce ne razumije apstraktne pojmove, ali itekako duboko osjeća bol, i zato je naša dužnost pružiti mu sigurnost, a ne stvarati strahove koji ostaju za cijeli život', zaključuje Kovačević.