Bilo da izvještava s kakvih javnih događaja ili donosi priče iz svakodnevnog života, Šime Kovačević uvijek pronalazi ono ljudsko, ono što nas povezuje i podsjeća na prave vrijednosti. Njegov smireni glas i topla riječ ulijevaju povjerenje, a gledatelji ga ne doživljavaju samo kao reportera, već i kao prijatelja koji putem malih ekrana donosi veselje i iskrenost u njihov dom.

Prije više od 25 godina prvi put ste se javili uživo na televiziji, a odnedavno ste se okušali i kao voditelj radijskih emisija. Na Radio Splitu imate čak dvije emisije, četvrtkom 'Mali krug velikih ljudi' i nedjeljom 'Mirisi nedjeljnog jutra'. Kako je došlo do tog angažmana?

Došlo je do smjene generacije na Radio Splitu – mnogi novinari i voditelji, koji su godinama činili njegovu okosnicu, otišli su u zasluženu mirovinu. Zapravo, riječ je o čitavoj generaciji ljudi koji su svojim radom i predanošću stvarali ono što Radio Split danas jest. Sadašnji urednik Joško Krželj obratio nam se s pitanjem bi li se netko od nas želio okušati u radu na radiju. Neki kolege su se odmah javili i preuzeli vođenje postojećeg programa 'U središtu dana', koji ide od 11 do 15 sati. I ja sam se javio – ali s malo drugačijom idejom. Predložio sam emisiju pod nazivom 'Mali krug velikih ljudi'. U svojih skoro 30 godina novinarskog rada imao sam sreću i čast upoznati nevjerojatne, divne ljude – tople, skromne, pozitivne, koji su uvijek ostajali u sjeni. A baš oni, po mom mišljenju, zaslužuju da se govori o njima jer imaju toliko toga lijepog reći. Ova emisija bila bi moj način da im dam glas, da ih stavim u središte pažnje i da s njima podsjetimo sve koliko ljepote i dobrote još uvijek postoji oko nas.

Radio ga je 'umirio'

I na radiju ste se snašli kao riba u vodi. Kako opisujete rad na njemu i jeste li zadovoljni reakcijama publike?

Iskreno, i dalje nosim to dijete u sebi. Rad na radiju doživio sam kao igru ​​– onu lijepu, iskrenu, jednostavnu. Čekam da se upali crveno svjetlo na mikrofonu, i kad zasvijetli – počnem govoriti. Tako jednostavno. Radujem se tome. Nešto novo. Nešto drugačije. Nešto lijepo. Radim nešto u čemu guštam. I, iskreno, nisam znao da to mogu, a izgleda da mogu, i nadam se da to dobro radim. Televizija – to je ipak slika, i ona često zna sakriti neke nedostatke, posebno meni koji brzo govorim, u svom prepoznatljivom dalmatinskom ritmu. Sve bih rekao u jednoj minuti, jezik mi bude brži od mozga. Ali nećete mi vjerovati, mirnoća radijskog studija me umirila. Tamo imam vremena za sve - izreći misao do kraja, bez žurbe, bez greške. I razumljivo. Čak su mi mnogi rekli da manje koristim dalmatinske izraze nego na televiziji. A slušatelji… Ma zapravo, prvo kolege, novinari s radija, ljudi s puno utakmica u nogama – većina ih je nakon moje prve emisije ostala iskreno iznenađena. Baš zbog onoga što sam i sam primijetio: ja, koji sam hiperaktivan od rođenja, odjednom sam smiren. Kad je riječ o publici, mogu samo reći da sam dobio nevjerojatno puno pohvala, posebno preko društvenih mreža.

'Teren nekako uvijek bira mene'

Sjećate li se svog prvog javljanja uživo?

Više-manje svih se sjećam, ali prvi i drugi put su mi ostali posebno urezani u pamćenje. Prije nekih 25 godina uključivali smo se iz splitskog studija u program jednom tjedno. I naravno, baš kad je došao red na mene da se prvi put uključim, umjesto standardnog, skromnog uključenja, došla su reportažna kola iz Zagreba s malim milijunom ljudi: tri, četiri kamere, tonski tehničari, rasvjeta, asistenti… Iskreno, više se ni ne sjećam tko je sve bio. Povod je bio Splitski festival, pa su zato kola bila u Splitu. I sad, prije nego što sam se uključio s Prokurativa, netko predloži da se uključenje napravi s peškarije, splitske ribarnice! To mi je bilo prvo uključenje uživo. Cijelu večer nisam spavao – učio sam pitanja napamet, uznemiravao kolege Mari Martinis i Dominika Strizu, govoreći im da, ako mi pozli ili zablokiram, samo uskoče, uzmu mikrofon i preuzmu.

Jesu li vaša javljanja pomno isplanirana ili spontana - kako birate terene?

Iskreno, teren nekako uvijek bira mene. Ljudi me često pitaju: 'Odakle crpiš sve te priče?' A odgovor je – iz svakodnevnog života. Razmislim što zanima mene, moju obitelj, prijatelje, susjede... čak i slučajne prolaznike koje sretnim putem, pa s njima prozborim nekoliko riječi. Što bi oni voljeli vidjeti, čuti, osjetiti? Ali ne želim govoriti o politici, crnoj kronici, ratovima. Mene zanima ono pozitivno, vedro, ono što nam svima – unatoč svemu što se događa oko nas – daje tračak nade da je život ipak lijep. Pa makar oko nas tutnjali ratovi, požari, krize... I u takvom svijetu želim pronaći ono što grije dušu. Tako sve krene. Netko mi kaže: 'Znaš, imam ti jednog prijatelja, uzgaja lubenice, odličan ti je.' I odmah mi je sinulo – pa stvarno, mnogi, uključujući mene, nikada nisu bili na polju punog lubenica. Nepregledne površine, sunce, zemlja, trud, mirisi... sve mi to postane zanimljivo. Razmišljam tada kao znatiželjno dijete – možda je to i pravi odgovor. Možda je ključ upravo u toj znatiželji, toj potrebi da gledam svijet otvorenih očiju i pronađem ljepotu u onome što se čini običnim. Jer često je baš tu ona najveća.

Ako nekad i pogriješite, na kraju sve ispadne simpatično. Kako uopće izgleda vaša priprema za javljanje uživo?

Haha, znate... često pogriješim jer mi jezik bude brži od mozga. Evo dvije stvari o meni koje baš ne govorim često. Prva – ja sam hiperaktivac. U moje vrijeme to se jednostavno zvalo 'živo dijete'. Ali zahvaljujući mojim nećacima koji danas imaju dijagnozu hiperaktivnosti, moja mama je jednom, onako kroz smijeh, rekla: 'Pa oni su isti on kad je bija mali!' I eto, u stare dane – stigla i meni dijagnoza. Sve se poklopilo. Druga stvar… mislim da imam i blagu disleksiju. Često zamijenim slova, ponekad i imena sugovornika (znam da to nije profesionalno), ali ljudi mi uvijek oproste. Čak im bude simpatično. Kažu: 'Ma to je samo tvoj hiperaktivni, malo ubrzani mozak.'

Vidjeli smo vas u raznim situacijama - na raftingu, zip lineu, nekoliko puta na ledu. Koje su vam bile najsmješnije situacije u kojima ste se našli?

Ima tih zgoda koliko hoćete, posebno onih koje gledatelji nikad ne vide. Ali jedna mi se baš urezala i uvijek je prepričavam uz smijeh. Slavio se 100. rođendan jedne splitske ustanove. Dobivam broj sina čovjeka koji je osnovao tu ustanovu. Rano je jutro, mislim da je bila neka zimska srijeda oko sedam. Krenemo – ja, snimatelj i tonac – do kuće tog gospodina. Bila je to zona privatnih kuća, mirna splitska četvrt. Nazovem čovjeka kad smo stigli, a on kaže: 'Samo pozovite na parlafon, ja ću vas dočekati. Ima nas više u kući.' Pozvonim. Vrata se otvaraju. Penjemo se stepenicama i gore nas dočeka gospodin. Pitam: 'Vi ste gospodin Kovačević?', on odgovori: 'Jesam.' Krenemo mi za njim, uđemo u stan. Čovjek pomalo zbunjen, a ja mislim vjerojatno nije navikao na televiziju, ima tremu pred javljanje uživo. Pokušavam ga opustiti: 'Ne brinite, nije bolno – nisam doktor, ja samo postavljam pitanja, vi odgovarate.' Tonac mu stavlja mikrofon, snimatelj postavlja kadar. Sve je spremno. Samo čekamo red za javljanje u studio. 'Gospodine, opet mi recite o čemu ćemo pričati', kaže. Pokušavam ga smiriti: 'Sve će ići lagano, samo vi budite svoji.' I taman kad mislim da je sve pod kontrolom – u dnevni boravak ulazi gospođa u spavaćici i ogrtaču. Zbunjeno nas pogleda i pita: 'Oprostite, što radite ovdje?' Smireno kažem: 'Dogovoren nam je intervju s vašim suprugom, njegov otac je osnovao...' A ona će: 'Ne, ne… nije mu otac, nego stric. A sin osnivača živi kat ispod.' I tako… da gospođa nije ušla u dnevni boravak, ja bih uredno intervjuirao pogrešnog čovjeka, uvjeren da smo na pravoj adresi! Jedna je to od onih dogodovština koje ti pokažu koliko je ovaj posao živ, nepredvidiv i u konačnici – jako, jako zabavan.

Što ste naučili o sebi i drugima u dugoj profesionalnoj karijeri?

Mislim da sam najviše naučio upravo od drugih. Od ljudi koje sam imao sreću susresti kroz svoj posao, kroz život, kroz priče koje sam prenosio. Prva i možda najvažnija lekcija: koliko god veliki bili problemi – svaki ima svoje rješenje. Upoznao sam ljude koji su, kako se to laički kaže, prikovani za krevet. Neki mogu jedva pomaknuti prst, neki ni to… A kada s njima razgovaraš, osjetiš radost, volju, zahvalnost za svaki dan. A mi? Nama pukne nokat i činimo dramu. Sjećam se i mladih ljudi, sedamnaest-osamnaest godina, koji te svojim stavovima o životu ostave bez riječi. Govore s takvom mudrošću da ti se čini kao da razgovaraš s nekim tko je proputovao cijeli svijet, tko nosi iskustvo devedesetogodišnjaka, a sve to jer su im umovi otvoreni, čisti i iskreni.

U kakvom televizijskom programu vi najviše uživate kao gledatelj?

Moram priznati, još kao dijete imao sam svoje male televizijske rituale. Jedan od njih bio je gledanje emisije 'Kućni ljubimci'. To se nije propuštalo. Gledao bih širokih očiju i maštao da ću jednog dana imati svoj azil, u kojem će svi ti psići i mace pronaći svoj topli dom, gdje će im svima biti dobro… ma svi bi kod mene našli mjesto. Da, i filmovi o Tarzanu i Čiti. Volio sam i 'Živu istinu', ozbiljno i znatiželjno upijao svaku riječ. A 'Dobro jutro, Hrvatska'? To je za mene bio svijet čarolije – gospođa Željka, Karmela, Blaženka, gospodin Drago, Mirko, Davor, Grga… Bili su mi pojam. Televizijske legende. A kad bi se pojavio Oliver Mlakar, to je već bilo nešto posebno. Gledao bih ga s divljenjem. Gospođa Helga Vlahović – elegancija, sigurnost, znanje. Danijela Trbović u 'Hit Depou' ili 'Briljantinu' – šarm i duhovitost. To su bili trenuci u kojima sam shvaćao – televizija nije samo ekran. Televizija je emocija.

I danas volim te male rituale. 'Dobro jutro, Hrvatska' i emisiju 'More' ne propuštam – to je naš rad, rad naših centara, naših ljudi, mora koje nosimo u sebi. Posebno volim poljoprivrednu emisiju, možda jer danas imam i svoj mali vrt. Sad mi to nije više samo tema, to je postalo i moj svijet. Volim i dokumentarce, pogotovo o velikanima, bez obzira na područje, jer iza svakog velikana stoji priča koja inspirira, pokreće, uči te nečemu. I da… još nešto, ne mogu ne spomenuti... volim slatko. I obožavam BBC-jevo natjecanje u pečenju kolača. I ne, ne gledam ga zbog recepata.

Bavite se i slikarstvom, uređenjem interijera i sve radite s puno ljubavi i gušta. Imate li još skrivenih talenata?

Sve je to nekako povezano još od djetinjstva. S ocem sam, kao klinac, crtao nacrte kuća. Sjećam se te preciznosti, tog povlačenja linija, tog mirisa papira i olovke… Tata je u meni budio logiku i osjećaj za konstrukciju, učio me gledati svijet kroz strukturu. A onda je tu bila mamina strana, potpuno drugačija, umjetnička, senzibilna, puna boja, glazbe i emocije.

Od mame sam naslijedio gene svjetskih umjetnica – glumica i opernih diva, do moje drage rodice, prve Hrvatice koja je stekla titulu magistrice mandoline. Glazba, scena, osjećaj za lijepo, sve je to dolazilo s njezine strane. S jedne strane ravnalo i skica, s druge mandolina i reflektor. Rođen sam kao peto od šestero djece. Imao sam pet sestara – da, baš tako. A onda, kad su roditelji već bili u zrelim godinama, stigli smo ja i najmlađa sestra Valentina – mene su dobili s 41, nju s 43 godine. Danas to i ne zvuči neobično, ali tada… bile su to velike godine za roditeljstvo. I zato su nas odgajali drugačije, više kao unuke, a manje kao djecu. Dopuštali su nam sve. Bili su nam prijatelji, suputnici i možda baš u toj slobodi da budem ono što jesam leži tajna mojih talenata. Nikad me nisu ograničavali. Mogao sam sanjati, pokušavati, griješiti, tražiti, uvijek sam imao oslonac u njima. I upravo zato, kad danas pogledam svoj put – moje fakultetske diplome, moji magisteriji – nisam sve to radio iz ambicije, nego iz čistog gušta. Jer sam mogao biti što god poželim. A ja sam jednostavno htio biti puno toga.

O vašim revijama priča se danima poslije. Kako je počeo vaš modni put?

U mojoj kući – u moru žena – bili smo samo nas nekoliko muških: tata, pas Nero, mačak Bobi, papiga Roko i ja. Ostatak su činile mama, dvije bake i pet sestara. Prava ženska utvrda! Mama je često govorila da je, kad sam bio beba, svaka sestra imala svoj red da me presvuče. Ona bi me okupala, presvukla, sredila… a onda bi došla jedna sestra, pa druga, pa treća – i svaka bi me opet presvlačila kao lutku. Valjda mi je odatle ostala ta ljubav prema odjeći, estetici, detaljima… Sjećam se da sam, još kao mali, imao ormar pun odjeće – ogroman, čak i veći od onoga što su imali mama i tata. A ni mlađa sestra nije zaostajala. Kod nas se moda živjela i disala.

S mamine strane dolaze talijanski korijeni – moja baka bila je prava Venecijanka, a svi znamo da je Italija prijestolnica mode. Moja starija sestra Alemka također je voljela modu, a ja sam umjesto bojanki bojio njezine modne crteže. Ili bih njenim lakom za nokte bojio svoje autiće i zamišljao da dizajniram novu liniju auta, a posebno sam bio opsjednut modelom Porsche 911 Carrera. Imali smo i dragu susjedu koja je šivala, a ja sam stalno želio imati nešto drugačije, nešto svoje. Tako bi mi od rukava neke stare košulje znala sašiti kapuljaču i bio bih presretan. Mama mi je često kazala da sam isti kao njezina mama – baka Talijanka. Kupila bi kaput, pa ga skratila… pa bi od njega nastala jakna. Moda kao igra, transformacija, osobni izraz. Danas, kad radim modne revije, trudim se da one nose poruku – jer život je prekratak da bismo nosili dosadnu odjeću. Revije nisu samo sjaj i glamur, uvijek imaju i notu humanosti. Na pisti se, uz poznate manekenke, glumice i misice, pojavljuju obične žene svih godina i oblika, kao i žene i muškarci koji su pobijedili ili se još bore s karcinomom. Ali najposebniji trenuci? Djeca i mladi s Downovim sindromom. S njima je svaka revija nešto neopisivo iskreno, radosno i čisto. Njihov osmijeh, njihova sreća… to ne možeš režirati. To te dira u srce i podsjeti zašto se uopće sve to radi.

Malo ljudi zna da ste zaduženi i za neke odjevne kombinacije Tončija Huljića.

Imao sam čast surađivati s velikim gospodinom Tončijem Huljićem – po meni, on je ikona muškog modnog stila u Hrvata. Ono što je Josipa Lisac u ženskoj modi, to je on u muškoj: autentičan, hrabar, svoj. Surađivao sam i s Majom Bajamić, a redovito i s Miss Universe Biljanom Mančić. Radio sam kostime za kazališnu predstavu, za glazbene spotove, za glumce, pa i za političarke. Svaka ta suradnja bila je izazov i svima sam zahvalan na povjerenju. Odjenuti takve osobnosti traži vrijeme, promišljanje i posvećenost – jer to nisu samo odjevne kombinacije, to je produžetak njihove energije, karaktera.

'Imao sam sretan život'

Nadomak Splita stvorili ste svoje utočište, svoj skriveni vrt, zelenu oazu sa psima i mačkama, zlatnim ribicama, žabama i pticama. Što vas je inspiriralo za uređenje i koliko dugo ste radili na tome?

Radim i dalje, i to me ispunjava. Stalno me nosi ta unutarnja potreba da stvaram, da životu dodam ljepotu, jer dobro znam koliko on zna biti težak. Imao sam sretan život, prekrasne roditelje i sestre. Bili su topli, predani, puni ljubavi. Ali u našu se obitelj, nažalost, prerano ušetala tuga. Izgubio sam sestru Alemku kad je imala samo 28 godina. Jednostavno, srce je stalo. Otac to nije mogao podnijeti. Nakon nekoliko godina ni njegovo srce nije jednostavno moglo izdržati tu tugu. Mama se borila zbog nas dvoje, mene i mlađe sestre. Bila je stijena, držala nas je čvrsto, podigla na noge. A kad je bila sigurna da možemo sami... i ona je tiho otišla. Mislio sam da je to kraj moje tuge, da više ništa ne može toliko boljeti. A onda me život opet udario. Ovog puta snažnije nego ikad. Moja mlađa sestra – moj ostatak srca – izgubila je bitku s karcinomom. Tog dana sam pao. Duboko. U tišinu, u bol, u tamu. Nisam znao kako dalje. Ali nisam bio sam. Ostao je njezin sin, moj nećak. Zbog njega nisam smio pasti do kraja. On je zaslužio da ima nekoga tko će mu biti oslonac ako mu ikad išta zatreba u životu – ja želim biti tu. Za njega. I tako je život polako počeo okretati karte. Jednog dana, sasvim slučajno, naišao sam na zemljište pokraj Splita. Prodavalo se. Ne znam kako ni zašto, ali znao sam da je to - to. Moje mjesto. Moj mali svijet. Počeo sam tamo graditi nešto posebno – svoj zaklon od buke stvarnosti. Tamo je dopušteno doći samo biljkama, životinjama i ljudima dobre duše. To je moj bijeg. Moj mir. Moj novi početak. Tamo ponovno dišem.

Nježnost u svijetu

Što vam je najljepše, najdraže tamo?

Moram priznati, prva godina tamo bila je gotovo nestvarna. Nakon toliko godina prvi put sam ponovno osjetio proljeće i jesen. Dotad se moj život odvijao u dva tempa: ljeto i zima. Točnije, kupanje, pa Božić i Nova godina… onda opet ljeto. I tako u krug, desetljećima. A onda se nešto promijenilo. Vrijeme je počelo teći sporije, utišalo se. Proljeće me počelo buditi zelenilom, mirisom svježe zemlje i pupoljaka koji rastu tiho, ali odlučno. Ljeto je donijelo svoju vrelinu, ali više mi nije smetala, jer sad znam kamo pripadam. Jesen... ah, jesen! Oboji sve u milijun nijansi – zlatnu, bakrenu, tamnocrvenu. I svaki list koji padne kao da ti šapne: 'Vidiš, sve ide svojim tokom.' Zemlja me naučila da ciklus života uvijek ide ispočetka. Onaj koji sam bio izgubio – sad sam ga opet dobio. A onda – plodovi. Moj krastavac, moje rajčice, smokve koje mirišu i imaju okus djetinjstva. Uz to, leptiri, zujanje pčela, simpatični komarci, skakavci, žabe koje se javljaju iz trave… sve je živo. Sve me pozdravlja. Svaki dan je mali festival života. U toj tišini prirode restartao sam se kao čovjek na početne postavke – biti dio prirode, a ne vladati njome.

Često putujete. Koja zemlja je na vas ostavila najveći dojam?

Italija, posebno Venecija, za mene nije samo destinacija – to je osjećaj doma. Moja baka bila je Venecijanka i možda baš zato svaki put kad kročim ondje – kao da sam se vratio kući. Znam te ulice, svaki kamen mi je poznat, svaki odjek koraka u uskim kalama kao da nosi neki moj stari, zaboravljeni dio. To mora da je zapisano u genima, tamo sam jednako doma kao u Splitu. Zemlja koja me posebno zadivila je Turska. Točnije, Istanbul, grad na raskrižju dvaju svjetova – istoka i zapada. Kao da su se dva vala sudarila i, umjesto buke i razdora, ostavila biserne kapljice – tragove povijesti, kulture, snova. Sve što volim, mirisi začina, zvuci Bospora i smijeha, čaj i razgovori, spojilo se tamo u čudesan puls grada. A ono što me najviše dirnulo? Njihov odnos prema životinjama. Psi i mačke lutalice nisu tamo nevidljiva bića, oni su dio grada. Ljubav prema njima stvar je kulture, srčanosti, ljudskosti. Na svakom uglu su zdjelica vode, hrane, mjesto za odmor. Kao da sam ušao u neki bolji svijet, gdje su i oni koji ne govore voljeni, viđeni, prihvaćeni. To mi daje nadu da još postoji nježnost u svijetu.